Foto: Nenad Dugi / Cropix

"KONCENTRIRAJTE se jer sad predstava počinje", promrmljao je Zdravko Mamić namještajući mikrofone na početku onoga čemu smo svjedočili već milijun puta: rafalnom vrijeđanju, bljuvanju mržnje, psovanju i gađenju.

Ovoga puta povod su bili napisi o navodnom namještanju finala Hrvatskog kupa, ali na Mamićevoj meti našli su se svi: pozvani i nepozvani, neprijatelji i oni koji će to tek postati, glavne mete i kolateralne žrtve, okupljeni novinari i njihovi šefovi, uža i dalja rodbina. Malo tko zapravo nije dobio porciju.

"Predstava počinje"

I to je očekivano. Očekuju to okupljeni novinari, Dinamove tajnice i čistačice, prodavači kokica pred stadionom, vozači tramvaja, čuvari u Zoološkom, javnost, građani... I jasno, sam Mamić. Jer, "predstava počinje".

Međutim, čemu zapravo služe ovakvi istupi - ili ispadi - Zdravka Mamića? Ne prolazi više teza da je on jednostavno lud ili nadrogiran ili nekontroliran ili bijesan... Mamić vrlo dobro zna što radi kad sjedne pred mikrofone. Pitanje je zašto to radi?

Tko mu više vjeruje kad (i ako) govori istinu? Tko mu vjeruje kad (pa i ako) laže? Tko mu vjeruje kad se brani i opravdava? Tko mu vjeruje kad druge napada?

Koga je pljunuo, napravio je pravednikom

Javnost na sve te tirade reagira jednako: zgraža se, iščuđava, negoduje, moralizira, odmahuje rukom, mediji ga pljuju, navijači vrijeđaju, ljubitelji nogometa se srame, neutralni u tome vide potvrdu da primitivci vladaju nogometom.

Ali što god rekao, malo tko mu vjeruje. Koga god pljunuo, od njega je stvorio žrtvu. U koga god uperio prst, od njega je napravio pravednika. A što god izjavio u svoju obranu, nitko ga ne sluša. Čemu onda cijeli taj igrokaz kad je njegov ishod prilično predvidiv?

Mamić diže veliku buku kako bi postigao nekoliko stvari: glumio što većeg pravednika, zaplašio ljude, krenuo u protunapad, dao do znanja da je spreman svašta reći - ali najviše od svega, sakrio ono što još može sakriti.

Bolje luđak, nego lopov

Naime, mnogo mu više odgovara da se razglaba o tome kakav je on primitivac i prostak, nekontrolirani luđak i potencijalni nasilnik, nego da se povede rasprava o njegovu novcu, o bratskom upravljanju klubom, o utjecaju u nogometnom savezu, o utajenim porezima, mutnim transferima, o namještaljkama i istragama. U ovoj zemlji, kakva god bila, još uvijek je bolje kad te proglase luđakom, nego lopovom.

Ali opet se vraćamo na pitanje: tko Mamiću više vjeruje? Čak i kad mu se želi vjerovati, kad otvori paljbu po onima koji su isti kao on ili još gori od njega, već u idućoj rečenici sve pada u vodu kad Mamiću pukne nit i kad krene (ne)kontrolirano pljuvati po svima koji mu padnu na tu njegovu uskuhalu pamet.

Tko razlikuje istinu i laž?

I kao što mu je teško vjerovati kad se izvlači, teško mu je vjerovati i kad napada. Teško je sumnjati u laži i vjerovati u istinu. Uostalom, tko uopće više može otkriti razliku? 

U jednom trenutku govori kako su se čelnici Uefe divili Dinamu i Zoranu Mamiću, a u drugom poziva policiju da istraži poslovanje EPH. U jednom trenutku vrijeđa Iku Buljana i njegovu ženu, a u drugom otkriva da je Čičak tražio 200 tisuća kuna. I što je sad laž, a što istina? I najvažnije od svega, što Mamić želi time postići?

Ako je Mamićeva namjera bila narodu željnom zabave baciti nekoliko kostiju da ih glođe po kafićima, onda mu je to sigurno prošlo. Ako je želio zastrašiti svoje protivnike, onda će samo on znati je li imao uspjeha. Ali ako nas je želio uvjeriti u svoju i bratovu nevinost te pritom još odglumiti žrtvu represije, onda bi mu bolje bilo da pokuša ponovno. Nažalost, bojimo se da hoće. Barem mu to treba vjerovati.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje