NA današnji dan prije 26 godina na Maksimiru, neposredno uoči prvenstvene utakmice između Dinama i Crvene zvezde dogodili su se nezapamćeni neredi, a više od četvrt stoljeća kasnije mnogi kroničari će taj 13. svibnja 1990. držati kao jedan od ključnih datuma u raspadu bivše države.

 

 

 

Previše ulaziti u detalje tog događaja nije potrebno, svi vrlo dobro znamo što se događalo samo godinu dana poslije događaja na Maksimiru, no zanimljivo je vidjeti kako su maksimirska zbivanja vidjeli ''oni s druge strane'', novinari, ali i sami igrači.

 

Novinar Dušan Krajčinović odmah nakon nereda napisao je komentar.

 

''Ako već političari ne mogu da riješe nezaposlenost, ako je otuđenje neizbježan danak vremenu u kojem živimo, ako sve više mladih odlazi na stadionu kako bi izrazili bijes, ogorčenje ili beznađe, onda je monstruozno svako nacionalističko dolijevanje ulja na vatru.

 

Erupcija navijačkih i nacionalističkih strasti na stadionu Dinama brine svakog normalnog Jugoslavena. Davno posijano, u obračunima političkih klanova, sjeme nacionalističke mržnje dalo je 13. Svibnja, veliki, zastrašujući plod. 

 

Nemoguće je navesti sve krivce. Neusporedivo lakše je predvidjeti tko će bit proglašen krivim. Premda nitko od 138 ozlijeđenih nije podlegao ozljedama, u Zagrebu vlada uvjerenje da će neke glave pasti naknadno. Prije svih, u vrhu SUP-a.

 

Ako se ostvare pretpostavke da će novi hrvatski lider, Tuđman, iskoristiti naš Heysel kako bi smijenio čelnike milicije, mnogi su spremni da mu daju za pravo. Predugo je, kažu,  milicija čuvala vlast, zanemarujući javni red i mir.

 

U tome naravno ima istine, ali znači li to da će ubuduće utakmice Dinama i Zvezde osiguravati tisući, pet tisuća ili čak deset tisuća milicajaca?

 

Za svaki veliki nered, logično, krivi su prvenstveno čuvari reda. Međutim, ne bi trebalo brkati uzrok i posljedicu. Ne bi trebalo zaboraviti da su za maksimirske scene mnogi pripremali teren – dugo, uporno i slijepo – uključivši i neke novinare, kojima i je i danas najvažnije tko je prvi počeo. Kao da itko u tim situacijama može da odredi početak i predvidi kraj.

 

Od crnog sprintera Jesseja Owensa, koji je razgnjevio Hitlera, dokazavši na berlinskoj Olimpijadi kako Nijemci nisu viša rasa, do gimnastičarke Nadie Comaneci, koja je najavila kraj klana Ceaușescu, politika i sport idu ruku pod ruku.

 

Pogrešno, nenormalno, često apsurdno. Naravno, ne zbog političara, već zbog sportaša.

Poslije Zagreba jasno je da u višepartijski sustav ulazimo s tim, lako zapaljivim, opasnim balastom. Treba li veće opomene i starim liderima?

 

Kad se mrze navijači Dinama i Zvezde, to ne valja. Kad se mrze Srbi i Hrvati, to je korak do katastrofe.

 

Nije li svejedno počinje li libanizacija na ulicama, ili na stadionima?'', napisao je Krajčinović. 

 

 

Nakon maksimirske katastrofe intervju za TV novosti dao je jedan od najboljih srpskih nogometaša svih vremena i tadašnji igrač Zvezde, Dragan Stojković Piksi.

 

 

''Šampionsko slavlje djelomično nam je pokvario događaj iz Zagreba. Blago rečeno, bio je to užas. Pitam se što bi se dogodilo da je utakmica odlučivala o prvaku, da je na stadionu bilo 60 tisuća ljudi – pa bio bi to masakr. Kad se ovako nešto dogodi, onda se čovjek zapita zar je nogomet postao rat dva tima, dva navijačka tabora. Ako je tako, onda je sport izgubio svaki smisao.''

 

 

''Nismo se uplašili, šlagirali smo se od straha. Priznajem, pomislili smo da nećemo izvući žive glave. Do početke sve je bilo u redu, lijepo smo dočekani i na teren smo izašli spremni da se nadigravamo. Iako smo pred utakmicu s Dinamom trenirali rekreativno, nismo vjerovalo da možemo izgubiti. No, kad smo izašli na teren imali smo što vidjeti. Navijači se mlate, kamenje leti na sve strane, jedva smo čekali da sudac da znak da ''hvatamo bežaniju'' u svlačionicu. Tu je bilo sve mirno, ali frka je bila kako da nas prevezu do aerodroma. Navijači Dinama uništavali su sve što miriši na Beograd i Srbiju. Bili su spremni da unište sve, i vozila i ljude. U autobusu je vladala jeziva tišina i carevao je strah. Jedino je Jurić pokušavao nekim crnim humorom razvedriti atmosferu. Dok smo prolazili Zagrebom dinamovci su pozivali Tuđmana, tražili su da ih spasi od Srbije. Kad smo došli na aerodrom, svanulo nam je.''

 

 

"Veliki. Nacionalne histerije prenijele su se na stadione. Tako je nogomet, iako je samo igra, postao oružje u službi politike."

 

 

"Bobana znam kao dobrog dječaka. Zašto je zastranio i ponašao se neobuzdano - ne znam. Kada je služio vojsku u Beogradu, bio je blizak sa svim Zvezdašima.

 

A što se tiče utakmice Dinama i Zvezde, organi FSJ će reći svoje. Vjerojatno će ubuduće utakmice biti bolje organizirane i osigurane, a bila bi katastrofa da se poremete odnosi dva prijateljska kluba Dinama i Zvezde i da se produbi jaz između navijača.

 

Ima pametnih ljudi u klubovima, ima ih u FSJ i nadamo se da će se naći neko rješenje da se navijači smire. Kucnuo je posljednji čas za tako nešto. Ako se ne reagira na vrijeme, posljedice mogu biti pogubne za cijeli jugoslavenski nogomet jer UEFA i FIFA sve prate, a oni su u kažnjavanjima nemilosrdni."