U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

"Sport je pravo svih ljudi, a ne samo bogatih. Sport u našoj državi nije instrument politike, sport u našoj zemlji je posljedica revolucije", govorio je Fidel Castro, kubanski revolucionar i političar koji je svrgavanjem diktatorskog režima 1959. godine ostvario vlast na Kubi.

Castru je sport bio iznimno važan i nije ga shvaćao samo kao fizičku aktivnost nego i kao snažan društveni i politički instrument. Osnovao je Nacionalni institut za sport čiji je zadatak bio promocija sporta mladima u svakom dijelu države. Program je uključivao i novu infrastrukturu, sportsku opremu i novac za istraživanja u sportu. Kuba je do revolucije imala 12 osvojenih medalja, a sada ih broji okruglih 250.

Za Castra su kubanski sportaši bili ambasadori zemlje i revolucije, a osobito je bio ponosan na uspjehe u bejzbolu, boksu i atletici kao simbolima snage Kube na međunarodnoj sceni. Često je osobno pratio nastupe sportaša, a na jednu atletičarku bio je posebno ponosan.

Njegova imenjakinja Ana Fidelia Quirot Moré postala je simbol neuništive volje i nadljudske snage. Njezin put od kubanskog čuda od djeteta do globalne ikone, prolazak kroz nezamislivu tragediju gubitka djeteta i borbe za život sve do slavnog povratka, jedan je od najčudesnijih u sportu uopće.

Odrastala je u sportskoj obitelji

Ana Fidelia Quirot Moré rođena je 23. ožujka 1963. godine u Palmi Soriano, gradu u provinciji Santiago de Cuba na jugoistoku otoka. Odrastala je u skromnoj afrokubanskoj obitelji u kojoj je sport bio prirodan dio života.

Njezini roditelji, otac Rogelio koji je radio kao mehaničar i majka Gloria koja je bila domaćica, bili su toliko predani kubanskoj revoluciji da su svojoj kćeri dali drugo ime "Fidelia" u čast Fidela Castra. Sport je bio u obiteljskim genima. Otac je svojevremeno bio boksač, sestra Maria košarkašica koja je nastupala za reprezentaciju na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, a brat Francisco je trčao na 400 metara.

Ana je već kao mala djevojčica pokazivala izvanredne tjelesne sposobnosti. Kada je imala 10 godina, njezin osnovnoškolski učitelj Héctor odveo je grupu djevojčica i dječaka u sportski centar koji se sada zove "José Martí" u Palma Sorianu. Tamo se natjecala u odbojci i atletici, a učitelji su vrlo brzo primijetili da može trčati brže od dječaka svoje dobi.

Njezin prvi trener, Juan Heredia Salazar, bio je oduševljen njezinom brzinom u tako mladoj dobi te je mala Ana počela dolaziti na treninge svakog dana. Njezin prvi izbor nije bila atletika, već košarka zbog sestre, ali malo po malo, zaljubila se u taj sport.

"Rano je prepoznao moj potencijal i uporno je poticao i mene i moju majku da se bavim atletikom", prisjetila se kasnije Quirot.

Izdvajala se od mladih dana

Quirot je s 12 godina odabrana za međunarodno natjecanje u Mađarskoj, gdje je osvojila broncu na 60 metara. Pritom je bila jedina Kubanka koja se kući vratila s medaljom. Bila je to prekretnica njezine karijere jer je shvatila što joj sport može donijeti. Nakon što je pohađala osnovnu školu u Santiagu de Cubi, s 14 godina se pridružila Visokoj školi profesionalizma u Havani.

Kuba je u to vrijeme razvijala sofisticiran sustav sportske edukacije. Najtalentiraniji mladi sportaši uključivani su u ESPA-u (Escuelas de Perfeccionamiento Atlético), školu za sportsko usavršavanje gdje su kombinirali redovito školovanje s intenzivnim treninzima.

Na početku se usredotočila na sprinterske discipline jer je njezin trener odlučio izbrusiti ono što joj najbolje ide, a to je brzina. Počela je trčati na 100 i 200 metara, no budući da nije imala dobru reakciju na startu, prebacila se na 400, a kasnije i na 800 metara.

Ana je bila savršena za te discipline zbog visine od 165 centimetara, eksplozivnosti, ali s osjećajem za ritam koji je bio potreban za duže sprintove.

Prvi veći uspjeh ostvarila je 1983. godine osvajanjem srebra na Panameričkim igrama u Caracasu na 400 metara i bronce u štafeti 4x400, dok je na istom natjecanju četiri godine kasnije ostvarila dvostruki trijumf osvojivši zlata na 400 i 800 metara.

Iste godine nastupila je na Svjetskom prvenstvu u Helsinkiju. U visoko kvalitetnom finalu bila je izjednačena na prvom mjestu prije završnog sprinta, no na kraju je posustala zbog umora i završila na četvrtoj poziciji.

Proglašena je najboljom atletičarkom godine

Nakon nesretnog četvrtog mjesta, Quirot je nastavila trenirati još više, a to se ubrzo odrazilo na rezultatima. Imala je niz od nevjerojatnih 39 uzastopnih pobjeda u utrkama na 800 metara, a za sve je nagrađena IAAF-ovom nagradom za najbolju atletičarku 1989. godine. Niz je prekinut tek 15. kolovoza 1990. na mitingu Zlatne lige u Zurichu, kada je završila treća iza Sigrun Wodars i Christine Wachtel.

Najbolju utrku karijere istrčala je 9. rujna 1989. na Svjetskom kupu u Barceloni. Ana je te večeri trčala kao u transu i ciljem prošla u vremenu 1:54.44, što je u tom trenutku bilo treće najbrže vrijeme u povijesti, odmah iza svjetskog rekorda Jarmile Kratochvilove (1:53.28) i najboljeg rezultata Nadežde Olizarenko (1:53.43). Danas to kotira kao peti najbolji rezultat ikada.

Uspjeh je pripisala treneru Blasu Beatu Borgesu, s kojim je surađivala čak 13 godina. "Sve je to zahvaljujući Blasu. Njemu dugujem ne samo svoj razvoj kao sportaša već i kao osobe. Bio mi je kao otac i brinuo se o svemu što je vezano za mene, ne samo u sportu već i o mom ponašanju i mom školovanju. Osobu kakva sam danas dugujem Blasu Beatu", kazala je Quirot u jednom od intervjua.

Ipak, svoju kvalitetu nije mogla pokazati svijetu na najsjajnijoj sceni. Kuba je, kao dio Istočnog bloka, bojkotirala Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. godine kao odgovor na američki bojkot Igara u Moskvi 1980. godine. Četiri godine kasnije, Ana je trebala biti glavna favoritkinja za osvajanje zlatne medalje na Igrama u Seoulu, no Kuba ih je ponovno bojkotirala.

Mnogi bi se vjerojatno žalili na to što im politika krade priliku za medalju. Ne i Ana Fidelia Quirot. "Principi su važniji od zlatnih medalja", izjavila je, utjelovljujući revolucionarni duh koji je definirao kubansku atletiku.

Nesreće prethodile bronci u Barceloni

Bojkota više nije bilo 1992. pa je Ana svoj trenutak za zasjati dobila u Barceloni. Bila je neosporni vladar ženskih srednjih pruga. Konkurencija se teško mogla nositi s njezinim vremenima. Olimpijske igre u Barceloni trebale su biti njezine Igre.

Nažalost, u Barcelonu je stigla i psihički i fizički nespremna. Uz ozljedu aduktora koju je doživjela na visinskim pripremama u Meksiku, njezin trener Blas Beat Borges se tijekom cijele godine borio s bolešću, da bi preminuo mjesec dana prije početka Igara.

Duboko pogođena smrću čovjeka koji je znao svaki njezin pokret i bio njezina vodilja, Ana nije mogla doći do zlata već se morala zadovoljiti brončanom medaljom.

No, zadovoljštinu nije osjećala jer je smatrala da je izdala milijune Kubanaca koji su u njenu zlatnu medalju ulagali velike nade. Povratak u Havanu bio je težak te se, i dalje razočarana, odlučila na pauzu od treniranja i natjecanja.

Tragedija koja joj je obilježila život

Razočaranje ipak nije bilo glavni razlog zbog kojeg se odlučila na pauzu. Broncu na Igrama u Barceloni osvojila je dok je bila u drugom mjesecu trudnoće, a otac djeteta bio je Javier Sotomayor, legendarni kubanski skakač u vis i svjetski rekorder, s kojim je Ana ušla u vezu nakon rastave braka s uspješnim kubanskim hrvačem Raulom Cascaretom.

Ono što je izgledalo kao životna idila, ubrzo je dobilo katastrofalan zaplet. 23. siječnja 1993. godine, u sedmom mjesecu trudnoće, dogodila se ogromna tragedija.

Ana je tog dana otišla u kuhinju upaliti svoje kuhalo, uređaj na kerozin koji se koristio diljem Kube i bio čest uzrok požara. Zbog nestašice izbjeljivača i sapuna, mnogi Kubanci bili su prisiljeni prati odjeću na štednjaku, u zagrijanoj mješavini izopropilnog alkohola i vode.

Quirot je mislila da je kuhalo, koje je stajalo na njezinoj peći, isključeno. Ulijevala je alkohol, koji se prelijevao preko ruba lonca, niz njegove strane i u konačnici nastao je požar. Plamen je zahvatio njezin džemper, a iako ga je pokušala skinuti, bilo je prekasno.

Izgubila je dijete

Susjedi su čuli krikove i pozvali vatrogasce. Ana je stigla u bolnicu u Havani s opekotinama drugog i trećeg stupnja na 38% tijela. Zahvaćeno je njezino lice, vrat, prsa i trbuh.

Nažalost, u požaru je nastradala i beba. Liječnici su primijetili da ima oštećenja na mozgu te su odlučili izazvati porod kako bi je spasili, no djevojčica je preminula 10 dana nakon prijevremenog rođenja.

Njezina majka se za to vrijeme borila za vlastiti život te se, srećom, uspjela izvući. "Kad sam prvi put otvorila oči, moja prva pomisao bila je: 'Hoću li živjeti?', a ne: 'Hoću li se ponovno natjecati?'", rekla je Quirot. "Nisam pitala liječnike hoću li moći ponovno trčati. Jedino pitanje bilo je mogu li si spasiti život."

Tijekom tri mjeseca koja je provela u bolnici, Ana je odlučila i prekinuti vezu sa Sotomayorom. "Teško je imati vezu kada si u bolnici. Odlučila sam da on treba imati svoj vlastiti život. Za njegovo dobro, kako mu to ne bi ometalo trening", objasnila je jednom prilikom.

Anin svijet se tako u vrlo kratkom vremenu srušio, a liječnici su smatrali i da je njezina karijera gotova. Ipak, iako isprva nije mogla ni zatvoriti šake ni podići ruke da bi počešljala kosu, odlučila je napraviti sve što je u njenoj moći da se vrati na stazu. Želeći povratiti elastičnost kože, trčala je gore-dolje bolničkim stubama sve dok nije puštena kući.

Nastavila je raditi na oporavku te je u početku trenirala samo noću. Imala je svoj ritual. Svake večeri, kada bi sunce počelo zalaziti, stigla bi sa svojim liječnikom, trenerom i kolegicom iz reprezentacije, odmotala bi zavoje koje je nosila kako bi prekrila teško opečene ruke, skinula ovratnik koji je sprječavao trenje njezine osjetljive kože i, kada bi sunce bilo dovoljno nisko, opet kako bi izbjegla oštećenje kože, počela bi trčati po stazi na stadionu u Havani.

"Njezin oporavak bio je nevjerojatan. Nitko nije mogao predvidjeti da će ovdje raditi stvari koje danas radi. Na Kubi nikada nisam vidio ništa slično i sumnjam da je u svijetu bilo bržeg povratka", rekao je njezin dugogodišnji liječnik Pedro Perez Duenas.

Nevjerojatno, samo 11 mjeseci nakon nesreće koja joj je promijenila život, Quirot je osvojila drugo mjesto na Srednjoameričkim i karipskim igrama. Castro, po kojem je dobila ime, izjavio je da je osvojila zlatnu medalju za hrabrost.

Imala je poseban odnos s Fidelom

Fidel Castro, vrhovni zapovjednik Kube, bio je uz Anu od prvih sati nesreće. Stigao je prije njezine majke u bolnicu u kojoj je bila hospitalizirana. Ohrabrio ju je da se bori za svoj život i pružio joj prijeko potrebnu podršku.

Nije to bio njihov prvi zajednički sastanak. Zbog njezinih velikih sportskih postignuća često se susretala s njim na dočecima i dodjelama odlikovanja.

"I u tom ključnom trenutku mog života odigrao je ključnu ulogu u mom oporavku, ne fizičkom, već psihičkom, u borbi za moj život. Fidel je bio lijek koji mi je bio potreban da se spasim, bio je liječnik koji mi je bio potreban da zacijelim svoje rane. Prema nekim mojim prijateljima, na sastanku je rekao: 'Ona neće umrijeti, ona i ja smo sklopili pakt sa smrću i ona neće umrijeti.' Njegova pomoć me održala na životu da nastavim doprinositi postignućima svoje zemlje", ispričala je Ana.

Obratila mu se i dala obećanje da će nastaviti. "Zapovjedniče, nastavit ću trčati, a sada, da vam kažem istinu, nisam znala hoću li trčati na isti način kao prije nesreće. Ali znala sam da imam snage u nogama da nastavim predstavljati Kubu, i jesam."

Jednom, kada je bila upitana koji je bio njezin najdraži trenutak s Castrom, izdvojila je upravo povratak sa Srednjoameričkih i Karipskih igara. U Univerzalnoj dvorani Revolucionarnih oružanih snaga, koje su okupile cijelu delegaciju koja je sudjelovala na Igrama, bila je odlikovana Ordenom za sportske zasluge.

Činilo joj se da je Castro, kada ju je vidio, bio jako tužan zbog okolnosti u kojima se natjecala. Tada ju je zagrlio, a kada se popela i okrenula, vidjela je kako mu suze teku niz lice. Suze vrhovnog zapovjednika dale su joj dodatan motiv za povratak na veliku scenu.

Osvojila je dva svjetska zlata i olimpijsko srebro poslije tragedije

Povratak je bio spektakularan. Ana se natjecanjima na elitnom nivou vratila u ljeto 1995. godine kada je zauzela drugo mjesto na mitingu Zlatne lige u Monaku iza tada dominantne Marije Mutole iz Mozambika. Bio je to dobar znak pred nastup na Svjetskom prvenstvu u Göteborgu.

U Švedskoj je u potpunosti izdominirala. Pobijedila je u svim utrkama od kvalifikacija do finala te je postala svjetska prvakinja. Zlatnu medalju osvojila je u vremenu 1:56.11, a iza sebe ostavila je Letitiju Vriesde iz Surinama koja je osvojila srebro i brončanu Britanku Kelly Holmes.

Kubanka je zlato osvojila 13. kolovoza, a taj datum bio je poseban za nju jer je to bio datum rođenja Fidela Castra. U jednom od intervjua nakon karijere istaknula je da je to bio dan kada je Fidelu uzvratila za svu moralnu i emocionalnu podršku koju joj je pružio.

"Život mi je pružio zadovoljstvo zahvaliti i čestitati našem voljenom zapovjedniku na dan njegovog rođendana zlatnom medaljom za moju zemlju, za njega i za mene. Osjećam se jako ponosnom što sam mu dala taj poklon u znak zahvalnosti za svu podršku koju sam primila od njega u najtežem trenutku svog života. Ovo je najljepša pobjeda mog života", kazala je Ana poslije osvajanja zlata.

Olimpijsku 1996. godinu otvorila je s 10 uzastopnih pobjeda, uključujući i one na 400 i 800 metara na prvenstvu Kube. Utrku na 400 metara trčala je samo kako bi izborila mjesto u štafeti na Igrama u Atlanti, dok je sav fokus bio na napadu na zlato na 800 metara.

Za njezine glavne konkurentice u lovu na olimpijsko zlato slovile su Mutola i Holmes, no iako je obje pobijedila u finalu, morala se zadovoljiti srebrnom medaljom jer je brža od nje, prvi i jedini put u karijeri, bila Ruskinja Svetlana Masterkova.

Nakon finalne utrke naglasila je da je za takav rasplet bila kriva taktika i to što je dopustila da ju stisnu dvije Ruskinje zbog čega je morala ići u drugu stazu i tako je izgubila dragocjeno vrijeme.

Nakon Atlante nastavila je nastupati još dvije godine, a posljednje veliko natjecanje odradila je 1997. godine na Svjetskom prvenstvu u Ateni. Spektakularnu karijeru zaokružila je dominacijom i obranom naslova svjetske prvakinje. Zlatom se okitila ispred srebrne Ruskinje Jelene Afanasjeve i brončane Mutole.

Pomaknula je granice, a ožiljci su ostali kao podsjetnik na to

Ana se umirovila 1998. godine, a tri godine kasnije upriličena je svečana ceremonija u Havani kojom je njoj, boksaču Felixu Savonu i odbojkašici Mireyi Luis odana počast kao najboljim kubanskim sportašima 20. stoljeća. Fidel Castro je osobno predvodio svečanu ceremoniju. "Došlo je vrijeme da živim normalan život sa svojom obitelji", rekla je tada 38-godišnja Quirot za Associated Press.

Bila je udana za Ricarda Rollea, talijanskog poduzetnika, s kojim je provela 26 godina i ima dvoje djece, kćer Carlu Fideliju i sina Alberta. Njihov brak bio je sretan sve do Rolleove smrti u listopadu 2024., nakon kratke i teške bolesti.

Nakon umirovljenja se posvetila treniranju mladih atletičara. I dalje je vezana uz sport jer aktivno surađuje s Kubanskim atletskim savezom, a povremeno radi kao trenerica te mentorica mladim sportašima. Vodi edukacije i sudjeluje u inicijativama promicanja sporta među djecom i mladima, kojima Ana Quriot može biti najbolja moguća inspiracija.

Žena koja se jednom probudila u bolničkoj sobi, napola živa, s opekotinama po tijelu i bez djeteta, uspjela je dvije godine kasnije postati svjetska prvakinja, a tri godine kasnije stajati na olimpijskom podiju. I pritom je, još važnije, nevjerojatnom snagom svojeg duha uspjela redefinirati ono u što se vjeruje da ljudi mogu podnijeti i prevladati.