JOSIP Jelačić, često nazivan i Josip Jelačić von Bužim, rođen je 16. listopada 1801. u Petrovaradinu (danas dio Novog Sada u Srbiji). Njegova obitelj pripadala je plemićkom staležu; otac mu je bio Franjo Jelačić, podmaršal austrijske vojske, a majka Anna Portner von Höflein. Kao mladić školovao se u bečkom vojnom učilištu Theresianumu od 1810. do 1819. godine, gdje je stekao vojno obrazovanje i odgoj u duhu odanosti habsburškoj dinastiji.

Vojna karijera

Po završetku školovanja stupio je 1819. u carsko-kraljevsku vojsku. Prvu službu obnašao je u Galiciji (1819.-1824., pa opet 1826.-1830.), nakon čega je djelovao i u Krajini. Tijekom 1830-ih sudjelovao je u borbama protiv Osmanskog Carstva, osobito kod Velike Kladuše 17. listopada 1835. godine, gdje je iskazao svoje vojne sposobnosti. Godine 1837. unaprijeđen je u čin bojnika, a 1841. postaje pukovnik i zapovjednik Glinske regimente. Tijekom 1845. istaknuo se u sukobu kod Podzvizda.

Imenovanje za bana

U razdoblju političkih previranja 1848. godine, kada su se diljem Europe širila revolucionarna gibanja, u Hrvatskoj je rastao pritisak za promjene u odnosima s Ugarskom. U tom kontekstu, austrijski car Ferdinand I. 23. ožujka 1848. donio je dekret kojim imenuje Jelačića za bana Hrvatske.

Istog je dana stekao i viši čin, jer je pri imenovanju dobio naslov generalmajora te je preuzeo zapovijed nad tadašnjim banskim pukovnijama (glinskom i petrinjskom). U Zagrebu, na velikoj narodnoj skupštini održanoj 25. ožujka 1848., narod je prihvatio Narodna zahtijevanja reformnog pokreta, a time i potporu njegovu postavljanju.

Reforme i ratni pohodi

Kao ban, Jelačić je odmah poduzeo važne reforme. Jedna od najupečatljivijih bila je ukidanje kmetstva 25. travnja 1848., čime su seljaci formalno oslobođeni feudalnih obveza. Također je prekinuo sve formalne veze Hrvatske i Slavonije s mađarskom vladom u smislu državnopravnog suvereniteta, ističući hrvatske interese.

U ratovima 1848.-1849. godine Jelačić je stao na stranu cara i sudjelovao u vojnim operacijama protiv mađarske revolucije. Prešao je Dravu sa svojom vojskom i zauzeo Međimurje, a bitke u kojima je sudjelovao uključuju i sukobe kod Pákozda i drugih mjesta. Njegova vojska bila je dio šire imperijalne koalicije koja je, uz pomoć Rusije i drugih snaga, ugušila mađarsku revoluciju.

Kasniji život i nasljeđe

Nakon razdoblja ratovanja i političkih turbulencija nastupila je konsolidacija moći u Monarhiji, te je bečki dvor postupno vraćao centralističke ovlasti. Jelačić je formalno ostao na funkciji bana do 1859. godine, ali njegov stvarni politički utjecaj slabi.

U njegova su kasna razdoblja politički izazovi bile centralizacija, prepreke u ostvarivanju hrvatskih autonomnih prava i potreba za ravnotežom između vlasti i nacionalnih interesa.

Osobni život Jelačića također nosi zanimljive crte. U dobi od približno 49 godina, 1850. godine, oženio se groficom Sofijom von Stockau. Brak je bio kratak zbog smrti njihove kćeri, Anice (rođene 20. prosinca 1854.), koja je umrla sljedeće godine od kolere. Godine 1854. car mu je dodijelio plemićku titulu "grof" (Count) pod imenom "von Bužim".

Josip Jelačić preminuo je 20. svibnja 1859. u Zagrebu, nakon duže bolesti. Pokopan je u Novim Dvorima Jelačićevima kod Zaprešića, u obiteljskoj grobnici. U svojim zadnjim godinama napisao je oporuku u kojoj je istaknuo da je srce i namjere cijelog života posvetio narodu i domovini.

Naslijeđe Josipa Jelačića živo je u modernoj Hrvatskoj. U Zagrebu se nalazi Trg bana Josipa Jelačića, na kojem stoji njegov kip, predstavljen 1866. i postavljen kao simbol nacionalnog ponosa. Kip je uklonjen u razdoblju komunizma 1947., a vraćen 1990., nakon političkih promjena.

Njegov portret bio je na hrvatskoj novčanici od 20 kuna, izdanoj 1993. i 2001. Ulice diljem Hrvatske nose njegovo ime, čime se njegovo ime i danas slavi u javnom prostoru.