BRANKO KARAČIĆ (64) pripada generaciji nogometaša koju se ne spominje dovoljno često, ali koja je neizostavan dio povijesti hrvatskog i jugoslavenskog nogometa. U karijeri dugoj skoro dva desetljeća igrao je za Osijek i Hajduk i u oba kluba ostavio trag, a u belgijskom Cercle Bruggeu i danas se smatra jednim od najvećih igrača u povijesti kluba.

Karačića je na travnjaku obilježavala prepoznatljiva elegancija u igri, precizni pasovi i sjajni slobodni udarci iz kojih je zabijao prekrasne golove na najpoznatijim stadionima naših prostora. Njegova nogometna priča križala se s brojnim legendarnim imenima pa je tako ovaj nekadašnji veznjak loptama hranio Davora Šukera i Alena Bokšića, ali i legendu Real Madrida Huga Sancheza.

Branko Karačić u Indexovom Intervjuu tjedna

U Indexovom Intervjuu tjedna Karačić je govorio o počecima na slavonskim niželigaškim terenima, danima u Osijeku, prelasku u Hajduk te o iskustvu igranja u Belgiji i Austriji. Prisjetio se ključnih trenutaka koji su obilježili njegovu igračku karijeru, trenera koji su ga formirali i suigrača s kojima je dijelio svlačionicu.

Kako je izgledalo vaše djetinjstvo i prvi dodiri s nogometom?

Rođen sam u Vinkovcima, a odrastao sam u Ivankovu. Do svoje dvadesete godine živio sam deset metara od igrališta NK Bedema. Najveća sreća za djecu tada je bila dobiti loptu na poklon, tako je bilo i sa mnom. Kada mi je pokojni otac kupio loptu, nisam se micao s igrališta.

Kada počinjete trenirati u klubu i kako je vaš put tekao odatle?

Počeo sam trenirati u Bedemu s 13-14 godina, u ono vrijeme se nije startalo ranije. Sa 16 godina sam zaigrao za seniore i nešto kasnije prešao u Mladost iz Vođinaca, susjednog sela. Igrao sam niželigaški nogomet do 20 i pol godina kada sam otišao u Osijek.

Bedem i Mladost igrali su tzv. Zonu, protiv klubova iz Vinkovaca, Osijeka, Slavonskog Broda, Požege, Županje, Đakova itd. Bio je to ekvivalent četvrtoj ligi.

Kakva je bila kvaliteta niželigaškog nogometa?

Dinamika sigurno nije bila ni blizu sadašnjeg nivoa, ali igralo se izuzetno tehnički i liga je bila zanimljiva. Utakmice su bile teške. Neću zaboraviti kada sam za Uskrs igrao za Mladost u gostima protiv Bedema, pored svoje rodne kuće protiv svog bivšeg kluba.

Stadion je bio pun, oko dvije i pol tisuće ljudi, bio je to veliki lokalni rivalitet. Izgubili smo 2:0 i sjećam se da mi nije bilo nimalo svejedno zbog tog poraza. Razina je možda bila niža, ali naš natjecateljski naboj je bio velik.

Čime su se bavili Vaši roditelji?

Majka mi je bila domaćica, a otac je radio na željeznici. Oni su bili doseljenici iz Hercegovine, točnije iz Širokog Brijega. Došli su u Ivankovo pedesetih.

Koliko ste u to vrijeme pratili nogomet? Tko su vam bili igrački uzori?

Moj otac je imao televizor među prvima u Ivankovu pa su se često kod nas skupljali ljudi kako bismo zajedno gledali utakmice. Stanovnici Ivankova su pretežno bili dinamovci i hajdukovci s nešto više dinamovaca. Kada sam bio dijete obožavao sam reprezentaciju Brazila i Pelea koji je u ono vrijeme bio najbolji igrač svijeta.

Kada sam bio četvrti ili peti razred, jedan profesor je bio ljut jer nisam znao odgovor na neko pitanje i rekao mi je: "Pa kako ćeš znati kada čitaš samo Sportske novosti, znaš li da nećeš živjeti od nogometa?"  Odgovorio sam da ću živjeti od nogometa i da ću igrati u Santosu (smijeh).

Kakav ste bili kao đak?

Bio sam dobar i vrlo dobar, u svakom slučaju ni blizu odličnog. Roditelji su se zbog toga znali ljutiti, naglašavali su važnost škole, ali nisu mi mogli niti su mi htjeli oduzeti želju za loptom. Znalo se da sam najkvalitetniji igrač u Ivankovu. Nakon što sam otišao na probu u Osijek, krenula je moja profesionalna karijera.

Zbog čega ste prešli iz Bedema u Mladost?

Nas nekoliko igrača je došlo u konflikt s trenerom kada smo se ostali zabavljati na jednoj svadbi do kasnijih sati nego što je bilo dogovoreno. Nakon toga smo dobili zabranu igranja za Bedem, što su ljudi iz Mladosti čuli i iskoristili priliku. U dvije sezone s Mladosti smo napredovali dva ranga natjecanja.

Jeste li se već u tim godinama profilirali kao veznjak ili ste igrali druge pozicije?

Jesam, odmah sam bio prepoznat kod trenera kao veznjak jer sam imao vrhunsku tehniku i pregled igre, slao sam odlične lopte napadačima. Asistencije su mi još od tih dana bile milije nego golovi.

Za koji klub ste vi navijali kao dijete?

Navijao sam za Dinamo.

Tko vam je bio omiljeni dinamovac?

Rajko Janjanin. Kasnije sam i igrao protiv njega. Bio je igrač s idejom i finom tehnikom, minus mu je bio što je bio dosta mekan, ali vidio sam puno sličnosti između nas dvojice i jako mi se sviđao.

Kako je došlo do prelaska u Osijek s 20 godina?

U Mladosti sam igrao vrlo dobro i to se pročulo na našem području. Želio me i Dinamo iz Vinkovaca, ali Osijek je bio brži i konkretniji. Klub me pozvao na probu nakon preporuke nekih ljudi i u Osijeku sam proveo 15 dana na probi. Bio je to moj prvi susret s ozbiljnim nogometom i zaista velikim igračima onog vremena, Josipom Lukačevićem, Goranom Popovićem...

Tada su standardni igrači bili i Ivica Grnja, Mirko Lulić, Mile Dumančić. Za mene su to u onom trenutku bile veličine. Trener Josip Duvančić prepoznao me kao talenta i klubu rekao da bi sa mnom trebalo potpisati stipendijski ugovor, nakon još četiri mjeseca potpisao sam profesionalni ugovor. Duvančić je u karijeri trenirao još Slobodu Tuzlu, Partizan i Hajduk.

Koliko ste bili plaćeni prema tom profesionalnom ugovoru?

Ne sjećam se točnog iznosa, ali bio je to minimalac. Da imaš, što bi se reklo, za kruh i mlijeko. Potpisao sam na šest godina i toliko sam na kraju i proveo u Osijeku. Standardni igrači imali bi oko 1000, a rezerve oko 500 maraka, bilo je tu i nekih dodatnih premija za pobjedu, ali sve u svemu skromna primanja. Kada sam potpisao za Osijek, preselio sam se u smještaj koji mi je plaćao klub, a hranio sam se i u sada poznatom Bijelo-plavom restoranu.

Koja je bila najveća razlika u trenažnom procesu onda i danas?

Teško je to uspoređivati. Moramo naglasiti da današnji igrači imaju uvjete o kojima mi tada nismo mogli ni sanjati, imali smo jednu trenirku. Ja se primjerice nisam presvlačio na Gradskom vrtu nego na osječkom "spidveju", gdje su se odvijale poznate utrke u blizini stadiona. Nismo imali plinsko grijanje, nego na drva.

Proces rada je također različit, danas se radi kraće, ali intenzivnije, a u moje vrijeme se radilo dulje. Međutim, bilo je intenziteta i tada. Najteže treninge imao sam pod Milanom Đuričićem u Osijeku. On je bio poznat po presingu i u pripremnom periodu smo znali imati od četiri do pet kraćih treninga dnevno. Tražio je od nas vrhunsku spremu i kondiciju.

Sjećate li se svog debija u Saveznoj ligi?

Sjećam se, do tog trenutka mislio sam da nije naročito teško igrati prvoligaški nogomet, ali onda je došao moj debi protiv Radničkog iz Niša ili Kragujevca, ne mogu se točno sjetiti. Igralo se velikom brzinom, igrao sam od prve minute i spoznao veliku razliku između amaterskog i profesionalnog nogometa. Igrao sam oko sat vremena, trčao sam svuda, ali uz jako malo dodira s loptom.

Koji su vas se protivnici posebno dojmili i kamo biste u Europi smjestili tadašnju ligu?

Poznato je da je jugoslavenska liga bila vrlo jaka. U moje vrijeme najbolji igrači bili su Zajec, Piksi, Baka, Gudelj i ostali. Ta liga bila je sigurno među pet najjačih u Europi.

Koji vam je najupečatljiviji trenutak iz Osijeka?

Najbolja sezona bila je 1983./84. Trenirao nas je Ljupko Petrović, a Osijek je završio na šestom mjestu, što je bio velik uspjeh. Kasnije sam postao i kapetan kluba, a omiljena utakmica bila mi je protiv Vojvodine kada smo pobjedom od 4:2 sačuvali prvoligaški status uz moja dva gola iz slobodnih udaraca. U slučaju remija mogli smo ispasti iz lige.

Spomenuli ste Ljupka Petrovića koji je kasnije bio prvak Europe sa Zvezdom, kakav je bio kao trener?

Želio bih usporediti sva svoja tri trenera iz razdoblja u Osijeku. Josip Duvančić je bio stariji trener s iskustvom, znao je da treba napraviti smjenu generacija i ja sam bio jedan od mladića koje je etablirao. Klub je ponovno ušao u najviši rang i Duvančić je imao puno vjere u nas mlađe igrače.

Milan Đuričić je izvanredno pripremao treninge visokog intenziteta, a Petrović je najviše znao prepoznati igru i reagirati tijekom utakmice kada ekipa ne djeluje dobro. To mu je bila najveća kvaliteta.

Jeste li posebno radili na slobodnim udarcima?

Nešto talenta ti da Bog, ali naravno da sam i sam puno vježbao nakon treninga sa suigračem Antom Rakelom. Nas dvojica smo bili poznati kao odlični izvođači prekida, pod Đuričićem smo naročito radili na kornerima i bilo smo jako opasni iz prekida.

Trenutak kojeg se također rado sjećam je utakmica protiv Čelika kada smo pobijedili 5:0. Imali smo slobodni udarac na 43-44 metra od gola, iz polukruga centra. Ni samom mi nije bilo jasno kako sam se odlučio na šut, ali opalio sam i zabio u rašlje.

Sudac je bio Mađoski iz Makedonije koji je dosudio gol, pružio mi ruku i čestitao. Kada bi danas neki moj igrač to pokušao, rekao bih mu da je lud. U svakom slučaju, to mi je najdraži gol u karijeri.

Jeste li golmana prebacili ili je to bio udarac na snagu?

Opalio sam punom iz sve snage. Naravno, ne mogu biti bahat i reći da sam gađao rašlje. Bitno je dobro postaviti stajnu nogu, a nakon toga sam imao i nešto sreće da je otišla u rašlje.

Bili ste kapetan mladom Davoru Šukeru, je li se u to vrijeme moglo vidjeti da će postati jedan od najboljih napadača na svijetu?

Već u mladim kategorijama je primijećeno da ga je zanimao samo gol, a zabijao ih je lakoćom. Skoro nikad nije šutirao punom nogom. Znao je prepoznati situacije i bilo je vidljivo da će napraviti vrhunsku karijeru, ali bilo je teško je predvidjeti na kojem nivou. On je, eto, došao do Dinama, Seville, Real Madrida i Arsenala, da ne spominjemo što je napravio za reprezentaciju.

Oko godinu i pol dana bili smo dio iste klape. Šuker, Vlado Bilić, Vlado Kasalo i ja bili smo jako bliski. Puno puta su preko ljetnih mjeseci dolazili k meni u Ivankovo na mali nogomet. Opravdao je talent koji je pokazivao.

Nastupili ste i za jugoslavensku olimpijsku selekciju, kako je došlo do toga?

Točno, bilo je to pred Univerzijadu, 1986. godine. Igrao sam dvije utakmice sa sjajnim igračima. Bili su tu i Zvone Boban, Mehmed Baždarević, Ljubiša Radanović, Predrag Jurić, Mladen Munjaković, Dika Stojanović. Igrači nevjerojatne kvalitete koji su napravili vrhunske karijere.

Kako dolazi do odlaska u Hajduk?

Isticao mi je šestogodišnji ugovor s Osijekom, klub mi je nudio novi, ali već sam u trećem mjesecu razgovarao s ljudima iz Hajduka i dao im riječ da ću doći. Tako se i dogodilo. Moj suigrač Vlado Kasalo se negdje oko Uskrsa dogovorio s Dinamom i rekao mi kako Ćiro želi i mene u Dinamu. Rekao sam mu: "Vlado, znaš da sam dinamovac, ali ja sam dao riječ Hajduku i tu riječ želim održati."

Hajduk je bio razina više u svakom pogledu. Iako mi je i Osijek također nudio vrlo dobre uvjete nakon prvog ugovora po kojem sam igrao za "sitniš" koji sam spominjao. Hajduk je bio dio velike četvorke u kojoj su svi igrači željeli igrati.

Znao sam da preko Hajduka mogu napraviti dodatni iskorak. Pokojni Tomislav Ivić je imao želju da dođem u Hajduk, prvih 20 dana mi je on bio trener nakon čega se posvađao s Upravom i otišao u Porto. Prva sezona je bila turbulentna, bili smo 13. i jedva ostali u ligi.

S legendarnim Ivićem radili ste samo dvadesetak dana, ali jeste li imali priliku steći uvid u njegovu filozofiju? Je li vam objasnio zašto vas je želio dovesti?

On i njegovi pomoćnici su pozorno pratili sve igrače, veliku ulogu odigrao je i Luka Peruzović koji mu je bio pomoćnik i više puta me dolazio gledati u Osijek. Znali su da im moje tehničke sposobnosti i prekidi mogli pomoći u rezultatskom smislu. U tom trenutku u Hajduku je bilo odličnih igrača: Vulić, Miljuš, Pudar, Deverić, Bursać, Asanović, Čelić... Nenadani Ivićev odlazak nas je jako poremetio.

Kakva je bila atmosfera na Poljudu?

Naročito sam uživao u drugoj sezoni kada sam bio najbolji strijelac ekipe s 11 golova i kada sam dobio priznanje za najboljeg igrača od Slobodne Dalmacije. Ta sezona bila je veliki iskorak za cijelu ekipu. Zabio sam protiv Zvezde, Partizana i Dinama. Atmosfera je bila jako pozitivna i ta sezona mi je vječna uspomena.

Osim Gradskog vrta i Poljuda, koji vas se stadion naročito dojmio po atmosferi?

U derbijima protiv Zvezde i Partizana je bilo najviše gledatelja i atmosfera je bila najvatrenija. Naročito pamtim derbije Hajduka i Partizana, njihovi navijači bili su jako bučni i tu je bilo najteže igrati.

Bili ste ofenzivni igrač, pamtite li naročito teške protivnike među defenzivcima?

Najžešći protivnik bio mi je Dragoljub Brnović iz Partizana, imali smo velike okršaje i partizanovci su mi prijetili da će mi vratiti u revanšu na stadionu JNA. U Beogradu me ružnim startom ozlijedio Darko Milavić koji je također bio oštar i te okršaje s njima posebno pamtim.

Spominjali ste da ste se u Osijeku grijali na drva, kakva je bila infrastruktura u Splitu?

Na neusporedivo višem nivou, Poljud je tada bio nov stadion i imali smo vrlo dobre uvjete. To je bilo nebo i zemlja u odnosu na Gradski vrt. Kada bi 30 tisuća ljudi zagrmjelo to bi nas posebno nosilo, osjećao si obavezu da pružiš najbolje od sebe.

Vaš suigrač iz Hajduka Branko Miljuš zapamćen je po izuzetnoj fizičkoj spremi, pamtite li ga i vi po tome?

Pamtim, ali po fizičkoj spremi još više pamtim Dragu Čelića. Odrađivao je tzv. prljave poslove i bio je poznat po nevjerojatnim trkačkim kapacitetima.

U drugoj sezoni u Hajduku zabili ste predivan gol Dinamu iz slobodnjaka na Poljudu u pobjedi Hajduka 4:1. Gol ste burno proslavili ispred Torcide. Je li bio čudan osjećaj zabiti svom omiljenom klubu iz djetinjstva?

Iskreno, nije. Ja sam profesionalac i nikada nisam krio da sam navijao za Dinamo, ljudi u Splitu su to znali i cijenili su moju iskrenost. U drugoj sezoni sam svojim igrama puno donio Hajduku i nisam želio kriti da mi je stalo zabijati golove i pobjeđivati sa svojom ekipom. Veselio sam se golovima protiv svih protivnika i želio sam to dijeliti s našim navijačima, uživao sam u tim trenucima.

Kako je na terenu i treninzima djelovao mladi Alen Bokšić?

Što reći o takvoj klasi. Njegova okomitost i probojnost bili su nevjerojatni. Mislim da je uz Šukera najbolji hrvatski napadač ikada, šteta je što se ozlijedio i što nije dosegao razinu koju je mogao. Ali svejedno je bio nevjerojatan, s lakoćom je gađao lijevom nogom i bio je veliki radnik na terenu.

Priznajete i da ste pušili tijekom igračke karijere. Jeste li se krili od trenera i imali probleme zbog toga?

To nije nešto pohvalno za profesionalca i u tom pogledu nisam bio profesionalan. Počeo sam probavati cigarete sa 16, 17 godina i razvio sam ovisnost. Trudio sam se smanjiti pušenje na minimum tijekom priprema kada mi zbog teških treninga cigarete nisu ni odgovarale. Kasnije tijekom sezone bih pušio više.

Poštovao sam sve trenere, ali i dan-danas se sjećam jedne situacije s Perom Nadovezom tijekom druge sezone u Hajduku. Na dan utakmice bili bi u karanteni po sobama i ja sam bio cimer s Bokšićem. Naišao je Nadoveza i rekao da nema pušenja. Dva sata pred utakmicu imali smo pola sata slobodno. Sišao sam u kafić Bobis u sklopu Poljuda i uz kavu sam na šanku zapalio cigaretu.

Nadoveza je ponovno naišao, ugledao me i bez riječi se okrenuo. U tom trenutku želio sam propasti u zemlju od stida jer sam ga prevario. Ipak me stavio u igru i rekao da danas neki igrači mogu ispraviti velike greške. Pružio mi je priliku i odužio sam mu se jer sam igrao jako dobro.

Kakva je atmosfera bila u svlačionici Hajduka? Sjećate li se neke anegdote i tko je imao ulogu zabavljača?

Zabavljač je bio Aljoša Asanović koji je pošalicama ili ismijavanjem nekih ljudi često dizao atmosferu. Ne sjećam se nekih anegdota iz Hajduka, ali prepričat ću vam jednu iz Osijeka. Gostovali smo u Beogradu i bili smješteni u hotelu Palas gdje su nas tijekom večere posluživali konobari.

Tada je popularan bio čokoladni kolač koji se zvao srneća leđa. Jedan konobar je mog suigrača Jasmina Džeku pitao je li za srneća leđa, na što mu je on odgovorio: "Ma dosta mi je te mesine, daj mi neki kolač!" Naravno svi su se dobro nasmijali.

Iz Hajduka odlazite s 28 godina, kako je do toga došlo?

Tako je, prije 28. godine nije se smjelo ići u inozemstvo. Kontaktirali su me Montpellier i Metz, ali iz meni nepoznatih razloga nije došlo do transfera u Francusku. U Cercle Bruggeu su bili Ivo Jerolimov i Josip Weber koji su me preporučili kao profil veznjaka koji je nedostajao klubu. Došlo je do kontakta, ponudili su ugovor meni i Jerku Tipuriću i zajedno smo otišli u Brugge.

Koju ste točno ulogu imali na terenu?

U Jugoslaviji sam većinom bio osmica i nosio sam broj osam na dresu, a u Cercle Bruggeu i Gentu sam nosio desetku i igrao kao desetka. U četiri godine u Cercle Bruggeu pružio sam svoje najbolje partije u kontinuitetu. Kao veznjak sam zabio 44 gola, samo jedan iz penala. Josipu Weberu sam namjestio velik broj golova.

Cercle Brugge je bio klub srednjeg ranga u Belgiji. Mi smo uvijek bili negdje oko sredine tablice, stabilni prvoligaš. Klupska filozofija temeljila se na mladim igračima iz omladinske škole potpomognutih s nekoliko iskusnijih igrača.

Kasnije sam tijekom dvije godine u Gentu imao nešto više timskih uspjeha, Gent je bio peti klub u Belgiji poslije Anderlechta, Club Bruggea, Standarda i Antwerpena. Kada je Cercle Brugge slavio 100 godina postojanja, mene i Josipa Webera izabrali su u najboljih 11 u povijesti kluba, što mi je bilo veliko priznanje.

Kako ste se adaptirali na život u Belgiji?

Pomagalo mi je što sam uz sebe imao Tipurića i Webera. U startu je bilo teže, bojao sam se dinamike, agresije i velike količine trke, ali ipak sam se snašao. Do dan-danas mi je misterij kako je moguće da se u Belgiji toliko manje trči na pripremama nego u Hrvatskoj, a utakmice su im toliko dinamičnije od onih u našoj ligi. Imamo više treninga, a manje dinamike.

U Belgiji sam se na kraju udomaćio, prije nekoliko mjeseci Cercle Brugge je igrao u Sloveniji i pozvali su me da im budem gost. Drago mi je da i danas cijene moj doprinos klubu. Uvjeti koje sam imao u Belgiji bili su neusporedivi s onima u Osijeku i Hajduku. Igračima je sve bilo servirano na pladnju, nisam trebao ni o čemu razmišljati. U Bruggeu se priča flamanski, ali najviše sam komunicirao na engleskom.

Prema kraju karijere odlazite u austrijski Linz gdje Vas je trenirao Cico Kranjčar. Kako je do toga došlo?

Došao sam u drugu austrijsku ligu. Imao sam 35 godina. Jedan prijatelj koji je igrao sa mnom u Belgiji, Didier Frenay, otišao je u Linz i predložio mi da mu se pridružim nakon isteka ugovora s Gentom. Odlučio sam se na taj korak i na početku mi je u nižem rangu trener bio Austrijanac.

Ušli smo u prvu ligu i tada je došao Cico. U Linzu mi je suigrač bio Hugo Sanchez, legendarni napadač Reala. Mogu reći da sam u razdoblju od 15 godina igrao i s možda tri najbolja napadača na svijetu toga vremena. Uz Kranjčara su došli još Željko Pavlović i Joško Popović.

Kako je na zalazu karijere djelovao Sanchez?

Plijenio je jednostavnošću. Nisam mogao vjerovati da je to igrač koji je postigao sve to u karijeri, a ponaša se tako skromno. Nije se postavljao bahato, bio je normalna osoba, radio je sve što su radili i ostali i nije se izdizao iznad suigrača.

U prvoligaškoj konkurenciji dobio sam šansu kao starter kod Cice, ali nisam pokazivao što je očekivao od mene, godine su me polako sustizale i nakon nekoliko mjeseci vratio sam se u Belgiju gdje mi je ostala obitelj.

Zadnju sezonu u karijeri igrao sam za Royale Union Saint-Gilloise koji je tada bio drugoligaš, a sada je prvoligaš i nedavno se borio za naslov prvaka. Bio je to moj zadnji klub u igračkoj karijeri, tijelo više nije moglo pratiti zahtjeve vrhunskog nogometa.

Kako ste odlučili postati trener?

To mi je došlo prirodno. Već 1993. upisao sam Višu trenersku školu pri Kineziološkom fakultetu, imali smo četiri semestra po 12 dana u ritmu zima-ljeto i pripremao sam se za rad u nogometu još tijekom igračke karijere. Nogomet je jednostavno moj zanat i nikada nisam razmišljao raditi nešto izvan nogometa.

Za čime iz karijere najviše žalite?

Žalim sto nisam nastupio za Hrvatsku i što kao trener nisam dobio šansu voditi Dinamo ili Hajduk. Bez uvrede, ali kada gledamo tko je sve sjedio na klupama Dinama i Hajduka, mislim da sam mogao dobiti priliku.

Možete li složiti idealnih 11 sastavljenih od vaših bivših suigrača?

Golman bi bio Mladen Pralija iz Hajduka, imao je stabilnost i pouzdanost. U obranu bih stavio četvoricu. Desni bek neka bude Zoran Vulić jer je krajem karijere igrao i tu poziciju, a i libera. Lijevi bek bio bi Robert Jarni, a stoperi Mirko Lulić iz Osijeka i Didier Frenay iz Bruggea.

U vezni red bih uz sebe stavio trojicu, Kurta Soenensa iz Bruggea, Aljošu Asanovića i Antu Rakelu, a kao napadače Alena Bokšića i Davora Šukera.