KADA je George W. Bush prije dva dana, kao tada već bivši predsjednik, iz Washingtona doletio u Teksas, dočekao ga je rijedak prizor desetina tisuća razdraganih sugrađana. Međutim, čak i gledatelji Fox Newsa - jedine američke TV-kuće koja se udostojila, odnosno usudila, prenositi taj "politički nekorektni" spektakl - nisu mogli smetnuti s uma da gledaju čovjeka koji je Bijelu kuću napustio kao jedan od najnepopularnijih predsjednika, odnosno vrlo vjerojatno najomraženija ličnost u svjetskoj povijesti.

Sam Bush je, naravno, svega toga svjestan te je, slično kao i neki njegovi prethodnici u sličnim situacijama, ponavljao tezu kako će tek povijest pokazati koliko je takva reputacija nezaslužena. Niz primjera pokazuje da njegov optimizam po tom pitanju nije neosnovan; mnogi političari koji su u svoje vrijeme bili ismijavani, ocrnjivani i prezirani su protekom vremena stjecali status mudrih i dalekovidnih državnika koje se u povijesnim udžbenicima slavi na način koji bi bio nezamisliv većini njihovih suvremenika.

Dijelom je to posljedica univerzalne ljudske sklonosti da iz sjećanja brišu sve ono loše, pa "stara vremena" postaju "stara dobra vremena", a dijelom je to posljedica činjenice da tek protok vremena nečija djela stavlja u jedan širi, dnevnom politikom neopterećeni, kontekst.

Bilo je i gorih

Tako Bush može očekivati da će s vremenom biti sve manje dnevnom politikom ostrašćenih komentatora koji ga trpaju u isti koš s Neronom, Torquemadom, Hitlerom, Staljinom i Idi Aminom. Kada se stvari gledaju iz jedne malo šire perspektive, čak ni rat u Iraku - Bushov magnum crimen - ne izgleda kao nešto posebno. Može se govoriti da je započinjanje rata bilo pogrešno, da je on bio loše vođen te izazvao nepotrebna razaranja i gubitak ljudskih života, ali se pustolovina u Mezopotamiji po svojim posljedicama još uvijek ne može uspoređivati s vijetnamskim i drugim "kašama" koje su skuhali neki njegovi daleko manje kontroverzni prethodnici.

Bushu se također može predbacivati mnogo toga, ali ne i to da je, poput nekih svojih danas hvaljenih prethodnika, građane "nepoćudnih" etničkih skupina utrpao u vlakove i iskrcao u pustinjskim logorima. Ma koliko se vrištalo o "puču", ukradenim izborima i "imperijalnom predsjednikovanju", Bush je vlast - ma kako ona bila osvojena - obnašao u okvirima američkih ustavnih i demokratskih parametara.

Tako su, za razliku od kolega u nekim drugim zemljama, američki novinari za kritiku svog predsjednika umjesto metka plaćenog atentatora mogli očekivati milijunske ugovore i status nacionalnih zvijezda. Za razliku od svojih vršnjaka u nekim drugim zemljama, mladi Amerikanci nisu morali brinuti da će im policija banuti u kuću ako na Internetu objave sliku predsjednika u nacističkoj uniformi. Čak i završna epizoda sa cipelama u Iraku prije izgleda kao ilustracija trijumfa nego poraza u Bushovom nastojanju da usadi krhku biljčicu demokracije na iračko tlo; dovoljno je zamisliti kakve bi posljedice takav nestašluk imao u Sadamovom Iraku, odnosno da li bi se uopće mogao dogoditi.

Problem je u onome što nije činio

Od reputacije genija zla Bushevu će ostavštinu daleko više teretiti predodžba o onome što nije, nego o onome što jest napravio. Među američkim (a još više svjetskim) komentatorima je teško pronaći nekoga tko ne tvrdi da je riječi o najgorem američkom predsjedniku u povijesti. Bushovo predsjednikovanje su tako obilježile četiri epizode koje se teško mogu okarakterizirati drukčije nego kao fijasko američke vlade - 11. rujan 2001. godine, kada je nezamisliva nesposobnost sigurnosnih i obavještajnih službi jednu supersilu bacila na koljena; očigledna nepripremljenost za rat u Iraku i tvrdoglavost da se to prizna, čak i po cijenu gubitka reputacije svemoćnog svjetskog policajca; uragan Katrina koji je vladu jedne supersile po drugi put uhvatio sa spuštenim hlačama, te, konačno, ekonomski krah koji prijeti da svojim posljedicama nadmaši sve ranije u povijesti.

Usprkos tome, Bush se može tješiti kako će budući povjesničari ipak zaključiti kako je "Najgori. Predsjednik. IKAD" ipak bilo samo pretjerivanje. Ma koliko se trudio Bush ipak neće srušiti rekord svog prethodnika Jamesa Buchanana koji je godine 1861. SAD ne samo ostavio u daleko gorem stanju, nego imao dobrih razloga vjerovati da SAD-a nakon njega više neće biti. Ma kakvi izazovi stajali pred Obamom, u ovom trenutku izgleda malo vjerojatno da će naciju koju vodi zadesiti brautobilačko, odnosno najveće krvoproliće u njenoj povijesti.

Žrtva vlastitog karaktera

Bush mnoge od svojih neuspjeha, zapravo, duguje karakternim osobinama koje bi u mnogim drugim okolnostima bile shvaćene kao vrline. Svjedočanstva iz prve ruke ga opisuju kao besprijekornog obiteljskog čovjeka i zabavljača kojeg je uvijek ugodno imati u društvu, ali isto tako i čovjeka koji se drži svojih načela, zadane riječi i nikada neće napustiti prijatelja. Obični Amerikanci su u tome pronašli djelić idealizirane slike samih sebe što objašnjava Bushov dvostruki trijumf na biralištima, ali su te vrline predstavljale kobni hendikep u washingtonskoj političkoj džungli. Možda tome najviše svjedoči Bushov fijasko u pokušaju da ishodi dvostranački konsenzus o imigracijskoj reformi - pokušaj kompromisa je od demokrata dočekan s prijezirom, a od strane Bushove vlastite stranke kao izdaja.

Oni koji se usude pronalaziti pluseve Bushovog predsjednikovanja ih mogu naći u nekim naizgled banalnim, ali možda ne i tako nevažnim stvarima. Bushova administracija je bila lišena velikih skandala, bilo korupcijskih, bilo seksualnih, pa tako se Busha neće pamtiti ni po jednom "gateu". U Africi će ga, pak, imati razloga pamtiti po dobru - ne samo što je, za razliku od svog prethodnika, uspio zaustaviti genocidne ratove u Africi, nego je više učinio za zaustavljanje pandemije AIDS-a. Također je i "zločestog dečka" Gadafija doveo u red i to bez ispaljenog metka ili prolivene kapi krvi.

Bush može očekivati da će se njegova pozitivna dostignuća jednom početi spominjati, ali će ipak morati proteći dosta vode ispod mosta na Potomacu da se spere sav vitriol akumuliran tijekom osam godina. Prilično je izvjesno da će mu se sljedećih osam godina pripisivati svi neuspjesi dva mesijanska mandata Obame. Bush je još uvijek više nego pogodan Pedro koji mora visiti ne samo za prošle, nego i buduće američke grijehe. Uostalom, za slične fenomene postoje primjeri na nekim nama bližim vremensko-prostornim koordinatama.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Index