Foto: Privatni album

FUĆKANJE hrvatskom premijeru na proslavi Dana pobjede u Kninu, nije bilo fućkanje siromašnih građana premijeru Zoranu Milanoviću i gospodarskim uspjesima tj. neuspjesima njegove Vlade. Bilo je to fućkanje ekstremne desnice upućeno cijeloj hrvatskoj političkoj ljevici i centru i njihovim glasačima. U Kninu su istovremeno isfućkali sve hrvatske građane koji su glasali lijevo i koji su na proteklim izborima donijeli pobjedu SDP-ovcu Zoranu Milanoviću.

Zvižduci su, barem na TV snimci, bili toliko glasni da se na trenutke uopće nije moglo razabrati što premijer govori. Milanović je, netipično, ovaj put održao jasan, kratak, jednostavan i izvrstan govor. Zvižduci sigurno nisu bili izazvani sadržajem tog primjerenog govora jer je kanonada uvreda i zviždanja počela i prije nego što je Milanović uopće otvorio usta. Činjenica da je govor predsjednika Josipovića isfućkan upravo na mjestima gdje je govorio o pomirenju, jasno pokazuje s koje ideološke pozicije se fućkalo hrvatskom premijeru. Ovo nije prvi put, a vjerojatno nije niti posljednji put, da se na obilježavanju izuzetno važnih nacionalnih svečanosti, fućka lijevom premijeru ili lijevom predsjedniku države.

Fućkanje totalitarnih umova

Fućkalo se s ciljem da se premijeru onemogući da govori i da ga se čuje. Bez obzira na to što je u demokraciji puno toga dozvoljeno, u tom kninskom fućkanju nema ničeg demokratičnog. To je isključivo fućkanje, koje sprečava dijalog, i onemogućava pluralizam i prihvaćanje različitosti. To je fućkanje totalitarnih umova.

Nije se tu fućkalo zbog socijalne situacije, siromaštva i opravdanog razočaranja rezultatima ove Vlade. Fućkalo se tu ljevičarima kao "lošim" Hrvatima, a socijaldemokratskim vrijednostima kao nedovoljno "hrvatskim". Fućkali su oni koji uporno već godinama pokušavaju "privatizirati" domoljublje, kako bi s nacionalistički neupitne pozicije drugima, pa tako i socijaldemokratima, propisivali i određivali mjeru njihovog domoljublja.

Od kada je to domoljublje postalo privatna prćija ekstremne desnice? Kada je to Hrvatska ovlastila bilo koga da u njezino ime drugima propisuje mjeru njihovog domoljublja?

Mržnja i totalitarno, nasilno, isključujuće ponašanje nikada neće biti izraz ljubavi za domovinu, bez obzira u koliko slojeva trobojnice i Thompsonovih pjesmuljaka se zamotalo. Kad bi to fućkanje nedajbože postalo dominantnom političkom opcijom, Hrvatska bi postala nesretna, netolerantna zemlja, puna mržnje. A to zasigurno nije smisao domoljublja.