"ISTINA se sve češće relativizira i svodi na tvoje ili moje mišljenje", reče nadbiskup Kutleša na blagdan Velike Gospe, i, evo, prvi sam koji je spreman potpisati tu trpku konstataciju. Samo mi to zvuči gotovo kao neslana šala iz usta nekog tko na temelju nikad potvrđene, kamoli dokazane, ideje o postojanju Boga u vrlo specifičnoj varijanti (katoličanstvu) bez problema propovijeda dogmu za koju možete biti stopostotno sigurni da je neistinita.

Crkva je priču o Gospi jednostavno - izmislila

Ne radi se samo o tome što sam ja apsolutni nevjernik, nego i o činjenici da je Crkva isisala iz maloga prsta nauk koji je i samim katolicima bio gotovo dva milenija nepoznat.

Kako sam već više puta rekao, spadam u one ateiste koji smatraju vjerojatnim da je postojao Isus iz Nazareta, vjerski i društveni reformator. To, naravno, znači i da je postojala njegova majka. Koju najraniji novozavjetni spisi, oni koje nam je ostavio apostol Pavao, niti jednom riječju ne spominju.

Doduše, veli Pavao za Isusa u Galaćanima 4,4 da je "rođen (nastao) od žene", no, to je ipak više-manje uobičajena fraza za čovjeka općenito (sin materin, što bi se reklo). Pavao nam priča da je upoznao Petra i druge apostole, bio je i u Jeruzalemu, ali o Mariji – nula bodova.

Negdje u to vrijeme izvan Novog zavjeta nastaju i takozvano Q Evanđelje, kao i Evanđelje po Hebrejima. U onom prvom nema ni slovca o Isusovoj majci (što je i razumljivo za spis koji se sastojao uglavnom od izreka).

U onom drugom nju se spominje kako nagovara Isusa da ga krsti Ivan Krstitelj. Zanimljivo, prešućuje nam se ime osobe koja navodno bezgrešnog Isusa potiče da se krsti za oproštenje grijeha.

Priče evanđelista

Tek kod Marka, Mateja i Luke, koji pišu debelih 40-50 godina nakon Isusa, imamo i priče o Isusovoj majci, kao i njezino ime – izvorno Mirjam (a grčki Marija), nazvanoj tako po legendarnoj sestri legendarnog Mojsija. Kažu povjesničari da se tako zvala svaka četvrta žena u Judeji Isusovog vremena. A onda na kraju imamo četvrto, Ivanovo Evanđelje, u kojem se opet ne spominje Marijino ime.

Prikazi Marije u kanonskim Evanđeljima razlikuju se u brojnim detaljima (posebno kod Ivana), ali se sva četvorica prilično slažu u ocjeni da ona sama nije baš sasvim shvaćala što to Isus radi i govori. Štoviše, kod Marka (3,21) ona u jednom trenutku čak i sumnja da joj je rođeni sin skrenuo pameću.

Posljednji spomen Marije imamo u Djelima 1,14, tamo ju se navodi među učenicima koji su čekali silazak Svetoga Duha.

I više niti slovca o njoj. Niti u jednoj od poslanica, niti u Otkrivenju. Svi novozavjetni spisi (osim Pavla) nastali su dugo nakon navodnog Marijinog uzašašća na nebo, kako su samo to mogli previdjeti ili zaboraviti? Usput, nitko od pisaca Novoga zavjeta nije osobno vidio ni Isusa, ni Mariju. Samo kažem.

Rađanje jedne dogme

Znam da će se mnogi od vas koji ste pazili na satima vjeronauka sjetiti i spomena Marijinih roditelja, pa onda priče kako je jedno vrijeme živjela u Hramu i kako se udala za puno starijeg Josipa. I legende o čudima na putu za Egipat i tko zna što vam je sve još napričao blagoglagoljivi vjeroučitelj, kojega država plaća da bi vam punih dvanaest godina u školi pripovijedao takve stvari od kojih nećete imati nikakve koristi.

Tih priča nema u Novom zavjetu, nastale su puno kasnije među onim kršćanima kojima se novozavjetni materijal činio malo previše oskudnim, pa su htjeli zadovoljiti radoznalost vjernika koji su u svojim ranijim religijama poznavali kultove raznih božica. Najpoznatiji spisi su Protoevanđelje po Jakovu, Evanđelje po (pseudo)Mateju, Evanđelje djetinjstva po Tomi.

I iznad svega Transitus Mariae, skupina spisa iz 4. do 6. stoljeća, s poprilično različitim verzijama na etiopskom, grčkom i koptskom (i s piscima koji su se lažno predstavljali). U nekim tekstovima govori se samo o Marijinoj smrti, dok neki govore o njezinom tjelesnom uskrsnuću i uzašašću na nebo. Taj spis, čiji izvorni oblik nikada nije utvrđen (unatoč glasinama da Vatikan ima grčki original), bio je poznat prije svega kršćanima Bliskog istoka, dakle, ne i katolicima.

Ima još staraca koji se sjećaju da je 15. 8. bio najobičniji dan

Svejedno, upravo je to konfuzno djelo papa Pio XII. u svojoj konstituciji Munificentissimus Deus iskoristio kao glavni argument za uvođenje blagdana Marijinog uzašašća, ili, u našem nazivlju, Velike Gospe.

Ako vam to zvuči uvjerljivo da se 1900 godina nakon navodnog događaja konačno uvede i blagdan, u redu, vaše pravo, samo mi nemojte onda drobiti o relativiziranju istine. Ako ne znate što je bilo, još imate žive starce koji se sjećaju da je 15. 8. tijekom njihovog djetinjstva bio običan dan, a ne neki blagdan, pa pitajte njih.

Usput, neka nadbiskup zabrinut za nemaran odnos prema istini malo pogleda kako argumentiraju perjanice novokatoličke rekonkviste u Hrvatskoj, razni Stojići, Batareli, Miletići, odnedavno i Dalići, trude li se oni uopće naći ikakvu činjenicu na kojoj temelje svoja trabunjanja po crkvama i internetu.

Zbunjeni apostoli

Već čujem one koji vele da ih vrijeđam na njihov veliki blagdan.

Kao prvo, nitko od vas uvrijeđenih ovo ne mora čitati. Imate svoje svećenike, svoja glasila, materijala za slušanje i čitanje koliko hoćete. Ali, vi ste odlučili svetu nedjelju provesti švrljajući po Indexu, a ne po, iskreno priznajte, dosadnim štivima poput Glasa Koncila i Naroda.

Kao drugo, ne mislite li da je u stvari upravo vaše izvrtanje istine, čak i one biblijske na koju se navodno pozivate, uvreda razumu i osjećaju istinoljublja? Unatoč tome, vaše je ljudsko pravo da to propovijedate po crkvama i širite po svojim glasilima. Samo prosvjedujem kad vaše, najblaže rečeno, klimave dogme moraju štrebati djeca po školama i plaćati iz svog džepa čak i oni koji ne vjeruju ni slovca onome što govorite.

A ovim naukom o Velikoj Gospi, zbunili biste i Pavla i Petra i sve apostole, a možete se kladiti, i Mariju i Isusa osobno.