EMIRATES ne pamti večer ljepšu od sinoćnje. Otkako je stadion otvoren 2006., bilo je nekoliko velikih trenutaka. Pamti se prošlogodišnja pobjeda nad Chelseajem od 5:0, pamte se emocije 6. svibnja 2018. kada je Arsène Wenger posljednji put pred domaćom publikom vodio Arsenal, i to u pobjedi od 5:0 protiv Burnleyja.

Zabijao je Arsenal i po sedam golova u domaćim utakmicama, protiv Slavije Prag u Ligi prvaka 2007. ili pak protiv Newcastlea 2012. Na njemu su navijači doživjeli i povratak Thierryja Henryja, koji je u trećoj rundi FA kupa ušao s klupe protiv Leedsa, da bi 10 minuta kasnije zabio gol za pobjedu. Svi su ti trenuci bili posebni, ali nijedan kao ovaj.

Petnaesterostruki i aktualni osvajač Lige prvaka, Real Madrid, na Emirates je došao kao blagi favorit, a s njega je otišao razbijen kao rijetko s koje utakmice. Bili su potrebni golovi ravni čudu kako bi Arsenal upisao pobjedu od 3:0, no jednako tako je Thibaut Courtois morao izvesti nekoliko bravura da situacija ne postane i gora. Real je bio izdominiran, a u konačnici i poražen djelomično svojim receptom.

Declan Rice poput Roberta Carlosa

Mikel Arteta je pred utakmicu najavio kako je za europski uspjeh potrebno da klub ispiše nove stranice svoje povijesti, a da to može učiniti jedino izuzetnim utjecajem pojedinaca. Većeg utjecaja od onoga Declana Ricea nije moglo biti.

U prethodnih 338 utakmica u dresu West Hama i Arsenala, Rice nikada nije zabio iz slobodnog udarca. Nije, ustvari, nikada ni previše pucao. U dresu Arsenala sve češće izvodi kornere, no do ovog susreta je iz slobodnog udarca tek četiri puta pokušao opaliti po golu.

Protiv Reala je postao prvi igrač u povijesti koji je zabio dva gola iz slobodnog udarca u nokaut fazi Lige prvaka, a peti koji je to napravio u ovom natjecanju pored Rivalda, Cristiana Ronalda, Neymara i Hakima Ziyecha.

Teško je uopće reći koji je trenutak bio bolji, no pomalo je poetski što je nakon prvog gola kamera pronašla Roberta Carlosa na tribinama. Riceov udarac nije mogao biti sličniji. U eri u kojoj je rijetkost vidjeti igrača da na više od 25 metara stoji sam kod lopte te se priprema za udarac, Rice nas je vratio u neka prošla vremena.

Kasnije je i sam priznao da je postojao dogovor s Bukayom Sakom da se izvede ubačaj, što bi bilo u potpunosti logično jer u Europi ne postoji momčad koja bolje izvodi takve prekide od Arsenala, no on se odlučio na spektakl. Dva puta.

Ovoga puta kamera nije tražila bivšeg beka Reala, već Artetu koji je reagirao tek sekundu kasnije, kao da mu slika kasni malo više nego ostalima. Trebalo mu je da postane svjestan da je trenutke koje je toliko zazivao pred ovu utakmicu, koje možemo i opisati realovskima jer su upravo oni često na čistu individualnu genijalnost lomili protivnike, napokon dobio.

Arsenalovoj stabilnosti nema ravne

Međutim, pobjeda Arsenala ne svodi se samo na ta dva slobodnjaka već i na još nekoliko komponenti. Ona prva je njihova defenzivna stabilnost, četvrta najbolja u Europi ako gledamo koliko opasnih šansi dopuštaju protivniku po utakmici.

Srednji i niski blok u formaciji 4-4-2 funkcionirao je besprijekorno te je u potpunosti ugušio najveću opasnost Reala, potencijalna utrčavanja Kyliana Mbappéa i Viniciusa Juniora iza leđa posljednje linije. Ta linija bi izgledala kudikamo drugačije da su zdravi Gabriel Magalhães i Riccardo Calafiori, no čak i s nerijetko osporavanim Jakubom Kiwiorom te mladim, ali doduše jako potentnim, bekom Mylesom Lewisom-Skellyjem, to je izgledalo izuzetno dobro.

Arsenal je tako natjerao Real na besciljan posjed kojim su kružili oko tog bloka, no do konkretnog probijanja te obrane nije dolazilo. U jednu ruku možda možemo govoriti o namjeri Carla Ancelottija da smireno odvuče utakmicu u nekakvu letargiju te da se odluči na bljesak u zadnjem dijelu susreta, no taj izostanak hitnoće i nužnosti da se zabije gol mu se na kraju obio o glavu.

Čitava filozofija Reala na utakmici bila je nadanje da će protivnik napraviti pogrešku i da će iz tranzicije stvoriti priliku za gol. Arsenal im je dao samo jednu takvu priliku u 31. minuti kada je Jude Bellingham na sredini terena oduzeo loptu Jurrienu Timberu pa je gurnuo za Mbappéa koji je uputio lako branjiv udarac za Davida Rayu.

Realu su kola krenula nizbrdo

Umjesto odgovora na golove Ricea, Real je kroz čitavo drugo poluvrijeme bio grogiran te su im problemi postajali sve veći. Nisu imali više ni načina kako zaustaviti spomenutog Lewis-Skellyja.

Njegov trk, dodavanja, invertiranje u sredinu terena, sve je bilo enigmatično za Real, a utakmicu je završio s asistencijom za gol Mikela Merina, 95% točnih dodavanja te bez ijednog promašenog starta u obrani na igrača s loptom.

Dugo se pričalo o tome kako se Realu mora dogoditi jedna ovakva utakmica u Europi te kako je teško moguće da konstantno upisuju pobjede onda kada su dojmom slabija ekipa na terenu. Činilo se da ta konstatacija baš i ne vrijedi za Real, a onda su tijekom ove sezone bili i dojmom bolji od svojih protivnika u Europi, no došla je na red utakmica u kojoj nisu mogli kanalizirati Real prošlih sezona.

I to se dogodilo u najgorem trenutku, jer nakon što su iznenađujuće izgubili od Valencije u ligi i tako omogućili Barceloni da pobjegne za jedan bod u prvenstvu, sada je i Liga prvaka pod velikim upitnikom.

Radio je Real i luđe stvari u svojoj povijesti nego što bi bio potencijalni preokret na Bernabéuu, no ovaj Arsenal je dizajniran tako da može pretrpjeti brojne napadačke valove. Naslov prvaka Engleske im je ionako bodovno predaleko pa ako Arteta već želi ispisati nove stranice u povijesti kluba, nema boljeg načina nego da to napravi u Madridu.