GEORG Wilhelm Friedrich Hegel, rođen 1770. godine u Stuttgartu u vojvodstvu Württemberg (današnja Njemačka), bio je jedan od najutjecajnijih filozofa 19. stoljeća, čiji su radovi duboko utjecali na razumijevanje povijesti, politike i ljudske svijesti.

Kao predstavnik njemačkog idealizma, Hegel je razvio sustav mišljenja koji vidi svijet kao dinamičan proces razvoja, u kojem se ideje i društva mijenjaju kroz sukobe i pomirenja. Njegov život bio je obilježen akademskim usponima, ali i izazovima poput političkih previranja u doba Napoleonovih ratova.

Njegove ideje o državi kao vrhuncu slobode i povijesti kao napretku duha često su optuživane da opravdavaju autoritarizam ili eurocentrizam, a kasnije su ih različite ideologije zloupotrebljavale ili kritizirale – od marksizma do liberalnih i egzistencijalističkih napada na njegovu metafizičnost. No, Hegel nije bio samo teoretičar; njegova filozofija je poput velike priče o tome kako se čovječanstvo budi i napreduje.

Rani život i formiranje mislioca

Hegel je odrastao u obitelji državnog službenika u Württembergu, gdje je rano učio latinski i pohađao gimnaziju u Stuttgartu. Kao mladić bio je uronjen u prosvjetiteljsku literaturu i klasična djela, što je oblikovalo njegov interes za filozofiju. S 18 godina upisao se na Sveučilište u Tübingenu, gdje je studirao teologiju i filozofiju.

Iako ga ministarski poziv nije privlačio, ondje je sklopio prijateljstva s budućim pjesnikom Friedrichom Hölderlinom i filozofom Friedrichom von Schellingom, koji su ga uveli u svijet panteizma i kritičkog čitanja Kanta.

Oduševljen Francuskom revolucijom, Hegel ju je vidio kao početak nove ere slobode. Nakon diplome radio je kao privatni učitelj u Bernu i Frankfurtu, gdje je pisao neobjavljene spise o religiji i društvu. U razdoblju od 1793. do 1800. postupno se udaljavao od tradicionalne teologije, kritizirao ortodoksno kršćanstvo i istraživao povijest i ekonomiju kroz autore poput Gibbona i Montesquieua. Njegovo razmišljanje sve je više poprimilo dinamičan oblik – život kao proces promjene, poput rijeke koja neprestano teče.

Karijera i djela

Nakon očeve smrti 1801., Hegel se preselio u Jenu, gdje je predavao kao docent i surađivao sa Schellingom na filozofskom časopisu. Tamo je objavio svoje prvo djelo, Razlika između Fichteovog i Schellingovog sustava filozofije, a 1807. završio svoje veliko djelo Fenomenologija duha, u kojem opisuje razvoj svijesti od osjetilnog iskustva do apsolutnog znanja.

Nakon Napoleonove okupacije Jene bio je prisiljen tražiti druge poslove – najprije kao urednik novina u Bambergu, a zatim kao ravnatelj gimnazije u Nürnbergu (1808.–1816.), gdje se oženio, osnovao obitelj i napisao Znanost logike (1812.–1816.).

Godine 1816. postao je profesor na Sveučilištu u Heidelbergu, gdje je objavio Enciklopediju filozofskih znanosti (prvo izdanje 1817., kasnije proširena izdanja). Njegov najveći uspon došao je 1818., kad je preuzeo katedru na Sveučilištu u Berlinu, gdje je predavao do smrti 1831. godine, najvjerojatnije od kolere.

Ondje je 1821. objavio Osnovne crte filozofije prava. Njegova brojna predavanja o povijesti, umjetnosti, religiji i filozofiji objavljena su posthumno, zahvaljujući bilješkama njegovih učenika.

Ključne ideje: Dijalektika i apsolutni idealizam

Hegelova filozofija opisuje svijet kao proces stalne promjene. Središnja metoda bila je dijalektika – ideja da se pojmovi i povijest razvijaju kroz sukob i njegovo prevladavanje (Aufhebung). Često se pogrešno sažima kao "teza–antiteza–sinteza" (što je zapravo formula Fichtea i kasnijih interpretatora), no kod Hegela je riječ o složenijem kretanju: svaka ideja u sebi sadrži proturječnost koja vodi njezinu prevladavanju i višem obliku.

Hegelov apsolutni idealizam tvrdi da stvarnost nije puka materija, već izraz "duha" (Geist) – kolektivnog povijesnog uma koji se ostvaruje kroz umjetnost, religiju, filozofiju i politički život. U Filozofiji prava Hegel državu vidi kao viši oblik slobode: mjesto gdje se individualna volja spaja s općim dobrom kroz obitelj, civilno društvo i institucije.

Sloboda nije samo odsutnost ograničenja, nego samospoznaja kroz zajednicu. Povijest je za Hegela "napredovanje u svijesti o slobodi", u kojoj su narodi i veliki vođe (poput Napoleona) nositelji duha vremena.

Hegel i danas izaziva žive rasprave

Hegelov sustav izazivao je i izaziva žive rasprave. Njegov teleološki pogled na povijest – da se ona razvija prema određenom cilju – kritiziran je kao opasan jer može opravdati totalitarne režime (Karl Popper). Njegov eurocentrizam, prema kojem je moderna Europa vrhunac razvoja duha, osporavan je kao ograničen i isključiv.

Religijski, bio je smatran i panteistom i ateistom, jer je vjeru prikazivao kao korak prema filozofiji. Njegovi sljedbenici podijelili su se na "mladohegelovce" (ljevicu, uključujući Marxa, koji je "okrenuo Hegela na glavu" i usmjerio dijalektiku prema materijalizmu i društvenoj revoluciji) i "desne hegelovce", koji su naglašavali ulogu države.

Egzistencijalisti poput Kierkegaarda prigovarali su mu da zanemaruje individualnu egzistenciju, dok su analitički filozofi poput Russella smatrali njegovu logiku nejasnom ili zastarjelom. Unatoč kritikama, Hegelovo nasljeđe je golemo: od Marxa i marksizma, preko egzistencijalizma, do suvremenih teorija o prepoznavanju, društvenoj pravdi i političkoj filozofiji.