BITKA na Milvijskom mostu, koja se odigrala 28. listopada 312. godine, bila je jedan od ključnih trenutaka rimske i europske povijesti

Na obalama rijeke Tiber, sjeverno od Rima, sukobile su se vojske dvojice careva – Konstantina i Maksencija. Ishod te bitke odlučio je tko će vladati zapadnim dijelom Rimskog Carstva, ali i označio početak preobrazbe Carstva iz poganske u kršćansku civilizaciju.

Politička pozadina

Početkom 4. stoljeća Rimsko Carstvo bilo je podijeljeno između nekoliko vladara, sustav koji je uveo car Dioklecijan. Nakon njegova povlačenja, sustav tetrarhije se raspao, a carevi i uzurpatori počeli su se boriti za prevlast. Maksencije je preuzeo vlast u Italiji i Rimu, no njegovu vladavinu obilježili su korupcija, visoki porezi i nezadovoljstvo građana. S druge strane, Konstantin je vladao u Galiji, Britaniji i Hispaniji te uživao podršku vojske i naroda.

U ljeto 312. godine Konstantin je odlučio krenuti prema Italiji kako bi srušio Maksencija. Njegova vojska, premda brojčano manja, nizala je pobjede na sjeveru zemlje. U listopadu se približio Rimu, gdje je Maksencije odlučio pružiti završni otpor kod Milvijskog mosta, važnog prijelaza preko Tibera.

Konstantinova vizija

Uoči same bitke dogodio se trenutak koji će postati legendaran. Prema zapisima Euzebija Cezarejskog, Konstantin je večer prije sukoba vidio neobičan znak na nebu – križ ili simbol sastavljen od grčkih slova „Chi" i „Rho", koja predstavljaju početna slova imena Krista. Uz taj je znak, navodno, stajala poruka: „In hoc signo vinces" – „U ovom ćeš znaku pobijediti."

Sljedećeg jutra Konstantin je naredio da se taj simbol – poznat kao Kristogram – naslika na štitovima njegovih vojnika. Ovaj događaj je simbolički označio trenutak njegova okreta prema kršćanstvu. Nakon bitke, Konstantin je sve češće isticao da mu je pobjedu donijela pomoć kršćanskog Boga, čime je započeo proces koji će ubrzo promijeniti religijsku sliku Carstva.

Tijek bitke

Maksencijeve trupe zauzele su položaj ispred mosta, s rijekom iza leđa – taktički rizičan položaj koji će im se pokazati pogubnim. Konstantin je napao sjeverno, a njegovi su konjanici probili protivničke redove. Kad su se Maksencijeve snage počele povlačiti, pontonski most koji su postavili za bijeg nije izdržao težinu ljudi i konja. U nastalom kaosu mnogi su se vojnici utopili u rijeci, a sam Maksencije poginuo je u pokušaju povlačenja. Njegovo tijelo pronađeno je kasnije u vodi.

Posljedice i značaj

Pobjedom kod Milvijskog mosta Konstantin je postao jedini vladar zapadnog dijela Carstva. U Rimu je dočekan kao osloboditelj, a Maksencijeva glava nošena je ulicama kao dokaz pobjede. No, važnije od političke pobjede bilo je ono što je uslijedilo.

Konstantin je pobjedu pripisao božanskoj intervenciji i od tada se počeo otvoreno priklanjati kršćanstvu, iako ga tada još nije potpuno prihvatio kao osobnu vjeru. Već sljedeće godine, 313., zajedno s carem Licinijem donosi Edikt iz Milana, koji kršćanima prvi put u povijesti jamči slobodu vjeroispovijesti. Time prestaju progonstva koja su trajala gotovo tri stoljeća.

Kršćanstvo, koje je do tada bilo progonjena sekta, počinje postupno dobivati status priznate, a kasnije i dominantne religije Carstva. Konstantin gradi crkve, daje povlastice kršćanima i poziva biskupe na vijećanja, čime započinje novo razdoblje odnosa između Crkve i države.