U NEKOLIKO proteklih mjeseci došlo je do pogoršanja odnosa između Ruske Federacije i Azerbajdžana. Iako je neposredni razlog za pogoršavanje odnosa bila smrt azerbajdžanskih državljana tijekom istražnih mjera u Jekaterinburgu, napetosti na relaciji Baku-Moskva traju već neko vrijeme.

Baku ne priznaje autoritet Kremlja

Predsjednik Alijev sam po sebi nije vodio neprijateljsku politiku prema Kremlju, ali je s vremena na vrijeme jasno davao do znanja da više ne priznaje autoritet Kremlja u regiji. Npr. prošle godine je predsjednik Alijev oštro kritizirao Rusiju zbog obaranja azerbajdžanskog putničkog zrakoplova. Iako se azerbajdžanski predsjednik često osobno sastajao s ruskim kolegom, odlučio se ipak za javni istup, što se može tumačiti kao jasna promjena stava.

Vraćajući se još malo u povijest, Azerbajdžan je u 2023. godini nakon trideset godina uspostavio kontrolu nad regijom Nagorno Karabah tako što je porazio slabu armensku vojsku na tom području. To je također išlo nauštrb ruske politike jer je Baku izveo akciju unatoč prisutnosti ruskih mirovnih snaga na tom području. Ruske mirovne snage bile su jamac prethodnih sporazuma o prekidu vatre.

Bogata dijaspora

Postoji i druga razina. Unutar Rusije postoji jaka azerbajdžanska dijaspora. Jedan dio kriminala upravo je povezan s ruskim Azerbajdžancima, a dodatno unutar Rusije postoji mreža bogatih, utjecajnih poslovnih ljudi iz Azerbajdžana. Ako se to poveže sa zaoštravanjem odnosa na relaciji Baku – Moskva, može se doći do pretpostavke kako Moskva pokušava iskoristiti prisutnost azerbajdžanske dijaspore kao polugu pritiska na Baku, s ciljem da Baku prilagodi stav. To je ujedno i signal azerbajdžanskoj zajednici u Rusiji da utječe na stavove Bakua.

Tališka nacionalna manjina

Osim toga, Rusija podržava tališki nacionalni pokret. Tališi su jedna od najvećih nacionalnih manjina u Azerbajdžanu koja zahtijeva autonomiju. Upravo je posljednji slučaj u Jekaterinburgu povezan s nestankom vođe tog pokreta Zahiraddina Ibragimova. Ibragimov je osnovao organizaciju u Jekaterinburgu gdje živi 20 godina, a uz to posjeduje i rusku putovnicu. Nestanak se odmah povezao s kriminalnom grupom azerbajdžanske dijaspore te službama Azerbajdžana. Nakon toga, ruske službe su počele s represijom prema pripadnicima azerbajdžanske dijaspore, što je kulminiralo smrću Azerbajdžanaca u pritvoru.

Geopolitička slika

Jasno je da bi Rusija preko nacionalne manjine Tališa htjela utjecati na Azerbajdžan, baš kao što to radi recimo preko Oseta i Abhaza u Gruziji, pogotovo nakon što je priča s Nagorno Karabahom gotova. No sama činjenica da u Azerbajdžanu više nema takve regije, odnosno političke cjeline, zatvara Rusiji mogućnost takvog utjecaja. Nakon uspostave kontrole nad spornom regijom, Baku želi dodatno povećati svoj utjecaj na Kavkazu, ali i u široj regiji koja bi obuhvatila zemlje Centralne Azije, odnosno one republike koje su nekada bile dio Sovjetskog saveza.

Najveći saveznik Azerbajdžanu u tome je svakako Turska, koja se može smatrati geopolitičkim pobjednikom rata u Ukrajini. Budući da je Rusija zaokupljena ratom u Ukrajini, a i sama činjenica da je izvršila invaziju na zemlju koja se donedavno smatrala bliskom, zemljama Centralne Azije se sve manje sviđa ideja održavanja bliskih veza s Rusijom. Taj geopolitički vakuum koji nastaje distanciranjem od Rusije iskoristila je i iskorištava Turska s Azerbajdžanom. Iako se radi mahom o zemljama koje su bile dio Sovjetskog saveza, u kojima je ruski jezik praktički drugi službeni jezik te se koristi ćirilićno pismo, radi se o zemljama u kojima žive turkijski narodi.

Upravo je ratom u Ukrajini ojačala ideja političkog koncepta koja se naziva panturkizam. Radi se o političkom konceptu povezivanja svih zemalja i naroda koji govore nekim od turkijskih jezika. Europi također odgovara gubljenje utjecaja Ruske Federacije nad tim područjem, prvenstveno zbog toga što Europa traži nova središta iz kojih može uvoziti energiju. Baku se tu pozicionira kao novo središte preko kojeg Zapad može dobavljati plin i naftu iz Centralne Azije, zaobilazeći Rusku Federaciju. Ne treba posebno naglašavati koliko to Kremlju ne odgovara.

Zangezurski koridor

Drugi aspekt cijele priče jest pitanje koridora Zangezur, koji se nalazi na teritoriju Armenije na granici s Iranom, a od vitalnog je značenja za cijelu regiju. Za Azerbajdžan je taj koridor "žila kucavica" za spajanje s enklavom Nahčivan koja graniči s Turskom. Uspostavljanje tog koridora ključno je geopolitičko pitanje za Baku. U tom kontekstu stalno se spominjala mogućnost novog sukoba između Armenije i Azerbajdžana. No izravni udar nosi velike rizike za Baku. To bi moglo pogoršati odnose s Europom, a nije ni izvjesno može li azerbajdžanska vojska brzo zauzeti taj koridor. Armenska vojska nije toliko slaba, a dodatno, Moskva i Teheran bi mogli pružiti podršku Erevanu ukoliko bi došlo do sukoba. Stoga su Baku i Ankara krenuli diplomatskim putem utjecati na Erevan, odnosno premijera Pašinjana.

Armenija

Ono što je jasno jest da je u tom cijelom diplomatskom sukobu u najgoroj poziciji Armenija. S jedne strane Turska i Azerbajdžan inzistiraju na izgradnji koridora i očekuju mogućnost potpune kontrole nad koridorom, a ukoliko se to ne ostvari, nije isključena ni vojna intervencija. S druge strane su Rusija koja traži kontrolu nad koridorom i Iran koji traži da koridor prolazi kroz Iran. Erevan, iako je godinama imao bliskiji odnos s Rusijom od svojih istočnih susjeda, također se posljednjih godina distancirao. Posljednji je razlog bio taj što se pokazalo da Rusija nije dovoljno utjecala na Azerbajdžan da vojno zauzme Nagorno Karabah.

Premijer Pašinjan se u ovom diplomatskom sukobu postavio prilično pragmatično prema Bakuu, što je dobro "pogonsko gorivo" za oporbu. Oporba, koju premijer optužuje da je "proruska", nije propustila napasti premijera za izdaju. U tome su sudjelovali i crkveni predstavnici Armenske apostolske crkve. Dubinu tog sukoba pokazuje i sljedeća situacija. Iz crkvenih krugova su se proširile glasine kako je premijer Pašinjan "obrezan", što konotira da je prešao na islam, zbog svojih ustupaka Turskoj i Azerbajdžanu. Kao dokaz da to nije tako, Pašinjan je ponudio pokazati svoj penis patrijarhu.

Ono što dodatno premijeru Pašinjanu ne ide u prilog jest što, za razliku od azerbajdžanske dijaspore u Rusiji, armenska dijaspora je na liniji Kremlja. To znači da protiv sebe trenutna armenska vlada ima vrlo ozbiljnu oporbu u zemlji i izvan nje.

Rat kao opcija?

U svemu tome postavlja se pitanje kako bi se mogao riješiti ovaj zasad tihi sukob Bakua i Moskve. U pogoršanju odnosa pojavljuju se glasine kako se ide i prema vojnom sukobu. Međutim, izuzetno je teško zamisliti da bi ijedna strana otvoreno krenula na drugu. Osim toga, jasno je da bi ovo u suštini bio sukob Rusije i Turske. Ne čini se da bi turski predsjednik, koji ima vlastite odnose i interese vezane za Rusiju, bio spreman na takvu vrstu eskalacije. U tom sukobu, iako je Azerbajdžan daleko manji, obje strane imaju potencijalno nekoliko mogućnosti za stvaranje problema drugoj.

Ono što je bitno u cijeloj priči jest da se Kremlj ipak drži prilično rezervirano. Službene izjave koje se čuju iz Moskve su oprezne. Ono što još stvara probleme Moskvi jest što, iako mogu pritiskati Baku preko azerbajdžanske dijaspore, to ne bi bilo za Moskvu sretno rješenje. Azerbajdžanska dijaspora ima veliki utjecaj i veze na svim razinama i, što je najbitnije, u različitim regijama. Dakle, ne radi se o grupi koja je homogena, koja je okupljena na jednom području i koja djeluje samo u jednoj sferi. Osim toga, jasno je da se Kremlj neće upuštati ni u kakve druge sukobe sve dok traje rat.

Alijev na potezu

To znači da daljnji tijek događaja uvelike ovisi o potezima Bakua, s time da će svaki novi potez vrlo vjerojatno ići kontra Moskve. S jedne strane, Baku može nastaviti provoditi recipročne mjere prema građanima ruske nacionalnosti u Azerbajdžanu i generalno povećavati pritisak na Moskvu. Dodatno, može utjecati na druge etničke skupine u Ruskoj Federaciji da organiziraju nerede ili slično, te je moguće da uključe i Tursku u sve to.

Druga opcija jest da se postupno stiša taj sukob i da se nastavi s pritiskom na Erevan kako bi se krenulo u izgradnju Zangezurskog koridora. To, kako je ranije spomenuto, ne bi odgovaralo ni Moskvi ni Teheranu, ali bi se polje djelovanja ruskih službi prebacilo s Azerbajdžana na Armeniju. U svakom slučaju, bitka za Kavkaz se nastavlja, a sada su Azerbajdžan i Turska na potezu.