Foto i video: Dario Dalmacija

SVJETSKI dan izbjeglica već više od jednog desetljeća obilježava se 20. lipnja. U trenutku kada se Europa suočava s neviđenim migracijskih pritiscima, a Zapad iz tjedna u tjedan nemoćno i neodlučno prati humanitarnu krizu na Mediteranu, pitanje migranata aktualnije je nego ikad. Kako bismo saznali nešto više o načinu na koji Hrvatska pristupa izazovima migracija, Index je povodom Svjetskog dana izbjeglica porazgovarao s Jasnom Barberić, voditeljicom Ureda za azil, migracije i apatridnost u hrvatskom predstavništvu Agencije Ujedinjenih naroda za izbjeglice te njezinim suradnikom Janom Kapićem.

> Afganistanac koji je preko Rusije stigao do Hrvatske: Nigdje nisam sreo narod kao što su Hrvati

Barberić i Kapić za Index su se osvrnuli na rad Agencije te na institucionalne i izvaninstitucionalne aspekte rada s migrantima, približavajući nam na taj način hrvatsku realnost po pitanju tražitelja azila, azilanata, prihvatnih kapaciteta te izazova na koje migranti i azilanti nailaze u našoj zemlji.

"Prije svega, treba reći da kad ljudi u medijima pročitaju azilant, to je ono što mi kažemo izbjeglica. To je izbjeglica u smislu Konvencije o statusu izbjeglica. To smo prihvatili da bismo razlikovali osobe, izbjeglice koje dolaze iz trećih država, za razliku od naših izbjeglica koji su dolazili iz bivše Jugoslavije. Da bi se to razlikovalo odlučeno je da će ovo biti izbjeglice, a svi koji dolaze iz trećih država, Sirijci, Afganistanci i ostali, su azilanti. Nije bitan naziv, bitno je da je sadržaj isti. Uz izbjeglice postoje i osobe koje su dobile supsidijarnu zaštitu, da ljudima bude jednostavnije, to su osobe pod međunarodnom zaštitom. To su ljudi koji su u strahu za život ili slobodu, koje proganjaju zbog vjere, rase, nacionalnosti ili političkog mišljenja. Oni bježe zbog mučenja, nečovječnog postupanja, zbog općeg nasilja i prijetnji njima, dakle nema neke velike razlike između ta dva statusa. Kada dođu u Hrvatsku dobivaju sličnu, skoro istu zaštitu", pojašnjava nam Barberić.

Kapić ističe kako u Hrvatskoj postoje dva prihvatilišta za tražitelje azila, u Zagrebu i u Kutini.

"Osnovno prihvatilište je u Zagrebu, u Sarajevskoj ulici u kvartu Dugave. Ono prima oko 600 ljudi. Kolokvijalno se naziva Porin, zato što je taj smještaj ranije bio hotel Porin u vlasništvu Hrvatskih željeznica. I sami tražitelji azila se na njega referiraju kao na Porin. Drugo prihvatilište za tražitelje azila je u Kutini, ono je sad preuređeno i prilagođeno za ranjive skupine tražitelja azila. To su djeca bez pratnje, žene, obitelji i osobe koje imaju nekih mentalnih poteškoća. Svi oni su tamo smješteni u prilagođene kapacitete. S njima se dodatno radi, pruža im se dodatna psihosocijalna pomoć. Prihvatilište u Kutini je puno manje, tamo može biti smješteno oko 100 ljudi, prema potrebama. S obzirom na trenutačni priljev tražitelja azila u Hrvatskoj, ti kapaciteti su za sada dovoljni", procjenjuje Kapić.

Vlada odgovorna za pružanje međunarodne zaštite izbjeglicama

"Od negdje 2000. godine, 20. lipnja slavi se Svjetski dan izbjeglica. Dotad se to slavilo kao dan izbjeglica u Africi, jer je tada stupila na snagu Konvencija afričkog jedinstva o izbjeglicama. Kako i dan-danas najveći broj izbjeglica dolazi iz Afrike, onda je Opća skupština odlučila da će to biti svjetski dan izbjeglica kako bi se svratila pozornost na taj problem. Mislim da sad, u ovoj situaciji u Europi, ni ne treba poseban tjedan izbjeglica da mislimo na ovo što se događa. Dnevno to pratimo u medijima, na Mediteranu, dovoljno već sve govori kakav je to problem.

Naravno, ovo što smo mi dogovorili i način na koji smo obilježili Svjetski dan izbjeglica je isto tako značajno, da dio ljudi vidi kako to Hrvatska radi i rješava i tko sve u Hrvatskoj pomaže Vladi. Mislim da građani moraju znati, i da veći dio zna, da je odgovornost na Vladi svake države da pruži međunarodnu zaštitu izbjeglicama, pa tako isto i na našoj Vladi. Mi kao Agencija, nevladine organizacije koje mi financiramo i druge nevladine organizacije koje se financiraju iz drugih sredstava, mi samo pomažemo Vladi i nadležnim tijelima da lakše pruže tu zaštitu, da pruže bolje uvjete ljudima da se integriraju u društvo.

Na koji način mi to radimo? Pa prije svega mi imamo dužnost kao tijelo UN-a da pratimo na koji način Hrvatska primjenjuje Konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Zato što za sve druge konvencije uvijek postoji neko tijelo u Ujedinjenim narodima koje onda, svakih par godina, dobiva izvještaj od Vlade dotične države i analizira što je napravljeno, a što treba napraviti. To Konvencija o statusu izbjeglica nema, ali zato je to dužnost Agencije. Vlade su prema toj Konvenciji dužne surađivati s nama. To znači da nam daju statističke podatke o tražiteljima azila, o osobama koje su dobile zaštitu. Tu imamo dobro suradnju s MUP-om svih ovih godina, daju nam nacrte zakona na koje onda mi dajemo mišljenja i primjedbe. Naravno da ne uvaže sve, ali uvaže dobar dio primjedbi. Znate da je 12. lipnja Sabor usvojio Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji zamjenjuje dosadašnji Zakon o azilu. I tu smo dali svoje mišljenje. Kad je neki problem u integraciji, onda održavamo sastanke s MUP-om, s MZOS-om i sa svim resornim ministarstvima".

Kakva su Vaša iskustva u radu s Vladom? Kako biste ocijenili suradnju s institucijama?

"Suradnja koju želim istaknuti je prije svega ona s MUP-om, zato što su oni glavno tijelo za provedbu Zakona o azilu, odnosno novog zakona. Međutim, nakon toga dolazi integracija, ovo što je u Hrvatskoj već nekoliko godina najveći problem. Integracija, znači kako pomoći osobama koje su dobile međunarodnu zaštitu da se uključe u društvo, da nađu posao, da nauče jezik prije toga.

MUP je to dobro napravio i odradio dok su se oni bavili integracijom te MUP još uvijek pomaže u integraciji. Za dio poslova zaduženo je i Ministarstvo socijalne politike i mladih, a tu su i centri za socijalnu skrb, koji pomažu pri pronalasku stanova za te ljude. Hrvatska je, za razliku od većine zemalja u Europskoj uniji, dosta velikodušna, u smislu da dvije godine država iz proračuna plaća stanovanje svim osobama pod međunarodnom zaštitom. U te dvije godine pretpostavka je da nauče hrvatski jezik, što je isto obaveza".

Država preko tri godine nije financirala tečajeve jezika

"I tu dolazimo do problema. Preko tri godine nije bilo tečaja hrvatskog jezika na način da je to organizirano, da je sustavno i da ide iz državnog proračuna. Vi znate da bez jezika ne možete dobiti nikakav posao, neovisno o kvalifikaciji. I onda je tu UNHCR uskočio, pa mi financiramo na primjer Hrvatski crveni križ i Centar za mirovne studije da oni zajedno sa svojim volonterima daju tim ljudima satove hrvatskog jezika. Da bar donekle prebrodimo tu situaciju, dok se ne uvede tečaj hrvatskog. Dobra je novost da je nakon silnih intervencija UNHCR-a prema MZOS-u konačno 5. lipnja objavljen poziv ljudima da dođu, organizira se u Zagrebu u školi u Vodnikovoj tečaj za osobe pod međunarodnom zaštitom. Negdje oko 60 osoba će vjerojatno biti u mogućnosti pohađati te tečajeve jezika. Već su testirali njihovo znanje i sad kreće taj inicijalni tečaj. Kad to završe, ići će na napredniji tečaj. Negdje oko 270 sati ukupno se predviđa kao minimum koji je njima potreban da svladaju jezik.

Jako nam je dobro krenula suradnja s MSPM-om u odnosu na djecu bez pratnje. Više od 52 posto izbjeglica u svijetu su djeca. Prije nije bilo sistema za njihov smještaj, za pružanje pomoći, a da ne kažem za integraciju u hrvatsko društvo. Tu je MSPM uspostavio dobru suradnju s nama i imaju našu podršku. Organiziramo radionice za posebne skrbnike za tu djecu, jer skrbnici koje Hrvatska ima pri centrima za socijalnu skrb nemaju dodatna znanja o tome kako raditi s djecom strancima. Ni što se tiče jezika, ni kulture, sve ono što je veoma bitno za te ljude. Tako da je to jedno novo poglavlje i dobra pažnja koja je posvećena toj djeci bez pratnje. Naravno da je tu podrška i Pravobraniteljice za djecu, Ureda pučke pravobraniteljice i resornog ministarstva. Policija je tu aktivna jer je ona prva u kontaktu s njima, prva ih nađe".

Što nam možete reći o europskom migracijskom planu i hrvatskim kapacitetima za prihvat migranata?

"Želim reći prvo kakva je situacija bila prije nego što je Europska unija izašla s ovim planom. Republika Hrvatska u ovom trenutku, prema našim procjenama, ima dovoljne smještajne kapacitete za tražitelje azila. Dakle, od tražitelja azila to je 600 mjesta u "Porinu" i negdje oko 100 u Kutini, znači ukupno 700. To je za ovaj priljev tražitelja azila ili izbjeglica dovoljno. Podsjetimo, više od 80 posto tražitelja azila napusti Hrvatsku, oni uopće ne čekaju da MUP donese rješenje o njihovom statusu. Hrvatska je, kao i sve ove druge zemlje zapadnog Balkana, zemlja tranzita. Ne žele tu ostati.

Hrvatska je 1. srpnja 2013. godine ušla u Europsku uniju. Godinu dana prije toga smo imali više od 1000 tražitelja azila, da bi onda taj broj pao za više od 50 posto. Zašto? Zato što ne žele ostati u Hrvatskoj. Zato što je Hrvatska, otkad je ušla u EU, obvezana uzeti otiske prstiju, to je ta Dublinska uredba, svi to znaju, i onda se ti otisci prstiju šalju dalje u bazu. Kad tražitelj azila ode u neku drugu zemlju EU-a pa mu se uzmu se otisci prstiju, onda se vidi da je ta osoba zatražila azil u Hrvatskoj ili da je samo bila u Hrvatskoj neko vrijeme, pa se osobu vraća u RH, a oni to ne žele. Oni žele ići tamo gdje su ekonomije razvijenije, gdje imaju članove svojih obitelji uže i šire, gdje već imaju cijele svoje zajednice, koje će im pomoći onda u toj integraciji. Znači, 2013. godine imali smo 1089 tražitelja azila, a 2014. godine 453, to je taj veliki pad.

Hrvatska ima kapacitet za sadašnje potrebe, pa čak i kad se ova brojka kretala oko 1000 tražitelja azila godišnje. Što se tiče kapaciteta za smještaj kasnije kada dobiju međunarodnu zaštitu, to je ovo što spominjete, plan Europske unije o migraciji, to nisam sigurna da u ovom trenutku Hrvatska ima. Barem mi u Agenciji UN-a nemamo ta saznanja. U Hrvatskoj su dosad, u ukupno 10 godina otkako zemlja daje azil ljudima, zaključno s petim mjesecom ove godine, 152 osobe dobile međunarodnu zaštitu. Od toga je više od 30 osoba napustilo Hrvatsku iako su mogli ostati, znači ostalo je oko 110 osoba, a mi imamo probleme u integraciji... Tako da nisam sigurna da bez nekih velikih priprema i bez dobro razrađenog plana možemo primiti 747 osoba o kojima se priča i još 315 o kojima se govori vezano uz preseljenje. Vlada RH mora donijeti odluku o tome, mora plan napraviti, tako predviđa novi Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, prijedlog moraju dati MVEP i MUP zajedno i tek onda ćemo vidjeti što će od toga biti.

Iskustvo koje je Hrvatska pokazala kad je bila u ratu, pa kad je buknuo rat u BiH 1992. godine i kad je velik broj izbjeglica smješten u Hrvatskoj, pokazuje da se može institucije mobilizirati da prihvate ljude u takvoj jednoj tragediji. Ali kažem, konkretnije nešto mi nemamo. Ono što je važno je da smo mi imali već nekoliko sastanaka s predstavnicima MVEP-a i MUP-a gdje oni nisu ništa konkretno rekli, čekaju dok ne bude donesena konačna odluka na razini Europske unije. A to vidite da još uvijek traje, pregovara se i nisu svi zadovoljni. Naše službeno mišljenje je da bi zemlje trebale podijeliti tu odgovornost prema nekakvom načelu solidarnosti unutar EU-a prema drugim državama članicama i prema ljudima koji dolaze iz trećih država, a koji još nisu dobili zaštitu. To je ta razlika između prihvata i preseljenja, kod preseljenja se uključuje UNHCR, kod prihvata ne".

Agencija ne može pomoći ekonomskim imigrantima

"Mali smo ured, imamo 18-20 ljudi, veći dio kolegica i kolega koji se bave izbjeglicama u Hrvatskoj prate stambeno zbrinjavanje, kako Hrvatska rješava stambeno zbrinjavanje Srba. Jedan manji dio nas bavi se pitanjima azila, migracije i osoba bez državljanstva. Naši provedbeni partneri, nevladine udruge, su specijalizirani i imaju stručna znanja. Mi naše mišljenje baziramo na njihovim istraživanjima, na onome što se kaže u izvješću pučke pravobraniteljice te u drugim izvješćima. Naš zadatak je da se pojedinačni slučajevi ksenofobije smanje, da se objasni kakva je situacija i zašto ljudi dolaze. Najteže nam je bilo svih ovih godina da se ljudima objasni da među ovim tražiteljima azila koji dolaze u Hrvatsku i EU ima jako puno ekonomskih imigranata, što je isto problem, ali da to nisu osobe kojima mi kao Agencija možemo pomoći. U tom slučaju nema obaveze države da njima da zaštitu. Izbjeglica mora bježati, njega je prisilio strah za život ili za slobodu. Ekonomski imigrant je isto težak slučaj, bijeda i siromaštvo su strašni problemi, ali to nije nešto zbog čega država mora dati zaštitu.

Često čitamo i čujemo ljude kako kažu da bi Hrvati trebali razumjeti probleme drugih jer nije tako davno da je Hrvatska izašla iz rata. Nisam sociolog, pa ne bih htjela to komentirati, ali kao netko tko je tu živio i to prošao na svoj način mogu samo reći da mi to nije nekakav bitan argument. To je dobro kada jednog dana osoba koja je dobila zaštitu vama dođe u susjedstvo, da se možda čovjek sjeti. Ja prije svega mislim da je važno da ljudi shvate da Republika Hrvatska ima neke međunarodne obaveze koje se moraju poštovati, da je potpisala neke ugovore.

Kao što su i druge države pomogle Hrvatskoj kad je bio rat može se reći da Hrvatska sada treba pomoći, ali prvenstveno tu su obaveze, koje postoje da ih se ispuni. Ja mislim da su građani Hrvatske pokazali solidarnost. Kad god bude neka akcija, kad je bila katastrofa potresa u Nepalu, pa ovo u Gunji, kad se treba skupiti za nekoga bolesnoga... Bez obzira na krizu, velik broj nezaposlenih i siromaštvo u Hrvatskoj, jako se puno ljudi odazove akcijama. Meni je to neki signal".

Suradnja neovisno o vladama

"Konstanta našeg rada je bila dobra suradnja s MUP-om, čak i dok nije bio donesen prvi Zakon o azilu. Ponekad ta suradnja i varira, ali neovisno o vladama mi smo surađivali, zato što smo vidjeli neku obostranu korist. Važne su nam nevladine organizacije, neovisno o tome financiramo li ih sami ili samo djelomično. One rade stvari za koje mi smatramo da trebaju biti učinjene, pogotovo u integraciji pomažu sa satovima hrvatskog, s upućivanjem, kada stranac koji ne zna hrvatski jezik treba riješiti svoj boravak, kad treba otići u centar za socijalnu skrb i slično. Grad Zagreb im daje besplatan prijevoz. Dosta su nam pokazali pomoć i interes na lokalnom nivou. Grad Zagreb i institucije, centri za socijalnu skrb, neke ću možda i zaboraviti nabrojati, ali dosta smo napravili s ministarstvima, s nevladinim organizacijama i s nekima koje mi uopće ne financiramo, samo su zainteresirani za pomoći ljudima koji su dobili međunarodnu zaštitu, da nekako ti ljudi ne budu prepušteni sami sebi.

Država napravi taj jedan svoj dio, ali to nije dovoljno. Imaš sad stan, neku socijalnu pomoć, ali život nije samo to. Kažem, sada će biti taj jedan veliki problem hrvatskoga jezika riješen, a bilo je i pitanje priznanja diploma. Mi smo se angažirali i oko rješavanja pitanja vlasništva. Dajemo i konkretnu pomoć kad je neka situacija, možemo uskočiti i pružiti financijsku pomoć ljudima. Problem je veliki kada prođu dvije godine, kad više nemaju plaćeno stanovanje. Od same socijalne pomoći, ako nisu našli posao, oni ne mogu preživjeti".

Smatrate li da postoji opasnost od toga da se pitanje migranata u hrvatskoj politizira za dnevnopolitičke potrebe?

"U svim našim izvještajima koje pišemo prema našim sjedištima u Ženevi uvijek ponavljamo isto - pitanje azila i migracija zbilja nije dosad bilo tema u Hrvatskoj. Nije bilo nešto što bi bilo bitno za bilo koju političku stranku. Hoće li se to promijeniti ako plan Europske unije o migracijama bude proveden i ako se pokaže ta neka solidarnost među državama članicama, pa u Hrvatsku počne dolaziti oko 1000 ljudi godišnje, to mi je onda teško reći. Ali sada vidim da se više o tome govori i priča.

Dosad je uvijek to prolazilo bez neke diskusije u Saboru, kod izglasavanja Zakona o azilu bila su samo dva komentara, dva saborska zastupnika su komentirala novi Zakon. Jedno je bilo pitanje naziva koje je uputio gospodin Boris Blažeković, a javio se i gospodin Miroslav Tuđman, koji je naglasio da Hrvatska mora prvo pristati na to da prihvati ljude, što naravno europski plan o migraciji i govori, neće to ići sad na silu. Dosad to zbilja nije bilo tema ili nešto oko čega bi se lomila koplja. Možda ako bude veći broj ljudi to bude. Moje dugogodišnje iskustvo, nakon više od 22 godine rada u ovoj Agenciji i u RH, je to da kad dođe situacija da se mora nešto riješiti, pa makar to bilo u zadnji čas, da će se mobilizirati i MUP i sva druga ministarstva i da se to onda može riješiti".

Europska unija daje 6000 eura po osobi koju Hrvatska primi

"Činjenica je da će Europska unija dati novac, pričamo o iznosima od 6000 eura, to je baza, ali moraju sve druge stvari funkcionirati i biti osigurane", navodi Barberić.

"Europska unija će po svakoj osobi koja bude primljena dati 6000 eura. Postoji nekakva financijska podrška, plus potporne strukture EU, institucionalna podrška osigurana članicama  u provedbi europskog plana za migracije", dodaje Kapić.

Barberić upozorava i na problem do kojeg je došlo pri sklapanju braka između osoba pod međunarodnom zaštitom i hrvatskih državljana.

"Postojao je i problem kada se dva ili tri braka trebalo zaključiti između osoba pod međunarodnom zaštitom i hrvatskih državljana. S obzirom na to da su svi propisi napravljeni za regularne situacije, gdje ljudi imaju dokumente, onda nisu mogli sklopiti brak, jer nisu imali dokaza da stranac, odnosno izbjeglica, već nije u braku. Onda se uskočilo, Obiteljski zakon je stavio tu odredbu da se može dati izjava kod javnog bilježnika da nije u braku. S obzirom na to da je momentalno Obiteljski zakon na čekanju, to stoji, ali vjerujem da će se to riješiti", ističe.

Nužno centralno tijelo za integraciju

"Integracija tog malog broja izbjeglica je bila problematična u nekim aspektima i zato što nije bilo tijela koje ima stvarnu moć da objedini sva tijela koja su uključena u integraciju. Centralizacija nije popularna i treba se ići na decentralizaciju, ali u ovom slučaju mora biti jedno centralno tijelo koje stvarno ima mogućnost da provede te bitne mjere integracije. Ako počnemo govoriti o više od 100 ili 150 osoba u Hrvatskoj, da bi sve to skupa funkcioniralo i da bi onda sredstva koja su utrošena imala smisla... Da bi ljudi dobili nekakav standard života koji bi trebali imati i koji je, ako ništa, barem nešto iznad minimuma", smatra Barberić.

Kapić naglašava kako je centralizacija, odnosno stvaranje takvih integracijskih centralnih točaka, nešto što je trend u Europskoj uniji.

"To ne bi bilo nešto što bi prvi put bilo napravljeno u Hrvatskoj. Postoje modeli, postoje uspješni modeli za to. Dakle, dosadašnja integracija za 152 ljudi je pokazala svoje probleme. A pogotovo ukoliko će se morati izvršiti integracija za 1000 ljudi, koji će u nekim pravilnim razmacima dolaziti u Hrvatsku, onda zasigurno mora postojati centralno strukturirano tijelo koje će voditi to, koje će odgovarati nekome i koje će na pravilno strukturirani način posložiti cjelokupnu integraciju od njihova dolaska, reguliranja statusa, pa sve do provedbe svih integracijskih mjera", kaže Kapić.

Hrvatska ima ljude koji su voljni donirati vrijeme i znanja

"Na razini trendova i podrške prije svega mladih ovim pitanjima, u postupku integracije, ima jako puno volontera. To su prije svega volonteri Crvenog križa i Centra za mirovne studije. Kolege iz CMS-a kažu da prilikom selekcije volontera za rad na projektima pružanja podrške azilantima oni moraju čak odbijati ljude, dakle izabiru najbolje kandidate. One koji su najmotiviraniji, koji imaju neka specifična znanja, kako bi na najbolji način pomogli. Dakle, postoji čak i višak ljudi koji bi bili spremni donirati svoje vrijeme i svoja znanja kako bi pomogli azilantima i tražiteljima azila u njihovoj integraciji. Što se toga tiče, barem u Zagrebu, imamo podršku.

Ono što je također sve više prisutno je to da mediji počinju davati lice i glas izbjeglicama, dosad u medijima prikaz je najčešće bio fenomenološki. Govorilo se o problemu azila, o političkim problemima, ali rijetko su same izbjeglice dobile priliku reći svoju priču. Tu ne govorimo samo o priči zašto su dobili azil, nego o tome koji su njihovi svakodnevni problemi. Koji su problemi u ostvarivanju njihovih prava koje im Republika Hrvatska garantira te ostvaruju li ih, i uz koje poteškoće", upozorava Kapić.

Kampanja borbe protiv apatridnosti

UN je u studenome 2014. godine pokrenuo kampanju "Ja pripadam", koja za cilj ima rješavanje problema osoba bez državljanstva u svijetu do 2024. godine, ističe Barberić.

"Ne zna se koliko u svijetu ima osoba bez državljanstva, neki kažu od 5 do 10 milijuna, neki i više. U Europi ima 600.000 osoba bez državljanstva, čak i Hrvatska ima osobe bez državljanstva. To su kod nas pretežno Romi, ali ima nešto i pripadnika drugih etničkih skupina", kaže Barberić.

"Mi različitim setom mjera želimo okončati problem apatrida, kao, na primjer, apeliranjem i zagovaranjem kod vlada za prava osoba bez državljanstva. Na tom tragu i organiziramo krajem šestog mjeseca, kad prođe Svjetski dan izbjeglica, jedan stručni okrugli stol, gdje dovodimo eksperte iz Mađarske i Italije, gdje su se pokazali kao jako dobri primjeri prakse unutar članica Europske unije. Ključno je identificirati apatride i utvrditi njihov status, jer tek nakon što je njihov status utvrđen oni mogu ostvarivati određena prava", dodaje Kapić.

Barberić ističe kako Agencija pomaže i nevladinim organizacijama u pružanju pomoći Romima.

"Mobilni tim i predstavnik Roma odlaze k njima, razgovaraju s njima, i onda na temelju punomoći rješavaju njihov status u RH. Zvuči čudno da u 21. stoljeću osoba u Europi i Hrvatskoj nema državljanstvo, no događa se.

Nitko u biti ne može reći koliko točno apatrida ima u Hrvatskoj. Ne može nam reći ni MUP,  jer oni nisu u sustavu, nije nikada napravljena neka analiza utvrđivanja gdje su. Otkako je počeo projekt s informativnim centrom u Slavonskom Brodu, počelo se pomagati uglavnom Romima, a ima i nešto Albanaca s Kosova i drugih, bilo je nešto i Srba bez državljanstva. Svaki put se ustanovi da ima sve više ljudi koji uopće nemaju državljanstvo. To je posljedica raspada bivše Jugoslavije, propisa, neprijavljivanja boravka ili pak neprijavljivanje činjenice djetetova rođenja u romskim zajednicama, tako da ta brojka onda raste. Okvirno, mi mislimo da ima negdje oko 500 osoba u Hrvatskoj koje su baš apatridi, a negdje još oko 1000 neutvrđenog državljanstva, koji su u riziku da postanu apatridi", zaključuje Barberić.