Hrvatska se suočava sa dugotrajnom nezaposlenošću te bez obzira na ekonomske cikluse, nezaposlenost u Hrvatskoj je uvijek vrlo visoka. U posljednjih dvadeset godina ona varira od 240 do 400 tisuća nezaposlenih, te se taj problem neće riješiti nikada, jer nitko ne nudi plan koji stvarno može funkcionirati.

 

 

Ekspert za zapošljavanje, ministar Mirando Mrsić, sa svojim montipajtonovskim mjerama samo kupuje vrijeme. Pripravnici koji rade za 1600 kuna zapošljavaju se po ministarstvima i tijelima lokalne uprave tako da Mrsić tim mjerama samo stvara nove aspirante na proračunska sredstva, umjesto da se potiče kreiranje poslova koji će taj isti proračun puniti.

 

Što se tiče greenfield investicija i toliko spominjane "reindustrijalizacije“  na to možemo zaboraviti, barem u kratkom roku. Iako zvuči apsurdno, uz tako veliki broj nezaposlenih, da netko i poželi otvoriti tvornicu i zaposliti 5000 ljudi, ako se radio o iole tehnološki kompleksnijoj proizvodnji, u njoj ne bi imao tko raditi jer nemamo znanja.

 

Naime za industriju su potrebni kvalificirani radnici, kojih je u Hrvatskoj sve manje, jer radi propadanja industrije jednostavno nisu imali gdje steći iskustvo. Obrazovni sustav je slabo povezan i sa ovim „ostacima ostataka“ industrije, tako da nove generacije imaju samo nešto malo teoretskog znanja. Češkoj i Srbiji je uspjelo privući autoindustriju zato jer u tome imaju tradiciju, tako da su samo staru proizvodnju podigli na višu tehnološku razinu.

 

 

Problem Hrvatske je što zapravo nema stvarnu strategiju razvoja gospodarstva, nego se planovi rade od izbora do izbora, a oni ovise o preferencijama trenutnih ministara. Tako je "Kukuriku“ koalicija sve karte bacila na graditeljstvo, i to na nekakvu smiješnu obnovu fasada, zbog toga jer je to Čačićev fah. Kao što je netko tada duhovito primijetio „valjda ćemo izvoziti slike novih fasada“. Tako da umjesto realnih procjena šansi koje imamo i iskorištavanja istih, nemamo ništa osim "čekanja boljih dana“ i tješenja "da se ništa ne može preko noći“. A noć traje već 20 godina.

 

Ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina, stručnjak za poljoprivredno apotekarstvo, umjesto da restrukturira poticaje i usmjeri ih prema proizvođačima visokoprofitabilnih kultura, od kojih se može živjeti i ako se uzgajaju na malim površinama, i u suradnji sa kolegom Mrsićem, 200 tisuća ljudi pretvori u poljoprivredne poduzetnike on ratuje se seljacima i smanjuje iznos poticaja jer "nemamo novaca“. Nećemo ga ni imati, ako ćemo poticati farbanje fasada a ne proizvodnju.

 

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u 2012. godini uvezeno je  poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u vrijednosti od 14 milijardi kuna te u ukupnom uvozu u RH sudjeluje sa 12%. Taj podatak dovoljno govori o kolikom se "tržištu“ radi i koliko ima prostora za zapošljavanje.

 

Ali ne, Grčić i Vrdoljak će i dalje putovati Hrvatskom i tražiti strane investitore po Splitu, Osijeku i Đakovu, kao u onoj tragikomičnoj "ProInvest“ turneji, a Mrsić će slati pedesetogodišnje bravare na tečaj Excela da postanu "konkurentni na tržištu rada“.