DUGOVATI državi skoro je kao i zamjeriti se kamatarima. Dug će vam se naplatiti sigurno, naravno, sa kamatama. To se odnosi na slučaj da imate (nakon toga vjerojatno više nećete imati), a ako ne - eto vas u zatvoru. Ukratko, život će vam uništiti, a novac izvući. U obrnutoj situaciji, kada država duguje građanima, građani će ponovo izvući deblji kraj.

Kako je nedavno izjavio predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić, dug države građanima dosegnuo je nevjerojatnih 10 milijardi kuna. Država će vraćanje duga odgađati raznoraznim pravnim zamkama, pronalaženjima tehničkih nedostataka tužbe, koji nužno treba promijeniti, i tako u nedogled. Novac neće vratiti, sve dok građani, frustrirani dugotrajnošću postupka, sami ne odustanu od svojih potraživanja.

Za 2005. godinu državni proračun kreće se oko 90 milijardi kuna, a njen dug građanima je veći od 10 posto njezinog godišnjeg budžeta. Očito je da, sve i da želi, država takav dug ne bi mogla vratiti, jer bi joj u protivnom to još više uzdrmalo financijsku (ne)stabilnost.

Većina sporova je u skupini radnih, koje zakon tumači kao "predmete hitne naravi" koji bi se trebali okončati u roku šest mjeseci od podnošenja tužbe. No, u zbilji oni traju i do 14 godina. Za to vrijeme građani koji čekaju da se njihov predmet riješi, pokušavaju preživjeti, neuspješno traže posao, a jedino što im država pruža je prilika da se jednom mjesečno jave na Zavod za zapošljavanje.

Najdrastičniji primjer borbe građana sa vlastitom državom je slučaj dipl.pravnika N.N, koji je 1991. dobio otkaz zbog "pogrešne" nacionalnosti. Do danas pokušava dokazati da je otkaz bio nezakonit, a ako to uspije, iz državne blagajne dobiti će nešto manje od 4 milijuna kuna.

Ova osoba pokušava dokazati da je zbog svoje srpske nacionalnosti 1991. u MUP-u dobila otkaz na poziciji direktora Kazneno-popravnog doma Turopolje. Potpisao mu ga je tadašnji ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić, bez riječi objašnjenja. N.N. se na tu presudu žalio Općinskom sudu.

Kako doznaje Slobodna dalmacija, Općinski sud u Zagrebu presudio je dvije prvostupanjske presude 1992. i 1994. u njegovu korist, ali je Županijski sud postupak vraćao na početak sve do 2000. kada je Općinski sud donio rješenje kojim odbija tužbeni zahtjev, a Županijski sud je tu odluku potvrdio.

U ožujku 2003. N.N. je od Vrhovnog suda zatražio reviziju presude Županijskog suda, ali ona već dvije godine nije riješena.

Ukoliko Vrhovni sud potvrdi presudu, N.N. će se žaliti Ustavnom sudu, a ako niti to ne uspije prijaviti će svoj slučaj Sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

U proteklih 14 godina N.N, je tražio pomoć od svih ministara pravosuđa, a aktualna ministrica Vesna Škare-Ožbolt mu je obećala da će se posvetiti njegovom slučaju: "Neću dopustiti da radni sporovi traju 14 godina, oni moraju imati prioritet u rješavanju i za svaki takav dugotrajan spor meni treba dati do znanja".

U sličnoj situaciji je i Šibenčanka Stevanija Prebanda koja je 1992., nadajući se promaknuću, dobila otkaz u Upravi Šibensko-kninske županije. I ona je uložila tužbu sudu, koja je zbog “neurednosti” više puta vraćana na doradu, da bi tek nakon dvije godine zaprimljena u Općinskom sudu u Šibeniku.

1998. njezin je tužbeni zahtjev odbijen, a nakon žalbe Županijskom sudu predmet je vraćen na ponovni postupak. Sud je 2001. dio zahtjeva usvojio, a dio odbacio, da bi se godinu dana kasnije ta presuda ukinula, a predmet bio vraćen prvostupanjskom sudu.
 
Prebanda nakon takve odluke pokreće tužbu Ustavnom sudu, koji slučaj prebacuje na Općinski, koji je ubrzo u cijelosti odbacio njezin zahtjev. Nešto slično se dogodilo 2003. na višoj razini, kad je Vrhovni sud tužbu proglasio neosnovanom.

Nakon toga Sud je privremeno vratio Prebandu na posao do okončanja postupka, te kani utvrditi kolika bi bila simulacija naknade njene plaće u periodu od 1993. do 2005. Brojka bi se kretala oko milijun kuna. No, hoće li, naravno ako Sud donese takvu presudu, taj novac moći nadoknaditi Stevaniji Prebandi teških 13 godina?