GDJE smo ono stali kada smo posljednji put pisali o smiješno-tužnom diplomatskom ratu Hrvatske i Slovenije. Ah, da. Slovenska kapriciozna ucjena se nastavljala, Hrvatska je također produžila sa svojim tvrdoglavljenjem i u tome su obje bile jednako iritantne i nepodnošljive. Ali ipak, Banski dvori i Pantovčak u jednom su bili sasvim u pravu.

Tražili su da Slovenija skine blokadu s hrvatskih pregovora, a da se spor rješava u hodu ili ako ni tako ne ide da se do daljnjega stavi na led. U međuvremenu se dogodio potpuni obrat, koji, zanimljivo, nitko kod nas ne primjećuje (osim jednog, dva novinara) ili se pravi da ne primjećuje. Sada je Hrvatska ta koja blokira pregovore!

Da, sada Hrvatska radi ono što su nam do jučer dušmanski radili Slovenci, koji su zbog toga, govore ankete, preuzeli od Srba i prvo mjesto na listi najomraženijih nacija. Počelo je onom djetinjarijom s otezanjem da se na vrijeme odgovori na Rehnov plan o medijaciji, na što je Finac ljutito odbio primiti Sanaderova pismonošu Jandrokovića.

A završni čin dogodio se kada je Mesić na najnoviji Rehnov plan o arbitraži velevažno reagirao da plan "nema smisla", jer "sporove oko činjenica uvijek rješava sud". Sada je Rehn odabrao gotovo bolan način da odgovori. Izjavio je da će se hrvatski put u Europsku uniju jako otegnuti, tj. "neće biti brži od najsporijeg procesa ratifikacije Lisabonskog sporazuma"  i to u ljubljanskom Delu.

Inata je ostalo još dovoljno u Banskim dvorima

Što će dalje biti ne treba crtati, ne najcrnjem političkom nespretnjakoviću. Doduše, Mesić je malo uzmaknuo, sada misli da i arbitraža uz malo dotjerivanja može biti prihvatljiva Hrvatskoj. Ali inata je ostalo još dovoljno u Banskim dvorima - nikakva arbitraža, samo sud ovo može riješiti, viču iz sveg grla sa zidina Gornjeg grada. Tako je sve jasnije da je Hrvatska zapela u slijepoj ulici i da otamo neće tako brzo van.

A sve to zbog opsesivne zatelebanosti u međunarodni sud, u čemu - morali bi priznati i oni koji su izgurali Slovence na vrh liste omraženosti - ima nečeg krajnje čudnog. Baš su sudovi, naime, rak-rana hrvatskog pravosuđa (pogledajte samo najnoviji slučaj Fine), zbog koje imamo i najviše problema u pristupnim pregovorima s Bruxellesom. Ali evo ti sada Hrvata gdje se pred licem svijeta razmeću kao šampioni ljubavi prema sudstvu, tako usrdno njegovanoj da je već imamo i za izvoz.

Ništa manje nije čudna ni ova gadljiva odbojnost prema arbitraži. Pa zar arbitražom nije priznato ocjepljenje Kosova, protiv čega Zagreb nije imao ništa, dapače, kao što nije imao ništa ni protiv tada primijenjenog načela "pravednosti", koje se sada proglašava đavoljim poslom? Zar arbitražom nije spašena BiH kao suverena država, koliko god taj suverenitet bio i danas u dronjcima? Zar, na kraju krajeva, arbitražom nije, ako hoćete, priznata i Hrvatska kao samostalna država?

A smrdi, brate mili

E, ali Badintera, kojega se zbog toga tada kovalo u zvijezde, danas se tretira kao sumnjivo muvalo koje ne treba pustiti ni blizu hrvatsko-slovenskom sporu. I, naravno da, kada ovako posložiš činjenice, vidiš da tu nešto jako smrdi. A smrdi, brate mili, ono što je mogao vidjeti svatko tko je htio još prije više mjeseci pa i godina. A to je da su Hrvatskoj Slovenija, Srbija i BiH draži kao suparnici na kojim se može, za ove i one potrebe, pumpati nacionalistički adrenalin, nego kao suradnici u ulasku u EU.

Naravno, vrijedi i obratno, posebno kada je riječ o Sloveniji i Srbiji, ali neka se time bave njihovi mediji, nas ovdje zanima Hrvatska. Drugo što svatko može vidjeti samo ako drži očne kapke otvorenim je da Sanaderova vlada, uz sve veću i nerazumljiviju podršku Mesića, naprosto nema ono što se naziva "reformskim kapacitetima" za ulazak u EU. I ovdje dopuštamo, štoviše rado ćemo i podcrtati, da tu nema samo krivnje Hrvatske.

Barem jednako su krivi i oni koji su, više vodeći računa o interesima NATO-vog okruživanja Rusije nego o interesima EU, pustili u nju i puno veće invalide demokracije (Rumunjsku, Bugarsku, dijelom i baltičke zemlje). Naravno da je time Hrvatska oštećena. Ali opet je to prvenstveno problem Bruxellesa, koji je pokorno savio šiju pred Washingtonom pa je poslije navrat-nanos morao pooštravati kriterije za ulazak u Uniju.

Ovo se govori samo u četiri oka, jer je još jučer vonjalo po katranu i perju nacionalne izdaje

Naš je, pak, problem što smo razlozima za to pooštravanje i mi dodali naramak svojih, među ostalim i ovako glupim čerupanjem sa susjedima kao sada sa Slovenijom. I evo nas pred zaključkom. Kako su te gluposti sustavno i marno njegovane, što čovjek zdrave pameti drugo da kaže nego da je hrvatski državni vrh priželjkivao sukob s magareći tvrdoglavom Ljubljanom. Pa čak i da je priželjkivao da u tom srazu dva ljutita ovna na brvnu bude poražen.

Uostalom, provjerite. Danas je nešto lakše izvući od HDZ-ovaca priznanje da nam ovakva krizom uzdrmana Europska unija i ne treba i da neće biti strašno ni ako u nju uđemo zajedno sa Srbijom. Istina, ovo se govori samo u četiri oka, jer je još jučer vonjalo po katranu i perju nacionalne izdaje. Ali ima li boljeg dokaza da je nadaleko poznata HDZ-ova politika debalkanizaciji Hrvatske doživjela slom.

Nekada čuveni slogan "Tuđman, a ne Balkan" danas možeš okačiti o rep prvom mačku koji ti se nađe pri ruci.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Davor Pongračić/Cropix