CHELSEA i Manchester United odigrali su neriješeno (2:2) na Stamford Bridgeu. Utakmica je to koja je otkrila dvije stvari - koja je najveća Kovačićeva slabost i koliko može klub koji vodi Jose Mourinho.

Chelsea bezopasan po desnoj strani

Sarriball koji je talijanski stručnjak implementirao u Chelsea jedno je od najvećih osvježenja ovosezonskog Premiershipa. Njegovi postulati jasni su, ali imaju tendenciju postati predvidljivi. Fokus Chelseajevog napada je grupiranje velikog broja igrača na lijevoj strani napada. Tamo Alonso kao lijevi bek postaje krilo, dok Azpilicueta na suprotnoj strani postaje treći stoper ne bi li omogućio stabilnost u slučaju kontre. Takvo Alonsovo postavljanje omogućava Hazardu ono u čemu blista ove sezone, a to je igra među linijama, dok Morata i Kovačić služe kao mantinele, svaki sa svoje strane.

Problem s takvom koncepcijom napada je uloga Kantea - francuski veznjak nije profinjen igrač na lopti i Sarri često od njega traži da odlazi u napad kao druga špica i koristi orijentaciju stopera na Moratu. To Chelsea ostavlja bez spojke prema desnoj strani napada i vrlo često Willian mora ulaziti jako usko kako ne bi ostao izoliran na krilu, što Chelseaju sužuje teren na kojem pokušavaju izigrati suparnika. A kada se netko povuče i čeka kao United danas, tada je neopisivo teško napad započeti, kreirati i završiti na istoj strani.

Pohvala Chelseaju ide zbog toga što je Manchester imao vrlo malo opcija u tranziciji po osvojenoj lopti, ali ovakav sistem uz sve silne rotacije prednjeg i veznog reda jako teško stvara višak u zadnjoj trećini terena. Osnova Sarriballa zapravo i je visoka koncentracija igrača na jednom dijelu terena, ali bez prave dubine postoji tendencija da taj napad bude statičan i da lopta uvijek stiže tamo gdje suparnik ima već dvostruki ili trostruki blok. Nije problem ova utakmica ili rezultat, nego mogućnost da i druge, fizički moćne, a talentom inferiorne ekipe, počnu sve češće koristiti izrazito obrambenu formaciju protiv Chelseaja s velikom orijentacijom na strani na kojoj je Hazard.

United je pokazao da može. Vidi li to Mourinho?

Jose Mourinho je, barem se tako čini, malo došao do daha. Njegovo kadroviranje postalo je logičnije - konačno je dao pravu šansu Martialu, a spajanjem njega i Rashforda kao brzanaca na krilu skupa s Lukakuom, koji sjajno igra mantinelu i odvlači igrače, te Matom koji može dati precizan pas u dubinu odlični su uvjeti za tranziciju. I tu negdje staju pohvale portugalskom stručnjaku. I protiv Newcastlea i protiv Chelseaja vidjeli smo dva Manchester Uniteda.

Prvi je onaj skučen, zbijen u trenerskim taktičkim okvirima koji ne može prijeći polovicu terena i koji zbog bilo kakve ofenzivne inicijative doživljava grižnju savjesti. Drugi je onaj koji smo vidjeli kada je United gubio i više nije imao što za izgubiti - tada je bio hrabar, potentan, opasan i učinkovit. Kod prvog gola izigrali su sve tri Chelseajeve linije da bi u završnicu ušli sa sedam igrača. Ukratko, Manchester je pokazao da itekako može. Odbaci li Mourinho dogmu koja mu je u posljednjih nekoliko godina donijela tek trenersku stagnaciju, možda konačno oslobodi silan potencijal koji se krije u Manchesterovoj igri prema naprijed.

To ne smije biti plan za paniku i horuk u kratkotrajnom razdoblju na utakmici, to mora postati dominantna paradigma ovog Uniteda. Jer jedino će oslobađanjem suvišnih okova sa svojih igrača Mourinho ponovno dobiti njihov respekt i povjerenje bez kojih je nemoguć daljnji suživot. 

Kovačić je odigrao "kovačićevsku" utakmicu. I upitno je koliko je to dobro

Mateo Kovačić odigrao je solidnu utakmicu. Nije gubio lopte, u nekoliko navrata je fino povezao redove svoje ekipe, ali je ponovno njegov nastup prošao pomalo nezapaženo. Kovačić talentom nije predodređen zato da bude "solidan", "još jedna karika u nizu" ili tip koji će uvijek dobiti prosječnu ocjenu na terenu. On na temelju svojih tehničkih i driblerskih kvaliteta može i mora puno više. On jednostavno ima sustavnih problema u pozicioniranju. U nekoliko navrata je Jorginho poludio na njega jer mu je u najosjetljiviji dio terena bespotrebnim prilaženjem i pomaganjem samo dovlačio suparnike, što je, pokazala je i kamera, Sarri dosta emocionalno prokomentirao.

Njegovo uvlačenje suparniku visoko na terenu ostavlja ga bez mogućnosti izolacije i driblinga, a to radi bolje nego većina najboljih svjetskih veznjaka. U onim situacijama u kojima je Hazard stvorio višak i tražio za pas opciju koja će slomiti suparnika, Kovačić se uvijek nudio kao opcija za resetiranje napada, zbog čega su svi Belgijčevi pokušaji postali suvišni. Kovačić pokazuje konstantne probleme u pozicioniranju s obzirom na položaj lopte, fazu napada ili suparnikov raspored - dojam je da ne "snima" ni u jednom trenutku širu sliku na terenu, već se zatvara u vlastiti mikrokozmos u kojem je dominantan u duelu i na lopti, ali koji je osuđen na minimalni učinak za ostatak ekipe.

 

Sarri će najbolje naučiti igrača ispravnoj pozicijskoj igri, ali Kovačić nije bez konkurencije. A nakon tri godine u Realu u kojem je ipak bio tek rezervna opcija, s obzirom na svoje godine, ali i očekivanja (posebno u reprezentaciji u kojem su Rakitić i Modrić prošli zenit), nema luksuz biti išta manje od jednog od stožernih igrača. Kvalitete i uvjeta ima, ali konstantno ponavljanje istih grešaka i nerazumijevanje nekih osnovnih principa igre dovode u pitanje uspjeh njegove misije u Londonu.

Može jako puno, ali prerijetko to pokazuje, uglavnom zahvaljujući tome što sam sebi uništava opcije i uvjete da pokaže koliko zapravo vrijedi. I po petu sezonu zaredom pratit ćemo hoće li najveći talent hrvatskog nogometa prijeći na iduću, višu razinu u svojoj igri. Mateo "Groundhog Day" Kovačić je nogometni oksimoron, tip koji je s 24 godine prošao Dinamo, Inter, Real Madrid i Chelsea i nema ništa nikome za dokazati. S druge strane, rijetko tko je u hrvatskoj nogometnoj javnosti predmet tolikih polemika, neslaganja i pitanja. Vrijeme je da konačno ušutka i okonča svaku raspravu o sebi.