POBJEDOM protiv Slaven Belupa na prepunoj Rujevici, Rijeka je po drugi put u svojoj povijesti postala prvak Hrvatske. To je osmi veliki trofej u riječkoj povijesti otkako postoji samostalna Republika Hrvatska, ne računajući Superkup, a u četvrtak će imati priliku osvojiti i deveti u finalu Kupa.

S osvojenih 65 bodova Rijeka je postala prvak s najmanje osvojenih bodova otkako postoji Liga 10. Prošle su sezone čak tri kluba prešla tu brojku, a i u sezoni 2017./18., kada je Dinamo s 73 boda osvojio naslov (što je bio najslabiji učinak prvaka u ovom formatu), tih 65 bodova ne bi bilo dovoljno ni za ulazak među prve tri momčadi.

Zbog toga se naveliko širio narativ da će ovogodišnji prvak biti najslabiji u povijesti HNL-a, no ta se priča može objesiti mačku o rep. Rijeka je izvela čudo u okolnostima koje joj nisu bile naklonjene. Damir Mišković je utišao kritičare kojih je ove sezone bilo više nego ikad, među kojima sam bio i sam.

Sezona je započela s brojnim problemima

Sezona je za Rijeku počela izuzetno turbulentno, a rezultati na terenu su bili najmanje bitni za atmosferu koja se stvarala na Kvarneru. Prvi trenutak u sezoni koji je udaljio čak i neke najzagriženije navijače kluba je bilo poskupljenje ulaznica.

Iako se očekivalo da će ulaznice poskupiti, kao što je uostalom poskupio i svaki aspekt života, nitko nije očekivao toliki porast niti ga se u tom trenutku moglo opravdati. Klub je očekivao da će kapitalizirati na rekordnoj posjećenosti iz sezone ranije kada je prosjek popunjenosti službenog kapaciteta stadiona po utakmici bio 79.64 % što se nikada u povijesti nije dogodilo.

Stvoren je kontra efekt pa su se navijači glasno žalili na odluku kluba, a brojni i pisali o bojkotu na društvenim mrežama. U sezonu je pak Rijeka ušla pristojno. U prvoj utakmici su svladali Lokomotivu s 4:0, u Europa ligi su preskočili prvu stepenicu. Nakon toga je uslijedio remi s Varaždinom pa Elfsborgom, a onda i novi šok za navijače. Otkaz Sopiću.

Nitko nije do kraja shvatio zašto je dobio otkaz, dok je Mišković u intervjuu objasnio kako je struka odlučila da igra ne izgleda dobro te da je to najbolji put naprijed. Ono što nije pomoglo Miškoviću, niti popravljanju tmurne navijačke atmosfere, su bile priče o razlozima njegova odlaska.

Iako je predsjednik Rijeke sve demantirao, priče o Stevenu Juncaju i njegovom ocu, koji je navodno klubu obećao novac ako njegov sin bude igrao, dodatno su uzburkale atmosferu i potaknule sumnje u odluke uprave.

Malo je tko vjerovao u Đalovića kao u trajno rješenje

Posao trenera kluba je preuzeo Radomir Đalović, jedan od omiljenih bivših igrača riječke publike koji je svojevremeno davao sve od sebe za riječki dres kada su rezultati kluba bili miljama daleko od ovih danas.

Unatoč statusu kojeg Đalović ima kao bivši igrač, malo je tko vjerovao da on može biti trajno rješenje s obzirom na to da nikada u karijeri nije bio u ulozi trenera neke seniorske ekipe. Đalović nije došao niotkuda jer je na poziciji pomoćnog trenera bio još i kod Dragana Tadića pa kasnije Budicina, Cosmija, Jakirovića i Sopića, no skepsa je postojala.

Samo 16 dana nakon što je službeno postavljen na poziciju trenera, Đalović je doživio debakl. Rijeka je u uzvratnom susretu Konferencijske lige poražena s 5:0 što je postao najteži europski poraz u povijesti kluba, a sve je ukazivalo na dolazak novog trenera. To se nikada nije dogodilo. Klub je odlučio vjerovati Đaloviću koji se kroz veliki dio sezone morao boriti sa stigmom trenera amatera uz glasne kritike da nije spreman voditi ekipu.

Rijeka nakon tog poraza do kraja 2024. nije izgubila više niti jednu utakmicu te su polusezonu zaključili na prvom mjestu tablice. Kombinacija trenera koji prvi put radi taj posao i momčadi čiji je igrački kadar tanak (prodaje Franje Ivanovića, Nediljka Labrovića i Marka Pjace) uopće nije obećavala. No, Rijeka je pored svih tih problema držala prvo mjesto lige.

Na priče o izostanku ambicija, Rijeka je odgovorila rezultatima

Kada se sezona nastavila vjera u borbu za naslov je naglo pala. Klub je odlučio prodati Niku Galešića, Ivana Smolčića i Marca Pašalića, dok su dovedeni Mile Škorić, Luka Menalo, Duje Čop, Jovan Manev i Ante Oreč od značajnijih imena.

Komentatori, analitičari i svi ostali koji se bave diskutiranjem o nogometu su taj prijelazni rok označili kao nedostatak ambicija u riječkom stožeru te predaju u borbi za naslov. Uzrokovalo je to i novi napad na upravu i na predsjednika Miškovića, a neke od poruka su se s interneta preselile i na ulice grada koji teče.

Na tu problematiku je klub odgovorio na najbolji mogući način. Rezultatima. Ostvarena je pobjeda od čak 4:0 nad Dinamom, nedugo nakon toga i od 3:0 protiv Hajduka, pa je tako Rijeka u drugom dijelu sezone, točnije od 19. do 36. kola samo četiri puta bila ispod vodećeg mjesta lige.

Bilo je navrata u kojima klub nije igrao dobro. Posebno je zabrinjavajući bio četvrti mjesec u kojem su upisali tri uzastopna poraza, protiv Istre, Osijeka i Dinama, u kojima nisu zabili niti jedan gol. Srećom po Rijeku, konkurencija nije uspjela iskoristiti te probleme pa je Rijeka čak i u tom periodu bila prva.

I nakon poraza protiv Hajduka u predzadnjem kolu se uvukao strah u kosti navijača da će propustiti povijesnu priliku. Da od dvije meč lopte neće iskoristiti niti jednu. No, protiv Belupa je momčad odradila posao šampionski i zaključila priču puno prije sučevog zvižduka i uleta Armade na teren.

Dinamo i Hajduk su imali probleme, ali ništa više od Rijeke

Problemi u Dinamu i Hajduku su zasigurno bili od važnosti za ovaj naslov Rijeke te je legitimno zaključiti da bi obje ekipe bile ispred Rijeke da su igrale u skladu sa svojim mogućnostima. Bi, kao što bi i ona šampionska momčad Rijeke pod Matjažom Kekom bila 10 do 15 bodova ispred ovakvog Dinama i Hajduka.

Dinamova momčad vrijedi 54 milijuna eura više, a Hajdukova 18, što su u kontekstu HNL-a ozbiljne razlike, te je bilo logično za očekivati, pogotovo nakon zimskog prijelaznog roka, da će napraviti iskorak naspram Rijeke.

Zbog toga ima brojnih koji će pomisliti da je Rijeka jednostavno imala sreće što su Dinamo i Hajduk bili loši. No, sreća je daleko od jedinog faktora koji je bio presudan u osvajanju naslova. Dapače, Rijeka je ta koja je imala probleme i koja je napravila čudo kada se uzme u obzir sve što se događalo.

Klub je proživio transformaciju kadra i na početku sezone i na početku polusezone te su rotacijske opcije postale vrlo tanke. Dovedeni igrači nisu dolazili sa statusom onih čija je kvaliteta zajamčeno dobra i koji će adekvatno zamijeniti odlaske Pašalića, Galešića, Smolčića i ostalih.

Trener koji je preuzeo klupu do samog kraja nije u potpunosti uspio uvjeriti riječku javnost da sa svojim taktičkim rješenjima može donijeti pozitivni impuls. Uprava je bila pod lavinom kritika, u predsjednikove poteze se nije vjerovalo, praktički nije bilo aspekta kluba koji nije bio pod nekom vrstom udara u trajanju čitave sezone.

Klub je još tijekom sezone potresla i smrt legendarnog vratara i čovjeka koji je cijeli svoj život dao klubu i koji je radio s najmlađima u trening kampu samo par mjeseci ranije, Marijana Jantoljaka. 

Osporavani akteri su postali heroji

Svaki korak Rijeke u sezoni je bio prožet sumnjom, izazovima, problemima, a na kraju se klub čudesno izborio za naslov prvaka i za mogućnost da sezonu zaključi s dvostrukom krunom. S time staje svaka priča o kompetencijama ljudi koji su na čelu kluba, trenera i kadra.

Toni Fruk je bez sumnje prvo ime kluba te bez njegove maestralne sezone ovaj uspjeh ne bi bio moguć. No, bitno je uvidjeti i kako su reagirali svi ostali igrači koji nisu uživali u svijetlima reflektora kao on. Apsolutno svaki osporavani igrač je u najgorem slučaju makar u nekom trenutku sezone pokazao želju, inat i borbenost za bijeli dres.

Može se samo za primjer uzeti Niku Jankovića o čijim je igrama svatko tko piše i priča o nogometu dao neko svoje mišljenje, često poprilično kritički nastrojeno, a koji je na kraju sezonu završio s osam golova i tri asistencije. Zabio je na kraju i gol Slavenu u zadnjem kolu. Đalović se pak nakon poraza od Olimpije ponio kao mentalna gromada koja je na nevjerojatan način vratila vjeru ekipi koja je tada zasigurno bila na moralnom dnu.

Što god tko mislio o njegovim postavkama igre i nogometnoj filozofiji, na kraju dana o tome nitko neće pričati. Psihološki efekt koji je donio momčadi, atmosferu zajedništva i vjere, je na kraju ispao važniji od toga tko će biti na krilu, tko u špici i hoće li se ekipa povući ili otići u presing. Njegov utjecaj na ekipu i osvojen trofej, uparen s igračkom karijerom, ga sada čini legendom kluba.

Sami protiv svih

U konačnici, nitko sada neće moći reći ništa ni protiv Damira Miškovića. Pored svih igrača i struke, njegovi su se potezi najviše osporavali. Pisali su se komentari kako ne želi da Rijeka bude prva jer bi to naštetilo budžetu kluba, kako je potezima zaustavio stvaranje pozitivne atmosfere na Kvarneru.

Na kraju je napravio suprotno te je kao jedan od arhitekata za drugi naslov prvaka napravio više za pridobivanje novih navijača i stvaranje kulture ljubavi prema klubu nego li ikoji klupski djelatnik do sada. Mogu mu se osporavati neke odluke, ali očito je da mu se ljubav i angažman prema klubu ne mogu.

Na proslavi naslova prvaka na Korzu Mišković je izjavio: "Rijeka je pokazala da može napraviti rezultat iako je mali grad koji nema previše podrške ni od koga", i tu je u potpunosti u pravu.

Gradski moćnici i političari su uz Rijeku vezani samo onda kada je osiguran dobar rezultat. Na nacionalnoj razini je medijska popraćenost Rijeke niža od Dinama i Hajduka jer se radi o klubu s manjim brojem navijača što generira automatski i manji interes. Rijeka nije kao proizvod pretjerano interesantna i malo kome van Kvarnera i okolice odgovara da je ona prvak.

No, kao što je to zahtijevao Marko Vešović još 2016., sada svi moraju napisati i reći da je Rijeka prvak, i da je do toga došla i više nego zasluženo.