Sadržaj nastao u suradnji s: A1

Djeca velik dio svog društvenog života provode online. Razredne WhatsApp grupe, TikTok trendovi, zajedničko igranje online igara ili dopisivanje na društvenim mrežama postali su svakodnevni način komunikacije među djecom i tinejdžerima. Ako dijete u tome ne sudjeluje, lako može ostati izvan razgovora, dogovora i šala koje se nastavljaju i u školi.

S druge strane, roditelji su sve svjesniji da digitalni svijet nosi i određene rizike. Nacionalno istraživanje provedeno među učenicima viših razreda osnovnih škola pokazalo je da više od 34 posto djece doživljava elektroničko nasilje barem jednom mjesečno.

Djeca internet počinju samostalno koristiti već oko šeste godine, vlastiti mobitel dobivaju oko osme, a prve profile na društvenim mrežama otvaraju u prosjeku s deset godina, pokazalo je istraživanje Centra za sigurniji internet.

Istodobno, online prostor postaje sve važniji dio njihova odrastanja. Gotovo 38 posto učenika provodi tri do četiri sata dnevno na internetu, a više od 13 posto njih online je i više od sedam sati dnevno.

Možda najzabrinjavajući podatak jest da više od polovice djece nasilje na internetu ne bi nikome prijavilo. Razlozi su različiti, od straha da će im roditelji zabraniti mobitel do osjećaja srama ili uvjerenja da problem nije dovoljno ozbiljan.

Zabrana ili edukacija?

Kako se onda postaviti kao roditelj? Gdje je granica između zaštite i pretjerane kontrole? Treba li zabranjivati ili je važnije učiti djecu kako sigurno koristiti tehnologiju?

Upravo tim pitanjima bavi se inicijativa Dječja posla, koju A1 Hrvatska provodi u sklopu svoje platforme #BoljiOnline u suradnji s Centrom za sigurniji internet. Cilj projekta je pomoći roditeljima da bolje razumiju digitalni svijet u kojem odrastaju njihova djeca te im ponuditi konkretne alate za sigurnije i odgovornije korištenje interneta.

O tim dilemama razgovarali smo s Ivanom Ćaletom, voditeljem ureda Centra za sigurniji internet, koji sudjeluje u edukativnoj kampanji usmjerenoj na pomoć roditeljima u snalaženju u digitalnom odrastanju djece.

"Kada govorimo o zabranama, moramo biti svjesni da je današnjim generacijama digitalni svijet integralni dio njihovog društvenog života. Ako djetetu u potpunosti uskratimo pristup digitalnom okruženju, zapravo ga udaljavamo od mjesta gdje se njegovi vršnjaci dogovaraju za druženja, prepričavaju školske događaje ili jednostavno stvaraju onaj važni osjećaj pripadnosti grupi", kaže Ćaleta.

"Taj rizik od socijalne izolacije vrlo je stvaran i može duboko utjecati na djetetovo samopouzdanje, jer se u tim godinama identitet najviše gradi kroz interakciju s vršnjacima, koja se danas neizbježno događa online čak i više nego offline", dodaje.

Ključna je, kaže, kvaliteta odnosa s djetetom.

"Zaštita ne bi smjela značiti bježanje od tehnologije, nego postupno uvođenje djeteta u taj svijet uz jasna pravila i, što je najvažnije, stalni razgovor i podršku", kaže. Dodaje da ga oduzimanjem mobitela ništa nismo naučili. Samo smo odgodili taj susret s pritiskom.

"Prava granica postavlja se tako da djetetu omogućimo sudjelovanje u digitalnom životu, ali uz naš aktivan angažman koji se s vremenom mijenja od strožeg nadzora u ranijoj dobi do uloge savjetnika u tinejdžerskim godinama.

Umjesto da budemo isključivo oni koji postavljaju zabrane, trebamo postati mentori i uzori koji ih uče kritičkom razmišljanju. Na taj način postižemo da dijete ostane dio svog društvenog kruga, ali s razvijenim kritičkim pristupom koji će ga čuvati i kada mi nismo u blizini", kaže.

Zabrana gradi zidove, ne štiti

Potpuna zabrana pristupa digitalnim platformama, kaže Ćaleta, obično izaziva suprotan učinak.

"Kada djetetu kategorički uskratimo taj prostor, zapravo gradimo zid u komunikaciji. Najveći rizik takvog pristupa je gubitak povjerenja. Ako dijete zna da će mu roditelj oduzeti uređaj čim se pojavi neki problem, ono će taj problem prešutjeti.

Time ga ostavljamo potpuno samog u situacijama poput izloženosti vršnjačkom nasilju na internetu ili komunikacije s nepoznatim osobama, jer mu je strah od gubitka digitalnog svijeta veći od sigurnosti koju bi mu trebala pružiti roditeljska podrška", objašnjava.

"Međutim, odustajanje od potpune zabrane ne znači da djetetu treba dati potpunu slobodu bez ikakvih ograničenja. Granice su nužne i imaju svoje uporište čak i u zakonodavstvu", kaže.

"Strategija koja se pokazala najuspješnijom je sustavno i postupno uvođenje djeteta u digitalno okruženje uz stalnu prisutnost odrasle osobe. Tek kada osiguramo atmosferu u kojoj nam se dijete može obratiti bez straha od kazne, možemo biti sigurni da smo postavili zdravu granicu koja ga doista štiti", kaže.

Granice kao zajednički dogovor

A kako onda postaviti jasne granice, a zadržati povjerenje djeteta?

"Ključ je u tome da granice ne postavljamo isključivo kao čin kontrole, već kao zajednički dogovor o digitalnim pravilima koji vrijedi za cijelu obitelj. Kada djetetu samo damo popis zabrana, ono to prirodno doživljava kao napad na svoju privatnost i autonomiju. Međutim, ako s djetetom sjednemo i objasnimo mu da mozak, baš kao i tijelo, treba odmor od stalnih podražaja, cijeli razgovor dobiva drugu dimenziju", kaže Ćaleta.

"Granice tada prestaju biti napad na njih i postaju alat za zdraviji život. Dobar način za početak je uvođenje zona ili vremena bez ekrana za sve ukućane, poput zajedničkih obroka ili sat vremena prije spavanja, jer dijete puno lakše prihvaća pravila koja vidi da poštuju i njegovi roditelji", sugerira Ćaleta.

Tajno pregledavanje mobitela - najbrži put do narušavanja odnosa

Stručnjak iz Centra za sigurniji internet dodaje i kako je potajno pregledavanje djetetova mobitela najbrži put do trajnog narušavanja odnosa.

"Važno je djetetu objasniti da naša potreba da znamo s kime komunicira ne dolazi iz sumnje u njega, nego iz svijesti o tome da u digitalnom okruženju postoje odrasle osobe s lošim namjerama koje su vješte u manipulaciji", kaže.

"Konačni cilj svake granice trebao bi biti djetetova samoregulacija. Kako dijete odrasta i pokazuje da se odgovorno ponaša, te se granice trebaju postupno širiti. To djetetu šalje jasnu poruku: "Vjerujem ti i vidim da se znaš nositi s odgovornošću, zato dobivaš više slobode."

Koliko vremena pred ekranom je previše?

Nije lako ni odrediti koliko bi vremena dijete u osnovnoj školi trebalo provesti pred ekranom.

"Postoji golema razlika između toga provodi li dijete dva sata pasivno gledajući besmislene kratke videe koji mu skraćuju raspon pažnje ili ta dva sata koristi za učenje, uređivanje fotografija ili igranje strateške igre koja potiče logičko razmišljanje", kaže, dodavši da rekreativno vrijeme pred ekranom ne bi trebalo prelaziti dva sata dnevno.

Kako razgovarati kad dijete šuti?

Kako započeti razgovor ako sumnjamo da se djetetu online događa nešto loše, a ono o tome ne želi pričati?

"Pristup djetetu za koje sumnjamo da mu se online događa nešto loše zahtijeva veliku dozu strpljenja, topline i razumijevanja. Ako djetetu priđemo s izravnim pitanjima poput 'Što se dogodilo?' ili 'S kime se dopisuješ?', najčešći odgovor bit će kratko 'Ništa' ili 'Pusti me'.

Takve situacije traže neizravan pristup kojim djetetu dajemo do znanja da smo tu kao podrška, a ne kao netko tko će ga osuditi ili kazniti. Jedna od najučinkovitijih metoda je započeti razgovor o općenitoj temi, možda spomenuti neku vijest koju smo pročitali ili situaciju koja se dogodila nekom drugom, kako bismo provjerili djetetovu reakciju i otvorili prostor za njegovu priču bez izravnog pritiska", kaže Ćaleta.

"Ključno je ukloniti djetetov najveći strah - strah od gubitka mobitela"

"Ključni trenutak u ovakvim razgovorima je uklanjanje najvećeg djetetovog straha, a to je strah od gubitka mobitela ili pristupa internetu. Djeca često kriju probleme jer misle da će roditeljska reakcija biti oduzimanje uređaja, što doživljavaju kao dvostruku kaznu", pojašnjava.

"Prvo im se događa nešto loše, a onda ostaju i bez kontakta s prijateljima. Zato je važno jasno i smireno reći djetetu da, što god se dogodilo, nećemo mu oduzeti mobitel niti mu zabraniti internet, nego da želimo zajedno s njim smisliti rješenje. Kada dijete osjeti da smo tu za njega bez skrivenih namjera, zidovi se spuštaju i ono postaje spremnije podijeliti ono što ga muči", kaže.

"Umjesto forsiranja razgovora u jednom trenutku, možemo ostaviti vrata otvorena rečenicom poput: 'Primjećujem da si zadnjih dana malo neraspoložen nakon što ostaviš mobitel. Samo želim da znaš da sam tu ako ikada poželiš o nečemu popričati, bez obzira o čemu se radi, i da se ništa loše neće dogoditi ako mi se povjeriš.' Ponekad je djetetu potrebno samo malo vremena da samo probavi situaciju i osjeti da je teren kod kuće siguran prije nego što odluči progovoriti", savjetuje naš sugovornik.

Sponzorirani sadržaj donose Index i A1 u skladu s najvišim profesionalnim standardima.