VELIKA Britanija došla je na naslovnice gotovo svih novina 2016. godine kada je na narodnom referendumu s 52% glasova odlučila da će napustiti Europsku uniju. Početkom 2021. službeno su i izašli iz EU i time završili 47-godišnji period članstva. Na današnji dan 1975. godine održan je prvi narodni referendum u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji je ispitao mišljenje naroda o britanskom ulasku u Europsku uniju.

Velika Britanija u potrazi za novim gospodarskim partnerima

Spomenimo da tijekom šezdesetih godina nije postojala EU, već EZ - Europske zajednice, a unutar EZ-a djelovalo je tijelo EEZ, zaduženo za gospodarska pitanja ove unije. Glavni razlog britanskog ulaska u ovu organizaciju bio je ekonomski. Tijekom 60-ih godina Ujedinjeno Kraljevstvo shvaća da je njegov gospodarski rast puno sporiji od ostalih zemalja Europe pa traži način da ga ubrza.

Naime, zemlje Commonwealtha počele su sve više gospodarski surađivati s SAD-om, gdje je gospodarska aktivnost bila puno veća nego u Europi. Britanija je tada bila članica EFTA-e, gospodarske organizacije koja se bavila pitanjima carine i poreza kako bi stimulirala internacionalnu trgovinu.

Međutim, EFTA nije bila učinkovita kao EZ te je Ujedinjeno Kraljevstvo apliciralo za članstvo 1961. godine. Na njihovu žalost, u Francuskoj je tada funkciju predsjednika obnašao Charles de Gaulle, koji im ništa nije vjerovao.

Velika Britanija vs. Charles de Gaulle

Premda bi neke zemlje pristale na britansko članstvo u EZ-u, Francuska to nije htjela. De Gaulle je smatrao da će EZ biti političko-gospodarska zajednica jednakih naroda, a za Ujedinjeno Kraljevstvo je mislio kako će biti samo produžena ruka Washingtona koja će se petljati u europska posla. Zato je 1963. uložio pravo veta i zabranio im ulazak u EZ.

Britansko vodstvo nije odustalo i u narednim godinama činilo je sve kako bi integracija u EZ bila lakša. 1967. godine Harold Wilson zatražio je novo članstvo. De Gaulle je ponovno uložio veto, ovaj put rekavši da je britanska valuta odviše nestabilna te da bi je trebalo devalvirati prije nego što Ujedinjeno Kraljevstvo uđe u EZ. Britanci su na to pristali tek naknadno, ali ne samo radi očajničke želje za članstvom u EZ-u već i zbog nekih ekonomskih razloga.

Međutim, De Gaulle nije posustao te je nakon devalvacije funte ponovno navodio argumente protiv Britanaca. Ovaj put su mu zamjerili čak i predstavnici drugih zemalja članica EZ-a. Činilo se da je de Gaulleova zabrana produkt njegovog hira i odmazda za ranije svađe između njega i anglo-američkog vodstva u Drugom svjetskom ratu.

Velika Britanija 1972. godine opet je pokušala postati članica te je s Norveškom i Irskom najavila kandidaturu. Plan je bio da nitko ne ulazi ako Britance odbiju, pa je tako Ujedinjeno Kraljevstvo osiguralo da treći put bude i zadnji. Svakako je pomogla i činjenica da Francuskom više nije vladao De Gaulle.

Tri godine poslije održan je referendum kako bi se donijela odluka o nastavku suradnje s EZ-om. Rezultati su pokazali da preko dvije trećine Britanaca gleda pozitivno na ulazak u zajednicu europskih naroda. Tako je Ujedinjeno Kraljevstvo nastavilo svoje članstvo sve do kraja 2020. godine.