DANA 30. kolovoza 1963. godine prvi put je uspostavljena i aktivirana izravna komunikacijska veza između Washingtona i Moskve, poznata kao "crveni telefon", namijenjena za upravljanje krizama između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza tijekom Hladnog rata. Sustav je nastao nakon Kubanske raketne krize 1962. godine, kada je svijet bio na rubu nuklearnog rata, a spora i nesigurna komunikacija između dviju supersila putem pisama i posrednika pokazala se opasnom i neučinkovitom.

Povod za uspostavu ove linije bila je potreba za brzim, pouzdanim i izravnim kanalom komunikacije kako bi se smanjila mogućnost nesporazuma koji bi mogli eskalirati u katastrofalni sukob. Pregovori o uspostavi započeli su u travnju 1963., a sporazum je potpisan 20. lipnja iste godine u Ženevi. Prvi test linije proveden je 30. kolovoza 1963., kada su razmijenjene poruke između Pentagona i Kremlja, čime je označen početak njezina operativnog rada.

Linija je povezivala Washington preko Londona, Kopenhagena, Stockholma i Helsinkija s Moskvom putem podmorskog kabela i mikrovalnih veza, a koristila je teleprintere za slanje šifriranih poruka.

Mitovi i stvarnost "crvenog telefona"

Iako se popularno naziva "crveni telefon", ova veza nikada nije bila stvarni telefon, nego sustav teletipa koji je omogućavao pisanu komunikaciju. Naziv je nastao iz medijskih prikaza i popularne kulture, stvarajući sliku dramatičnog telefonskog poziva između svjetskih čelnika.

U praksi, sustav je omogućavao brzo slanje i primanje pisanih poruka, s američke strane na engleskom jeziku, a sa sovjetske na ruskom, uz stroge sigurnosne protokole. Prva američka testna poruka sadržavala je poznatu rečenicu korištenu za provjeru tipkanja, dok je sovjetski odgovor bio standardna poruka na ruskom jeziku (često se spominje da je sadržavao i stihove, no to nije potvrđeno).

Ova komunikacijska linija pokazala se ključnom tijekom Hladnog rata te je korištena u krizama poput Šestodnevnog rata 1967. i Jomkipurskog rata 1973. godine. Omogućila je čelnicima da razmjenjuju poruke u stvarnom vremenu, smanjujući rizik od eskalacije sukoba zbog nesporazuma. Tijekom godina sustav je nadograđivan – 1971. dodane su satelitske veze, 1980-ih faks uređaji, a od 1990-ih sigurne digitalne veze.

"Crveni telefon" postao je simbol napetosti Hladnog rata, ali i nastojanja da se očuva mir kroz dijalog. Iako nikada nije bio doslovni crveni telefon, njegova uloga u smanjenju rizika od nuklearnog sukoba ostaje značajna. Sustav i danas postoji u moderniziranom obliku između SAD-a i Rusije, služeći kao ključni alat za kriznu diplomaciju.