NA DANAŠNJI dan 1949. godine umro je Vladimir Nazor, jedan od najutjecajnijih hrvatskih pisaca i pjesnika čiji je život ispunjen predanim radom na književnosti, ali i političkim djelovanjem. Nazor je živio tijekom turbulentnog perioda prve polovice 20. stoljeća. Danas se smatra najboljim primjerom hrvatske moderne, a bavi se pitanjima vlastite refleksije i pronalaženja osobnog puta, kao i pitanjima nacionalne pripadnosti i angažiranosti pojedinca u zajednici.

Rođen je na Braču 30. svibnja 1876.

Nazor je srednju školu završio u Splitu, a nakon toga otišao je na studij prirodoslovnih znanosti u Zagrebu i Grazu. Nakon što je diplomirao 1902. godine boravio je u Zadru gdje je predavao u Gimnaziji. Ostatak života proveo je u Zagrebu, Crikvenici i Istri. Radio je kao upravitelj dječjeg doma preko deset godina, a za cijelog života puno je pisao.

Veli Jože postao simbolom Istre

Njegov književni opus vrlo je bogat – pisao je prozu i pjesme, dao je veliki doprinos dječjoj književnosti, pisao eseje i putopise. Također je prevodio talijanske i njemačke pjesnike. Možda njegovo najpoznatije djelo Veli Jože izdano je 1908. godine. Veli Jože postat će i nacionalni simbol cijele Istre, a priča će biti interpretirana kao povijest Istre, puna osvajača i tlačitelja koji nisu slomili istarski duh.

Napisao je Slavenske legende, Istarske priče i Priče iz djetinjstva. Krvavi dani inspirirani su Prvim svjetskim ratom, a smješteni su u vrijeme Pazinske bune s kraja 16. stoljeća. Škrinja slavonska putopis je pun lokalnih priča i legendi. Pisao je i pjesme koje je izdao u zbirkama: Pastir Loda, Lirika, Hrvatski kraljevi i More.

1942. godine Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić priključuju se partizanskom pokretu, ogorčeni političkim stanjem u novoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Opskurni portali pokušavaju plasirati tezu Nedjeljka Mihanovića da je Nazor zapravo otet i da se nevoljko uključio u pokret usred ratnog stanja, no takve teze ne drže vodu.

Prvi predsjednik ZAVNOH-a

1945. godine Nazor posjećuje oslobođeni Split, gdje se priključuje velikoj povorci. Postaje prvi predsjednik ZAVNOH-a te prvi predsjednik Sabora Narodne Republike Hrvatske. Umro je 1949. godine u Zagrebu, a njegova ostavština i danas je veliki dio hrvatske kulture. Njegova djela obavezna su lektira u hrvatskom obrazovanju, a prestižna nagrada za umjetnost i znanost nazvana je po njemu.