PRVI je na red za sastanak u Washingtonu došao Emmanuel Macron. Prema analizama onih koji se bave govorom tijela, gestikulacijama i mimikom uspostavljena je "dobra kemija" između dvojice predsjednika. Bilo je tapšanja po ramenima, milovanja po leđima, nespretnih, ali i čvrstih stisaka ruku te osmijeha punih razumijevanja za poziciju druge strane.

A pozicija druge strane - točnije prve ako se uzme u obzir da je Donald Trump bio domaćin summita - bila je najblaže rečeno nejasna kada su novinari krenuli s pitanjima o predsjedniku Putinu i ratu u Ukrajini. Na koncu sve se završilo - diplomatskim rječnikom kazano - u bijelim rukavicama. Akteri su bili zadovoljni dosegnutim stupnjem suglasnosti o mnogim žarišnim temama. Štoviše, glatko su mogli ustvrditi za sugovornika kako ga već smatraju prijateljem.

Još se nisu ohladili motori na Macronovom avionu pri povratku u Pariz, a njegov je prijatelj iz Washingtona osuo paljbu po Europskoj uniji - neizravno prijatelju Emmanuelu - rekavši kako je ono što EU radi Sjedinjenim Državama u trgovačkoj razmjeni zvjerstvo ili svirepost ili grozota ("an atrocity"). Macron prijatelju nije ostao dužan zarekavši se da će EU - čitaj Francuska - uvesti oštre recipročne carine na američki čelik i aluminij ako Bijela kuća nastavi s carinama od 25 posto na europski uvoz.

Macron je još i dobro prošao

Potom je pored predsjednika Trumpa na vrući stolac u Bijeloj kući sjeo premijer Keir Starmer. Došao je pun samopouzdanja i prije svega nade da će sa strateškim saveznikom dogovoriti nastavak američke potpore ukrajinskoj borbi za opstanak. I za očuvanje međunarodnog pravnog poretka. Također, i očuvanje suvereniteta punopravnih članova međunarodne zajednice te suvereniteta kao univerzalne ideje na kojoj počiva suvremena civilizacija, barem kada se to tiče međunarodnog pravnog sustava. Donio je i pismo s pozivnicom za posjet od britanskog suverena.

Djelovalo je da je Trump zadovoljan. Uzgred, pohvalio je Starmerov prekrasni naglasak rekavši kako bi s njim postao predsjednik još prije 20 godina. Britanski premijer je reagirao na ovu šalu s jednako širokim i iskrenim osmijehom kao i kada ga je Trump - nakon dugog premijerovog objašnjenja uloge UK-a i saveznika u borbi protiv Putina - upitao mogu li pobijediti ruskog predsjednika sami, bez pomoći SAD-a. Stekao se dojam da on osobno nema ništa protiv toga ako su Europljani u stanju. Dovoljan razlog da se svi u prostoriji grohotom nasmiju.

Stolac se na koncu užario

Tko je to unaprijed mogao znati? Predsjednik Zelenski i njegovo okruženje su možda i mogli anticipirati neprijatan razvoj situacije, ali ne do razine gdje će se stolac na kojem su posadili gosta iz Kijeva užariti toliko da ovaj potraži izlaz iz Bijele kuće prije predviđenog vremena. Ili je izašao baš kada su Amerikanci planirali. Postoje različite varijacije na ovu temu.

U svakom slučaju krenulo je s pitanjem o odijevanju - ni sam nisam fan Che Guevara stila - i to ni manje ni više nego prisutnog novinara koji se hrabro upustio u polemiku s predsjednikom Ukrajine čak i prije vlastitog predsjednika. Nakon što se u raspravu Zelenskog s odabranim novinarima uključio potpredsjednik JD Vance te u konačnici i gospodin Trump, nije se znalo tko koga vrijeđa i zbog čega. I to pred auditorijem ekvivalentnim cijelom svijetu.

Neviđeno. Čak i u filmovima na političko-diplomatske teme.

Zbog čega tolika ozlojeđenost Europom?

Trump je i tijekom predsjedničke kampanje često znao reći kako je EU stvorena da bi "zeznula Sjedinjene Države". Pohvalio je Europljane za učinkovito demontiranje američke moći i podsjetio ih da je s tim gotovo jer je sada on predsjednik. Teorije razloga za stvaranje EU tipa sprječavanja novog rata u Europi time što će se Francuska i Njemačka staviti pod jedan političko-sigurnosno-ekonomski kišobran - koji su, uzgred, dominantno osmislili upravo u Washingtonu - ili prevencije pojave europskog hegemona kao izravnog izazivača SAD-a na geopolitičkoj pozornici - pristup visoko cijenjen ne samo od američkih intervencionisti nego i tvrdih izolacionista - izgleda nisu presudno utjecale na Trumpova razmišljanja o europskim saveznicima. Zbog čega?

Odgovor se može tražiti promatrajući dvije glavne agende trenutačne američke mainstream politike.

Dvije ključne agende

Prva je trasiranje puta za nedostižnu američku dominaciju kada se to tiče svjetskog gospodarstva, trgovine, financija i vojne moći. Druga, svjetonazorske prirode, ogleda se u povratku tzv. tradicionalnim ili konzervativnim ili još markantnije rečeno John Wayne vrijednostima američkog čovjeka - muževnog i hrabrog borca za slobodu i pravdu, koji velikodušno oprašta Indijancima to što žive na svojoj zemlji. I nećete vjerovati tko na svijetu najviše podupire uprave te John Wayne vrijednosti iza kojih stoje Donald Trump i JD Vance. Odgovor je Vladimir Vladimirovič Putin.

Možda ste iznenađeni? Međutim, samo se treba prisjetiti muškarca golog torza s kaubojskim šeširom na glavi, koji s puškom naslonjenom na butini jaše ruskim stepama. Ili njegove famozne rečenice tijekom jednog od natjecanja na Pjesmi Eurovizije kada je otprilike rekao kako Rusija Europi šalje prelijepe djevojke, a Europa uzvraća bradatim pjevačicama.

Zato je samo neupućene mogla iznenaditi recentna izjava gospodina Stevea Witkoffa, de facto Trumpovog osobnog izaslanika kod ruskog predsjednika, kada je rekao da se Putin molio za Trumpa nakon pokušaja atentata na tadašnjeg predsjedničkog kandidata.

Treća, zajednička američko-ruska agenda

Upravo zbog dojma da Europu ili EU, sasvim svejedno, obojica lidera doživljavaju vrlo slično - kao parazita koji je raskošno živio na račun drugih koristeći pogodnosti ogromnog kineskog tržišta za plasman svojih proizvoda, nisku cijenu ruskih energenata prije rata u Ukrajini te američki, gotovo besplatni sigurnosni kišobran - prešutno je, izgleda, iskovana i treća i to zajednička američko-ruska agenda.

Njene osnovne značajke bi bile marginaliziranje Europljana i njihovih interesa, dezavuiranje uloge multilateralnog sustava te povratak na sustav tzv. interesnih sfera koji je vladao u periodu od kraja Drugog svjetskog rata do kraja Hladnog rata.

U biti, radi se o želji lidera dvije nuklearne supersile - ne i gospodarske kada je u pitanju Rusija - da modeliraju svijet sukladno vlastitim potrebama i interesima te iznad svega unatoč pravilima međunarodnog pravnog poretka. Drugim riječima, male i slabije države i nacije trebaju se prisiliti slušati i raditi u korist velikih.

Reakcija Europe na ovu realnost u vidu okupljanja tzv. "koalicije voljnih" za zaustavljanje daljnje ruske agresije na Ukrajinu te planiranja golemih povećanja proračunskih troškova u vojne svrhe djeluje poprilično tromo, nesinkronizirano i neučinkovito. Jer, u kreiranju novih sigurnosnih agendi ispostavi se da Europljani, na ovaj ili onaj način, u konačnici uvijek kalkuliraju s potporom Amerikanca. Nije se lako osloboditi bremena starih navika.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala