ANDRIJA Hebrang bio je istaknuti hrvatski političar i komunist, rođen 21. studenoga 1899. u Bačevcu kraj Virovitice. Njegov životni put obilježen je političkim idealima, borbom protiv fašizma, ali i tragičnim krajem kao žrtve vlastitog sustava.

Hebrang se školovao za trgovačkog pomoćnika u Pečuhu, a s političkim radom započeo je vrlo mlad – pridružio se Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ) 1919. godine u Osijeku. Već 1925. postao je član Mjesnog komiteta zagrebačke organizacije KPJ, a tri godine kasnije, zajedno s Josipom Brozom Titom, predsjedavao Osmoj konferenciji zagrebačkih komunista. Zalagao se za jedinstvo u partiji i protiv frakcijskih sukoba.

Zbog svojih komunističkih aktivnosti Hebrang je 1929. osuđen na 12 godina zatvora, koje je izdržavao u Lepoglavi i Srijemskoj Mitrovici. Tijekom zatvorskih dana suočavao se s optužbama za „desni oportunizam“ od strane radikalnijih komunista.

Aktivnosti u Drugom svjetskom ratu

Nakon izlaska iz zatvora u ožujku 1941., Hebrang je postao ključna figura unutar Komunističke partije Hrvatske (KPH). Obnašao je niz važnih funkcija – bio je član Centralnog komiteta KPH, voditelj Vojnog komiteta, a kasnije i član Operativnog rukovodstva.

U veljači 1942. ustaška policija ga je uhitila nakon ranjavanja, te je zatvoren u logoru Stara Gradiška. U rujnu iste godine razmijenjen je za dvojicu ustaških časnika. Uslijedio je njegov uspon u partijskoj hijerarhiji: krajem 1942. postaje politički sekretar CK KPH, a 1943. član Politbiroa CK KPJ.

Hebrang je aktivno sudjelovao na osnivačkom zasjedanju AVNOJ-a 1942. u Bihaću, te godinu kasnije inicirao osnivanje ZAVNOH-a. Na oslobođenim teritorijima između Kupe i Jadrana provodio je politiku koja je bila donekle samostalna, što je uključivalo i suradnju s Hrvatskom seljačkom strankom (HSS). Međutim, njegov sukob s Božidarom Magovcem oko statusa HSS-a unutar partizanskog pokreta doveo je do optužbi za „separatizam“ i zapostavljanje Srba u ZAVNOH-u.

Politička marginalizacija i smrt

Zbog sumnjičenja u lojalnost, Hebrang je u listopadu 1944. povučen iz Hrvatske i imenovan povjerenikom za trgovinu i industriju u tadašnjoj izbjegličkoj vladi (NKOJ). U ožujku 1945. postaje ministar industrije u vladi Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) i predsjednik Privrednog savjeta. Također je izabran u Ustavotvornu skupštinu i vodio Saveznu plansku komisiju.

No, njegova kritika pojedinih političkih i gospodarskih odluka – poput novčane reforme, razgraničenja s Vojvodinom, progona u Hrvatskoj i forsirane industrijalizacije na štetu poljoprivrede – dovela je do njegovog političkog pada. U travnju 1946. isključen je iz Politbiroa, a u lipnju je smijenjen s ministarske funkcije.

Nakon sukoba Jugoslavije sa Staljinom 1948., Hebrang je postao sumnjiv vlastima zbog mogućnosti da bi ga Sovjeti mogli podržati kao Titova nasljednika. U travnju 1948. stavljen je u kućni pritvor, a već u svibnju uhićen i zatvoren u beogradskoj Glavnjači. Optužen je za izdaju i suradnju s ustašama, no ništa od toga mu nije dokazano niti je išta priznao.

U noći s 10. na 11. lipnja 1949., Hebrang je izvučen iz zatvora i ubijen. Vlasti su potom objavile da je počinio samoubojstvo, što nikada nije potvrđeno.

Rehabilitacija

Tek desetljećima kasnije, njegov doprinos je ponovno prepoznat. Hrvatski sabor je u lipnju 1990. donio deklaraciju kojom je Andriju Hebranga proglasio nevinom žrtvom komunističke represije, čime je i službeno politički rehabilitiran.