UOČI godišnjice napada Hamasa na izraelske civile veleposlanik Izraela Gary Koren do je intervju za N1.

Koliko su izraelska vlada i IDF bili uspješni u ostvarivanju svojih ciljeva u posljednjih godinu dana?

Dakako, riječ je o vrlo tragičnoj godišnjici prepunoj žalosti i tuge te promišljanja o onom što se dogodilo i kako se dogodilo, ali prije svega bavit ćemo se posljedicama. Krenut ću od pitanja talaca. Da je Hamas razuman i pragmatičan akter, u svakom ih je trenutku mogao osloboditi. U redu, imali smo jedan dogovor, ali tražili su ono maksimalno moguće pa imamo ovakvu situaciju.

Pokušati osloboditi te taoce, iako imamo obavještajne podatke, koji nisu neophodni, riskantan je potez, no to je ipak prioritet, po mom mišljenju jedan od najvećih prioriteta ovog rata. Drugi je prioritet spriječiti Hamas da ponovno dobije mogućnost pokrenuti ovakve napade u budućnosti. Ovo je rat bez presedana, stvarno nitko nije mogao vjerovati da će toliko trajati

Koji su glavni razlozi što toliko dugo traje?

Zbog opreza. Ljudi to možda ne shvaćaju, mi to stalno pokušavamo objasniti. Dakako, ima žrtava, no to je nenamjerna kolateralna šteta, kao i u svakom ratu, barem u ratovima koje vode demokratske države. To se nije moglo izbjeći ni u Afganistanu, Iraku ni drugdje. Vaš narod, vaša vojska to zna. Dakle, to je jedan razlog.

Trebamo biti veoma oprezni zbog eksploziva, improviziranih eksplozivnih naprava, tunela i zabrinutosti za živote talaca te očekivanja koja imamo, a govorim i kao bivši časnik u izraelskoj vojsci, u pogledu poštivanja zakona, međunarodnog humanitarnog prava te zakona i običaja ratovanja. Unatoč onome što ljudi tvrde, nikad nismo koristili “tepih-bombardiranje” i slično.

Da smo koristili “tepih-bombardiranje” kao što su to neke zemlje činile u Alepu, vjerojatno bismo već odavno završili ovaj rat. Ipak, došlo je do razaranja, ali to je cijena onog što je Hamas učinio 7. listopada. Zahvalni smo našim saveznicima i prijateljima, uključujući Hrvatsku, što su opetovano pozivali na hitno oslobađanje talaca. Dogovor je bio na stolu.

Je li dogovor i dalje na stolu?

“Ne znam, situacija je takva da na drugoj strani nitko ne odgovara. U prošlosti je komunikacija bila moguća preko raznih posrednika, Kataraca, Egipćana i, povrh svega, Amerikanaca, ali u ovom trenu nema komunikacije. Nitko čak ne zna ni gdje je Yahya Sinwar, ubilački vojni vođa Hamasa, a sada i čelnik tzv. političkog krila.”

Koji je u ovom trenu krajnji cilj u pogledu Gaze?

Sastoji se od tri elementa. Prvi je, kao što sam već spomenuo, oslobađanje talaca. Ako bude dogovora, ako nekog bude na drugoj strani, uvijek ćemo biti spremni razmotriti, uvijek smo sudjelovali na sastancima koje su organizirali Katarci, Egipćani itd.

Drugi je, kao što sam već spomenuo, spriječiti Hamas da se ponovno pojavi, s vojnog gledišta gotovo da smo uspjeli u tome. Mislim da je naš ministar obrane prošli tjedan rekao da 23 od 24 bataljuna Hamasa ima vrlo ograničene kapacitete za borbu, to je poput gerilskog ratovanja.

Dakle, Hamasu je nanesena velika šteta?

Velika šteta. I moramo se pobrinuti da se ponovno ne pojavi. Jer ako se krijumčarenje oružja nastavi, samo je pitanje tjedna ili mjeseca prije negoli opet bude sposoban pokrenuti napade. Što me dovodi do trećeg i posljednjeg ključnog elementa kada je Gaza posrijedi, ljudi to nazivaju “danom poslije”.

Vrlo je teško shvatiti kako se to može ostvariti, ali cilj za “dan posije” jest deradikalizirati Gazu. Tu se radi o obrazovanju i hvatanju u koštac sa situacijom, u čemu međunarodna zajednica, nažalost, nije uspjela. Bilo je nekih pokušaja, pritom mislim na, primjerice, UNRWA-ine škole u kojima su Hamasovi ljudi učili djecu da mrze i da je potrebno uništiti Izrael.

No hoće li to sada biti moguće kad je praktički svakoj obitelj u Gazi nanesena šteta?

Ne u ovom trenutku, bit će to dugo prijelazno razdoblje, a u tom razdoblju moglo bi doći do efekta gerilskog ratovanja. Ali nama će biti mnogo lakše nositi se s drugom stranom. Ne znam koliko će to potrajati. Neki bivši političari i generali kažu da to neće trajati mjesecima, nego godinama. To znači stabilizaciju Gaze, nadamo se, uz pomoć međunarodne zajednice, svakako kada je posrijedi humanitarna pomoć.

Ali ne smijemo dopustiti da se Hamas ponovno pojavi. Zvuči okrutno, ali ovo nije rat protiv Palestinaca, nego radikala, u ovom slučaju Hamasa i još jedne manje organizacije pod nazivom Palestinski islamski džihad. To su dva posrednika Irana, Iran ih financira, obučava i opskrbljuje oružjem.

Ako palestinsko stanovništvo, tragičnim okolnostima usprkos, bude smatralo kako ne bi trebalo ovako nastaviti, nego da treba potražiti mirno rješenje, možda u daljoj budućnosti, dakako, ne govorim o desetljećima, ako se pojavi novi tip palestinskoga vodstva koje će zauzeti drukčiji stav, donekle sličan egipatskom nakon Jomkipurskog rata… Tadašnji predsjednik Sadat shvatio je da je nemoguće uništiti Izrael vojnim sredstvima te se pojavila prilika da pokrenemo mirovni proces s Egiptom.

Potrajalo je pet godina, no postigli smo mirovni sporazum. Usput budi rečeno, uz mirovni sporazum s Jordancima i Abrahamov sporazum, to pokazuje da postoji izlaz. Terorizam i nasilje ne smiju biti prioriteti. Nažalost, ne želim zvučati kao pesimist, Izraelci su uvijek u neku ruku optimisti… Ankete javnog mnijenja koje su proveli Palestinci i dalje pokazuju da je Hamas dominantna sila na palestinskim ulicama. Ako se održe izbori, bit će vodeća snaga, bilo da je riječ o Zapadnoj obali ili Gazi. Imajući na umu da je Hamas prepoznat kao teroristička organizacija, pitanje je što s Europom i osobito onima koji pozivaju na priznavanje ove države.

 Izrael ne vjeruje podacima, odnosno ne smatra legitimnima podatke o žrtvama koji dolaze od vlasti u Gazi, isto vrijedi i za agencije UN-a. Koje su vaše brojke, koliko je ljudi ubijeno u Gazi od strane Izraela i koji je omjer između boraca Hamasa i civila?

I ovo je pitanje koje nas nužno ne dovodi do pozitivnog ishoda. Svaki život nedužne žrtve, dakako, predstavlja tragediju.  No vojni stručnjaci, uključujući vanjske, kažu da su informacije koje dolaze iz Izraela mnogo pouzdanije nego one koje dolaze od tzv. Ministarstva zdravstva u Gazi, a kojim upravlja Hamas. Pretpostavljamo da su ako ne 50, onda 40% od toga militanti, teroristi. Manje-više znamo koliko smo ih ubili.

Imajte na umu da su u civilnoj odjeći, osim u rijetkim slučajevima. Dakle, nisu odjeveni poput vojnika pa je pripadnicima IDF-a teško znati je li mladić u trapericama i tenisicama civil, jedini je način ako vide da ima pušku ili raketni bacač. Dakle, mnogi koje se poslije evakuira u bolnice, a koji nemaju raketi bacač ili pušku, proglašava se civilima u općim statističkim podacima.

Nakon ratova u posljednjih 20 godina na Bliskom istoku, uključujući Irak i Afganistan, uz sudjelovanje SAD-a i NATO-a, vojni povjesničari manje-više znaju koje su brojke civilnih žrtava. A naši su omjeri bolji. I dalje nema smisla, Hamas bi mogao prestati, ne samo radi sporazuma u pogledu oslobađanja talaca nego i da spasi život vlastitog naroda. To nas dovodi do često spominjanih ljudskih štitova. Skrivaju se, skladište streljivo i raspoređuju postrojbe u neposrednoj blizini civilne infrastrukture. Prema ratnom pravu, takva je infrastruktura legitimna vojna meta.

Odande gađaju civiln emete u Izraelu. Radi se o dvostrukom zločinu. No njih jednostavno nije briga, a ljude u zapadnim liberalnim zemljama to ne smeta.