UMIROVLJENI admiral američke mornarice i bivši vrhovni saveznički zapovjednik NATO-a James Stavridis u kolumni za Bloomberg analizirao je američko-ruske pregovore u Saudijskoj Arabiji te njihove moguće posljedice na Ukrajinu i međunarodnu sigurnost.

U nastavku prenosimo njegovu analizu:

Predsjednik Donald Trump nije okončao rat u Ukrajini za 24 sata kao što je obećao, ali njegov je tim prošlog tjedna napravio prvi korak sastavši se s ruskim predstavnicima u Saudijskoj Arabiji. Primjetno je da na tom sastanku nisu sudjelovali predstavnici Ukrajine ni njezini europski saveznici. 

Prema dostupnim informacijama, očekuje se da će razgovori između SAD-a i Rusije s vremenom obuhvatiti ne samo pitanje Ukrajine već i teme poput nadzora naoružanja, sankcija za ruske energente, statusa Moskve u skupini G7, kibernetičkih napada i drugih spornih pitanja.

Iako će se razgovarati o raznim temama, jasno je da je Ukrajina ključna točka pregovora. Nažalost, čini se da Trumpov koncept brzog završetka rata uključuje minimalnu brigu za ljude koji su zapravo pogođeni ratom. Američki dužnosnici djeluju skloni prihvatiti mnoge stavove ruskoga predsjednika Vladimira Putina, uključujući neprihvaćanje članstva Ukrajine u NATO-u te dopuštanje Rusiji da zadrži nadzor nad 20% ukrajinskoga teritorija koji trenutačno okupira. Čak se čini da Trump djelomično krivi Ukrajinu za početak rata.

Najmanje loš ishod

Ako Washington i Moskva uistinu pregovaraju ozbiljno, potrebno je razmišljati u skladu s onim što je nekadašnji američki ministar obrane Donald Rumsfeld rekao o Guantanamo Bayu: Koji je "najmanje loš" ishod s kojim bi Ukrajina i njezini saveznici mogli živjeti?

Američku su delegaciju u Rijadu činili državni tajnik Marco Rubio, savjetnik za nacionalnu sigurnost Mike Waltz i posebni izaslanik za Bliski istok Steve Witkoff. Sva trojica nemaju veliko iskustvo u međunarodnoj diplomaciji. S druge strane, rusku delegaciju predvodi dugogodišnji ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, koji je stavljen pod američke sankcije ubrzo nakon invazije 2022.

Postoji opravdana zabrinutost da bi se američki pregovarači mogli naći u situaciji koja ih nadilazi. Kada sam bio Rumsfeldov viši vojni pomoćnik prije više od dva desetljeća, imao sam priliku nekoliko puta susresti Lavrova u Rusiji i Europi. On je visok, impozantan, izvrsno govori engleski i vrlo je tvrd pregovarač. "Gladak poput stakla", rekao mi je jednom Rumsfeld nakon posebno teškog razgovora u Münchenu. Nije to mislio kao kompliment.

U to su se vrijeme razgovori uglavnom odnosili na velika neslaganja, primjerice o američkom proturaketnom sustavu u Europi koji je bio usmjeren protiv Irana, ali ga je Moskva smatrala destabilizirajućim. Ipak, vodili smo i konstruktivne rasprave o područjima gdje smo mogli surađivati, poput suzbijanja narkotika, borbe protiv terorizma, nadzora naoružanja, pa čak i Afganistana.

Zelenski pred nemogućim izazovom

Sjećam se kako je Lavrov jednom dignuo ruke kada je Rumsfeld tvrdio da Rusija nema razloga bojati se naše proturaketne mreže u Zapadnoj Europi. "Vaš je proračun više od deset puta veći od našega", rekao je, "a sada želite neutralizirati našu jedinu stvarnu polugu – nuklearne rakete."

Danas je situacija bitno drugačija. Rusija sada izdvaja oko 7% svojeg BDP-a za obranu (SAD oko 3.3%, dok mnoge članice NATO-a jedva dosežu cilj od 2%). Moskva raspolaže velikim i sve iskusnijim oružanim snagama.

Dok američki pregovarači imaju težak zadatak pred sobom, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski suočen je s gotovo nemogućim izazovom. Ipak, Ukrajina ne smije biti potpuno isključena iz pregovora.

Zelenski ima malu pregovaračku prednost u obliku relativno malog dijela ruskoga teritorija koji nadzire te veću prednost u svojoj brojčano nadmašenoj, ali odlučnoj vojsci. Osim toga, još uvijek uživa snažnu potporu Europe. Za Zelenskog i njegove pristaše tri će elementa biti ključna u bilo kojem "najmanje lošem" planu.

Tri ključna elementa

Prvo, potrebno je odbiti sve daljnje teritorijalne ustupke. Iako je gubitak Krima i četiriju pokrajina Donbasa već bolan, treba povući crtu i spriječiti daljnje gubitke, poput predaje Harkiva, drugoga najvećeg grada u zemlji, smještenog na ukrajinsko-ruskoj granici.

Drugo, potrebna su vjerodostojna sigurnosna jamstva koja će spriječiti Putina da se ponovno naoruža i za nekoliko godina pokrene novu nezakonitu invaziju. Iako je Trumpov tim unaprijed isključio mogućnost slanja američkih vojnika u Ukrajinu, a Putin nikada ne bi prihvatio izravnu intervenciju NATO-a, mogla bi se razmotriti opcija stacioniranja europskih postrojbi u Ukrajini. Francuska, Velika Britanija, baltičke zemlje i možda Poljska pokazale su spremnost za takav korak.

Treće, Ukrajina mora imati osiguranu vojnu pomoć od SAD-a i Europe. Ukupni obrambeni proračun zemalja NATO-a iznosi gotovo 1.5 bilijuna dolara, što omogućuje slanje dodatnih borbenih zrakoplova, raketa, visokotehnološke bespilotne opreme te potpore u kibernetičkoj sigurnosti i obavještajnim operacijama.

To neće biti velika pobjeda Putina

Naravno, strašno je od žrtava rata tražiti da se odreknu tolikog teritorija. No kada bi se postigao ovakav dogovor za Kijev, situacija bi mogla izgledati nešto bolje. 

Više od milijun ruskih muškaraca je mrtvo, ranjeno ili je pobjeglo iz zemlje kako bi izbjegli mobilizaciju. Putin sada nadzire teritorij koji je tri godine bio bojište, s mnoštvom neeksplodiranih mina, uništenom infrastrukturom i stanovništvom koje će zahtijevati obnovu.

Teško je zamisliti kako bi to za Putina mogla biti velika pobjeda, pogotovo uz dugoročne posljedice za rusko gospodarstvo zbog enormnih troškova rata i gubitka mnogih radno sposobnih ljudi.

"Najmanje loš" dogovor daleko je od idealnog, ali s obzirom na trenutačnu situaciju u Washingtonu, Moskvi i na ukrajinskim bojištima, možda je to najbolje što se može postići. Najveće pitanje nije hoće li Putin prihvatiti takav dogovor, već hoće li Trump i njegovi savjetnici uopće raditi na njegovu postizanju.