HRVATSKI sustav lokalne i regionalne samouprave na meti je kritika od svog ustroja sredinom devedesetih godina, no stvarnih promjena i reformi do danas nije bilo pa smo tako i na ovogodišnjim lokalnim izborima bili svjedoci svih nelogičnosti i manjkavosti koncepta općina, gradova i županija.

Suludi broj općina i gradova

Ono što uvijek prvo upada u oči kad je riječ o hrvatskom lokalnom sustavu jest ogroman broj jedinica lokalne samouprave, a prvenstveno općina. Od 102 općine koje su postojale 1991. u Hrvatskoj, njihov broj je u manje od deset godina eksplodirao i porastao na 428 općina i 128 gradova. U prosjeku je svaka općina rascjepkana na još 5 dodatnih i ukupno nestvarnih 556 lokalnih jedinica.

Još je problematičniji broj stanovnika po jedinicama pa u Hrvatskoj tako postoje gradovi s 2200 stanovnika i općine s osam tisuća ljudi. Čak 276 općina ima manje od 3000 stanovnika i u njima sveukupno živi 509.818 stanovnika ili 11,9 posto ukupnog stanovništva Hrvatske.

202 općine imaju manje od 2000 stanovnika, a od toga njih 55 manje od tisuću. Za usporedbu, Slovenija ima samo 26 općina s manje od 2000 stanovnika (ukupno 212 općina i gradova), Nizozemska 3, a Danska - jednu.

Mnoge od tih općina u Hrvatskoj su financijski neodržive, a više od 80 posto općina prima sredstva fiskalnog izravnanja, odnosno novac iz državnog proračuna. Bez tog financiranja većina općina ne bi mogla funkcionirati. 60 posto općina uz to ne omogućuje svojim stanovnicima ni najosnovnije usluge, poput liječnika, vrtića, škole, kulturnih sadržaja itd.

Lokalni šerifi u mjestima s nekoliko stotina ljudi

Kada se tradicionalno slabom odazivu na izbore u Hrvatskoj pridodaju minijaturne općine, dobijemo situaciju u kojoj iznimno mali broj ljudi bira načelnike i skup nefunkcionalni aparat koji bi im trebao biti od koristi, no zapravo služi samo uskoj skupini ljudi.

>> Osvojili su manje od 300 glasova i postali načelnici. Pogledajte im plaće

Takav sustav plodno je tlo za stvaranje lokalnih moćnika, gradonačelnika i načelnika koji su odgovorni za sve i nizašto, čime se ozbiljno narušavaju demokratski procesi i konkurencija koja je u većini sredina potpuno nemoćna. Tome je pridonio i famozni "lex šerif", zakon koji je donijela vlada Andreja Plenkovića čime su znatno povećane ovlasti načelnika koji su postali de facto nesmjenjivi, dok je regulacija njihovog rada i trošenja javnog novca uvelike otežana.

Klijentelizam, nepotizam, korupcija i potkupljivanje građana široko su rasprostranjene pojave u malim općinama i gradovima, uz to i slabo kontrolirane, pa tako lokalni šerifi na parazitiranju i strahovladi održavaju svoju vlast, a brojni "ovisni" građani takve čelnike biraju iz ciklusa u ciklus.

Na ovim je izborima i prije samog glasanja bilo poznato 119 gradonačelnika i načelnika koji nisu imali protukandidate, a od toga ih je 78 bilo iz HDZ-a. U drugom krugu izbori će se održati u samo 105 općina i gradova, što dovoljno govori o slabosti demokracije na lokalnoj razini. Dojam da se teško išta može promijeniti u hrvatskoj politici nigdje nije toliko snažan kao u najmanjim sredinama.

Županije kao legla uhljeba i klijentelizma

Regionalni ustroj Hrvatske nije ništa sretnije uređen, dapače nakaradniji je od lokalnog. Dok Njemačka s 80 milijuna ljudi ima 16 regija, a Slovenija regionalni ustroj niti nema, Hrvatska je iz nekog razloga razmrvila svoj teritorij na 20 županija (plus Grad Zagreb).

Granice županija ne slijede ni povijesnu ni geografsku logiku, pa je tako otok Pag podijeljen između dviju županija, Zagrebačka županija obuhvaća sve i svašta, a slavonske županije izgledaju kao da se netko previše zaigrao s flomasterom.

No, takav ustroj nije slučajno formiran. On je tu upravo da ispuni svoju svrhu, koja ne uključuje veće benefite za građane, nego opsluživanje stranačkih kadrova, besciljna i nerazmjerna zapošljavanja, stvaranje hrpe agencija, ureda i podureda i svega ostalog što državu košta milijune, a svakodnevni život ljudi ne olakšava ni najmanje.

Naravno, uzevši u obzir škakljiv geografski oblik Hrvatske i podjelu na ruralni i urbani dio, logično je da u županijskim središtima i većim gradovima postoje dostupne bolnice, policijske uprave, državna odvjetništva itd. No to ne podrazumijeva plaćanje župana, njihovih pobočnika i cijele ergele pratećih uhljeba, jer takav se sustav može održavati i u scenariju podjele države na 6 upravnih regija u kojem bi županije jednostavno bile administrativne jedinice bez ovlasti, što je slučaj u mnogim europskim zemljama.

HDZ je ovakav sustav skrojio po svojoj mjeri

Da ne bi bilo zabune, jasno je tko je najodgovorniji za ovakav nefunkcionalan, nelogičan i skup ustroj županija, općina i gradova. HDZ je po instrukcijama Vladimira Šeksa ranih devedesetih namjerno išao u ovakvo drastično povećanje jedinica kako bi svoju vlast učvrstio diljem Hrvatske, a stotine tisuća građana učinio ovisnima o svojoj vlasti i milosti.

Općine i županije pod vlašću HDZ-a uvijek imaju prednost u dodjeljivanju sredstava iz proračuna, fondova i financiranju projekata, dok se ostale u pravilu šikanira i odbacuje političkim revanšizmom, što mnoge birače dovodi do logike da lokalne dužnosnike biraju prema načelu koja je stranka na vlasti u županiji i državi.

HDZ je prema sličnom modelu prekrojio i izborne jedinice kako bi pogodovao svojim kandidatima te na taj način vlada već više od tri desetljeća. Ovi lokalni izbori tome nisu bili izuzetak što je analizirao i profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Vedran Đulabić.

S druge strane, ne treba abolirati ni SDP koji je u dva navrata imao priliku promijeniti ovakav "frankenštajnski" format, no to su propustili učiniti i pitanje je hoće li to obećanje ispuniti ako dobiju treću šansu. Sadašnji predsjednik i bivši premijer Zoran Milanović čak je i branio županijski ustroj, upozoravajući da bi njihovim smanjenjem došlo do regionalizacije i stvaranja "malih država u državi", što su bili klasični argumenti Franje Tuđmana kada se ovakav sustav i uvodio.

Neosporno je da lokalna i regionalna samouprava trebaju hitnu reformu, pogotovo kada znamo da Hrvatska rapidno gubi broj stanovnika, no ona se sigurno neće promijeniti s postojećim strukturama, naprosto što takva HDZ-u osigurava dugu i mirnu vlast.

U idućim nastavcima analizirat ćemo kako su druge zemlje (u prvom redu Danska) reformirale svoj teritorijalni ustroj te kako bi izgledala najlogičnija reorganizacija hrvatskih gradova, općina i županija.