KADA za Ratka Rudića i samodopadni "trener svih trenera" Ćiro Blažević, kaže da je veći trener od njega te kada se trofejni Lino Červar pokloni pred njim i kaže da je od njega nebrojeno mnogo naučio, onda uopće nije upitno da predsjednik vaterpolo saveza Perica Bukić napokon naišao na zlatnu žilu.

Iako su osvojena srebra u Atlanti i Firenzi više nego zapažen uspjeh male države poput Hrvatske, jer kako je rekao sinoć u emisiji "Otvoreno" Lino Červar: "Mala zemlja kao mi mora biti sretna da u cijelom desetljeću osvoji jednu medalju", teško se hrvatskoj javnosti može objasniti kako sport koji je imao nevjerojatne temelje u bivšoj Jugoslaviji, gdje bio poput svojevrsnog pokreta, ne može cijeli niz godina polučiti veliki uspjeh.

"Dosta smo lutali prije, kako sa izbornicima tako i sa igračima. Nismo uistinu imali strpljenja sa izbornicima, a posebice s Veselinom Đuhom, a tu, toliko bitnu  privilegiju, dobio je Ratko Rudić, zbog veće trenerske reference, što je samo po sebi razumljivo. Siguran sam da je i ta podrška saveza uvelike utjecala na ovaj uspjeh reprezentacije." - reći će u hrvatskom vaterpolo savezu.

Većina ljudi vrlo bliskih našoj reprezentaciji napominje kako nisu očekivali zlato na svjetskom prvenstvu, iako dodaju da su dovođenjem Ratka Rudića programirali zapaženi rezultat upravo ove godine. Dvije godine, navodno je, trebala biti prilagodba, a sada pravo vrijeme za medalju, iako, važno je napomenuti, zlato nikada nije bilo u prvom planu, no, srećom poklopile su se sve okolnosti i sitnice.

Iako se za Rudića govorilo da je trener kojem igrači umiru na treninzima, a oni koji prežive idu na velika natjecanja i osvajaju medalje, njegov dolazak isprva nije donio onaj toliko željeni pomak. Sedmo mjesto na posljednjem natjecanju razočaralo je sve zaljubljenike u ovaj sport, a nije su dugo čekalo da se potom pojave naslovi poput: “Previše lutaš Rudiću“ ili "Pregazilo ga je vrijeme“.

No, tada se dogodilo nešto zaista raritetno. U Hrvatskoj se pojavio jedan do tada neshvatljiv pojam: strpljenje. Vjerovalo se Ratku Rudiću, ne i neopravdano, a on je korak po korak stvarao je ekipu koje je prepoznao kao pobjednike.

Ratko Rudić je uistinu poseban. On ne stvara samo kvalitetne igrače, on stvara inteligentne i samosvjesne ljude, a mnogi ga poput Dubravka Šimenca nazivaju svojim drugim ocem. Od temperamentnog i živčanog mladića, Rudić se pretvorio u staloženog hladnokrvnog trenera, a samo takvi su preodređeni za velike uspjehe, reći će Ante "Gips" Kostelić.

Danas uistinu treba izaći na prozore i ulice i reći jedno veliko hvala našim vaterpolistima i Ratku Rudiću, a potom uživati u ovom povijesnom uspjehu. Za kraj važno je napomenuti da ukoliko i ne osvojimo zlatnu medalju u Pekingu, to ne znači da je Ratko Rudić loš trener ili da naši vaterpolisti nisu na razini. Treba stvoriti čvrst temelj, koji će onda danas, sutra, ili za svako toliko vremena donijeti velike rezultate.

Lakše je doći na vrh nego tamo i ostati, a to znaju posebno oni koji su u svom životu imali priliku i privilegiju popeti se na "Olimp".

Vedran Buble
Foto: AFP