PELOPONESKI rat, koji je trajao od 431. do 404. godine prije Krista, bio je jedan od najznačajnijih sukoba antičkog svijeta. Ovaj epski obračun između Atene i Sparte, dviju vodećih sila stare Grčke, nije bio samo vojni sukob, već i sudar različitih svjetonazora, političkih sustava i strategija. Njegove posljedice odjekivale su daleko izvan granica Helade, označivši kraj zlatnog doba grčke civilizacije i ostavivši neizbrisiv trag na povijest zapadnog svijeta.

Korijeni rata sežu u složene odnose između Atene, demokratske pomorske velesile, i Sparte, vojnički orijentirane oligarhije. Atena je predvodila Delski savez, koji je izvorno osnovan radi zaštite od Perzijanaca, ali je s vremenom postao instrument atenskog imperijalizma.

Sparta je, nasuprot tome, stajala na čelu Peloponeskog saveza, čiji je cilj bio očuvanje ravnoteže moći i tradicionalnih vrijednosti. Napetosti su rasle godinama, potaknute nizom incidenata. Sukob između Korinta, saveznika Sparte, i Korkire, saveznika Atene, bio je samo jedan od okidača.

Atena je dodatno raspirila situaciju uvođenjem ekonomskih sankcija protiv Megare, što je Sparta protumačila kao provokaciju. No, kako je zabilježio povjesničar Tukidid, pravi razlog rata ležao je u strahu Peloponežana od rastuće atenske moći.

Sparta imala jaku vojsku, Atena mornaricu

U prvim godinama rata, poznatima kao Arhidamov rat, Sparta je iskoristila svoju nadmoćnu kopnenu vojsku za invaziju Atike, atenskog teritorija, dok se Atena, pod vodstvom strateškog genija Perikla, oslanjala na svoju pomorsku snagu i obrambene zidine.

Atenjani su izbjegavali izravne kopnene sukobe, dopuštajući Sparti da pustoši njihove poljoprivredne površine, dok su uzvraćali pomorskim napadima na spartanske saveznike.

Kuga u Ateni preokrenula je tijek rata

No, sudbina je zadala težak udarac Ateni kada je kuga pogodila grad, desetkujući stanovništvo i oduzimajući život samom Periklu. Unatoč tom gubitku, Atena je uspjela ostvariti značajne pobjede, poput one kod Pila, gdje su zarobili spartanske vojnike, što je bio rijedak trijumf na kopnu.

Nakon deset godina iscrpljujućih sukoba, dvije strane potpisale su Nikijin mir, privremeni prekid vatre koji je trebao donijeti stabilnost. No, mir je bio krhak, a ambicije Atene dovele su do katastrofalne ekspedicije na Siciliju. Ovaj pothvat, koji je trebao učvrstiti atensku moć, završio je potpunim porazom, oslabivši Atenu i ohrabrivši njezine neprijatelje.

Posljednja faza rata, poznata kao Jonski ili Dekelejski rat, obilježena je pojačanim spartanskim pritiskom, potpomognutim perzijskim zlatom. Sparta je izgradila vlastitu flotu i, pod vodstvom sposobnog Lisandra, konačno slomila atensku pomorsku moć u bitci kod Egospotama.

Nekoliko mjeseci kasnije, u proljeće 404. godine prije Krista, Atena se predala, označivši kraj rata. Engleska verzija Wikipedije navodi 25. travnja 404. pr. Kr. kao datum predaje Atene, no nema jasnih dokaza u primarnim izvorima, poput Tukidida ili Ksenofonta, koji bi potvrdili točan dan. Ipak, sigurno je da je rat završio negdje tijekom tih dana proljeća, kada je Sparta uspostavila svoju hegemoniju.

Grčka ostala u ruševinama

Peloponeski rat ostavio je Grčku u ruševinama. Atena, nekoć sjajni centar kulture i demokracije, bila je ponižena, dok je Sparta, iako pobjednica, bila nesposobna dugoročno održati svoju dominaciju. Rat je oslabio grčke polise, olakšavši kasniji uspon Makedonije pod Filipom II. i Aleksandrom Velikim.

Osim političkih posljedica, rat je promijenio i način razmišljanja o politici, moći i moralu, što se očituje u djelima Tukidida, čije analize i danas služe kao temelj za proučavanje sukoba.