ISTRAŽIVAČI su identificirali posmrtne ostatke četvorice članova zlosretne arktičke ekspedicije iz 19. stoljeća, usporedivši njihov DNK sa živućim potomcima.

Pritom su riješili i jedan slučaj pogrešnog identiteta. Četvorica mornara bili su dio ekspedicije Sir Johna Franklina iz 1845. godine, čiji je cilj bio pronaći Sjeverozapadni prolaz, morski put koji sjeverno od kanadskog kopna povezuje Atlantski i Tihi ocean.

Otvaranje tog prolaza bilo je od goleme važnosti za britanske pomorske dužnosnike, trgovce i polarne istraživače jer bi omogućilo kraći trgovački put između Europe i Azije, piše CNN.

Ostali zarobljeni u arktičkom ledu gotovo dvije godine

Dva broda ekspedicije, HMS Erebus i HMS Terror, prevozila su 129 članova posade. Plovila su ostala zarobljena u arktičkom ledu gotovo dvije godine, prije nego što ih je posada u travnju 1848. napustila. Preostalih 105 muškaraca vuklo je saonice s opremom i zalihama duž zapadne obale Otoka kralja Williama, na području današnjeg kanadskog teritorija Nunavuta, no nitko nije preživio.

Tijekom ekspedicije pokopana su samo tri člana posade, i to oni koji su preminuli tijekom prve godine, a njihovi su identiteti zabilježeni na nadgrobnim spomenicima. Spasilački timovi, a kasnije i razni istraživači, tijekom godina su pronalazili artefakte i ljudske ostatke razbacane po otoku i poluotoku Adelaide. Međutim, povezivanje koštanih fragmenata s pojedinim članovima posade pokazalo se iznimno teškim.

Tijekom posljednjih nekoliko godina, podudaranje DNK s potomcima pomoglo je znanstvenicima da identificiraju Johna Gregoryja, inženjera s Erebusa, kao i Jamesa Fitzjamesa, kapetana istog broda, čije kosti pokazuju tragove kanibalizma.

Sada je isti istraživački tim sa Sveučilišta Waterloo i Sveučilišta Lakehead u Ontariju uspio povezati posmrtne ostatke još trojice članova posade s Erebusa, kao i jedinog do sada DNK analizom identificiranog mornara s Terrora. Čak 166 godina dokumenti pronađeni uz ostatke tog mornara zadavali su glavobolju istraživačima, sve dok genetika nije ponudila konačan odgovor.

Kako sve više potomaka dijeli svoj DNK i otkriva obiteljsku povezanost s Franklinovom ekspedicijom, istraživači se nadaju da su bliže odgovoru na pitanje što je natjeralo posadu da napusti brodove i rješavanju misterija koji okružuju ovu tragediju.

"Pokušavamo složiti mozaik dodavanjem genetičkih djelića, što dosad nije rađeno", rekao je glavni autor studije dr. Douglas Stenton, docent antropologije na Sveučilištu Waterloo. "Otvara se novo poglavlje u priči o Franklinovoj ekspediciji, a sviđa mi se što to poglavlje pomažu pisati obitelji ljudi koji se nikada nisu vratili kući."

Očuvanje tragičnog nalazišta

Stenton je 2008. godine bio direktor za baštinu vlade Nunavuta, kada je agencija Parks Canada pripremala multidisciplinarnu potragu za olupinama Erebusa i Terrora. Kombinacija sonara i usmene predaje inuitske zajednice pomogla je u lociranju ostataka Erebusa 2014. i Terrora 2016. godine.

Stenton je vodio istraživanje Franklinovih nalazišta na kopnu. Nakon proučavanja dokumentacije spasilačkih timova i ranijih istraživanja, Stenton je s kolegama mapirao nalazišta koristeći fotografiju i lidar, i to otprilike šest tjedana godišnje između 2008. i 2023.

"Jednom kad vas priča o Franklinovoj ekspediciji zaokupi, stalno se želite vraćati i pokušati pronaći što više djelića slagalice", rekao je Stenton.

Tim je također prikupljao artefakte, često pronađene na otvorenom, radi očuvanja, zaštite i istraživanja. Istraživačima je 2013. odobreno prikupljanje posmrtnih ostataka u istu svrhu.

"Željeli smo vidjeti kako možemo nadograditi rad naših prethodnika", rekao je Stenton. "Ono što nije bilo učinjeno jest genetska analiza kako bismo pokušali utvrditi tko su ti ljudi. Znamo tko je bio na brodovima, ali ovo nisu cjeloviti kosturi, već razbacane kosti."

Nakon što je dovršen arheološki genetski profil, tim je imao samo pola slike, objasnio je Stenton. "Morali smo pronaći ljude koji su u izravnom srodstvu s članovima Franklinove ekspedicije, s neprekinutom linijom nasljeđivanja DNK s generacije na generaciju." Kako bi se utvrdilo podudaranje, genetski materijal izvađen iz posmrtnih ostataka uspoređen je s DNK Y-kromosoma, kao i mitohondrijskom DNK, koja se prenosi isključivo po ženskoj liniji, iz uzoraka brisa obraza koje su dali potomci.

Potvrđeni identiteti

DNK podudaranja omogućila su timu da identificira Williama Orrena, Davida Younga i Johna Bridgensa, koji su svi služili na Erebusu, navodi se u studiji objavljenoj 6. svibnja u časopisu Journal of Archaeological Science: Reports. Prema ranijoj dokumentaciji, njihovi su posmrtni ostaci pronađeni zajedno na južnoj obali zaljeva Erebus.

Rich Preston, novinar BBC-ja, nije ni znao za obiteljsku vezu s Franklinovom ekspedicijom sve dok ga Stenton nije kontaktirao prošle godine, nakon što je utvrdio moguću rodbinsku vezu. Novinar je tada saznao da mu je Bridgens bio pra-pra-praujak.

"Ovo je bilo potpuno iznenađenje", napisao je Preston u e-mailu.

"Veliki sam zaljubljenik u povijest i volim priče o tome kako su se društva, područja i kulture mijenjali i oblikovali kroz godine. Saznanje da je jedan od mojih izravnih predaka bio dio jedne tako (zlo)glasne misije, koja je potaknula tolike studije i istraživanja, vrlo je uzbudljivo."

Preston sada želi saznati više o ekspediciji i Bridgensovoj ulozi te planira posjetiti Pembroke Dock Heritage Centre u Walesu, gdje će se sljedećeg mjeseca održati posebna izložba dosad neviđenih artefakata, povodom 200. obljetnice porinuća broda Erebus.

Misterij mornara Harryja Peglara

Četvrti član posade kojeg su identificirali Stenton i njegovi kolege bio je Harry Peglar s broda Terror. Izvješće koje opisuje DNK identifikaciju objavljeno je 7. svibnja u časopisu Polar Record. Spasilačka ekspedicija sredinom 19. stoljeća pronašla je Peglarove posmrtne ostatke same, oko 130 kilometara udaljene od ostataka drugih mornara.

Pitanja o Peglarovom pravom identitetu postavljaju se još od 1859., kada je potražna skupina pronašla kostur u odjeći koja nije odgovarala njegovu činu, ali je uz njega pronašla njegove osobne dokumente - jedne od rijetkih ikad pronađenih nakon katastrofe. Neki su se pitali je li Peglar jednostavno predao svoje papire drugom članu posade na čuvanje.

Peglar je bio kapetan prednjeg jarbola na Terroru, no pronađen je u odori niže rangiranog stjuarda. Kao kapetan prednjeg jarbola, Peglar je bio podoficir odgovoran za nadzor mornara koji su održavali jedra i opremu na prednjem dijelu broda.

Stentonov tim proveo je iscrpnu analizu, uspoređujući DNK iz posmrtnih ostataka sa živućim potomcima svakog stjuarda koji je služio na brodovima. No, genetika je pokazala da ostaci pripadaju upravo Peglaru. "Ako je ikad postojao slučaj koji je zahtijevao genetički pristup, onda je to bio ovaj", rekao je Stenton.

No zašto je Peglar nosio odjeću stjuarda? Autori studije nude moguće objašnjenje. "Sada se čini izglednim da je bio degradiran tijekom službe na brodu, vjerojatno zbog neprimjerenog ponašanja", rekla je dr. Claire Warrior, viša kustosica u Kraljevskim muzejima Greenwich. "Arheološki i materijalni dokazi, povezani s arhivskom građom, dodatno potkrepljuju tu tezu: Peglarova ranija pomorska služba zabilježila je incidente pijanstva i 'buntovničkog ponašanja'."

Vraćanje ljudskog lica tragediji

Warrior, koja nije sudjelovala u studijama, ističe kako DNK analiza pomaže dati imena i lica mornarima s Franklinove ekspedicije, uključujući i ljude poput Bridgensa i Orrena koji su bili nepismeni i nisu ostavili nikakvu pisanu korespondenciju.

Studija tako slika njihove portrete, opisujući Bridgensa kao osobu s očima boje lješnjaka i tamnom kosom, koji je pomorsku karijeru započeo kao glazbenik sa samo 11 godina. Young se pak, rođen u siromaštvu, pridružio polarnoj ekspediciji sa 17 godina.

"Jedan od razloga zašto je ovaj rad toliko važan jest što ponovno stavlja ljude u središte ove tragedije, identificirajući ih kroz pažljiv genealoški rad i napredak u DNK tehnologiji", napisala je Warrior. "Jednom kad znamo kome posmrtni ostaci pripadaju, možemo ih ponovno zamisliti kao žive i vitalne ljude, prije užasa njihova tragičnog kraja u najbeznadnijim okolnostima. Bili su to stvarni ljudi koji su živjeli, bili voljeni, patili i umrli daleko od kuće, a tragovi njihova postojanja i dalje su tu."

Stenton i njegov tim nastavljaju analizirati artefakte koji bi mogli otkriti više tragova o tome što je pošlo po zlu tijekom ekspedicije. Istraživači nastavljaju i s projektom identifikacije novih članova posade i povezivanja muškaraca s njihovim potomcima, što je, kako kaže Stenton, jedan od najisplativijih aspekata rada.

"Oni više nisu samo imena na popisu", rekao je Stenton. "Naš rad pomaže dati ljudsko lice cijeloj priči. Imali su obitelji koje ih nikad više nisu vidjele i mislim da je pošteno reći da ovo nekim potomcima može pružiti neku vrstu zaključka."