NK MLADOST iz Ždralova jedan je od najambicioznijih hrvatskih niželigaša. Klub smješten pokraj Bjelovara godinama ulaže u infrastrukturu i bori se za plasman u drugi rang hrvatskog nogometa. Iako su konstantno u vrhu i nadomak SuperSport Prve NL, uvijek im je nedostajalo malo kako bi ostvarili dugogodišnji san.

Korak u tome smjeru napravili su i ovog ljeta kada su doveli iskusnog prvoligaškog igrača, Dinu Štigleca (34). Riječ je o lijevom beku koji u nogama ima više od 200 nastupa u HNL-u, gdje je igrao za Zagreb, Slaven Belupo i Goricu, a ima i iskustvo iz ljubljanske Olimpije (2017. - 2019.), Slaska iz Wroclawa (2019. - 2022.) i Hapoel Haife (2022. - 2023.).

Ždralovima se priključio nakon sezone SuperSport HNL-a u kojoj je upisao 20 nastupa i ostvario tri asistencije, igrajući protiv najjačih domaćih klubova poput Rijeke, Dinama, Hajduka...

Dino Štiglec dao je intervju za Index

S obzirom na nedavni status prvotimca u prvoligaškom klubu, iznenađujuće je bilo vidjeti Štigleca ovog ljeta u dresu Mladosti. O tome je govorio u intervjuu za Index.

Govorio je o uvjetima koji su ga dočekali u Ždralovima, privikavanju na trećeligaški nogomet, bivšem suigraču i sada članu Hajduka Adrionu Pajazitiju, bivšem treneru Željku Sopiću i željama za budućnost. Dotaknuli smo se i prošlosti, odnosno njegovih početaka u Zagrebu, susretu s dječakom Habibijem u izraelskoj pustinji te godinama provedenim u Sloveniji, Poljskoj i Izraelu.

S Goricom ste prošle sezone igrali SuperSport HNL, a sada ste došli u Mladost iz Ždralova, koja se natječe u trećem rangu. Kako je došlo do toga?

Pokretač je bio Dario Čanađija (bjelovarski nogometaš, igra u kazahstanskom Ordabasyju, op. a.). Već dvije-tri godine od njega slušam o projektu Ždralova. Čuli smo se kada mi je završio ugovor s Goricom i odlučio sam vidjeti što se može. Dogovorili smo se za pet dana.

Čekao sam opcije za inozemstvo, ali nisam htio previše čekati. Shvatio sam da više nisam za to. Obitelj mi je u Zagrebu pa bih morao ići sam. Shvatio sam da mi je bolje ostati ovdje. SHNL nisam htio čekati do kraja prijelaznog roka, a Ždralovi su bili najozbiljniji.

Je li Vam bilo teško spustiti se na trećeligašku razinu s obzirom na to da ste cijelu karijeru proveli u prvim ligama?

Psihički sam se pripremao, otprilike sam znao što me čeka jer sam kao mlad bio na posudbi u Vrapču. Međutim, moram pohvaliti Ždralove koji su u smislu organiziranosti jako blizu prve lige, profesionalizma, treniranja... Naravno, milijun je sitnica koje te svakodnevno remete, ali na kraju dana želim igrati nogomet, a s obitelji sam svaki dan.

Kakvi su bili Vaši prvi dojmovi kada ste došli u klub, na trening, na stadion Brdo?

Iznenadila me razina organiziranosti s obzirom na to da je treći rang u pitanju. Pregovarao sam s klubovima iz drugog ranga i smatram kako, osim Rudeša, nijedan klub u drugoj i trećoj ligi nije organiziran kao Ždralovi. Tribina je nova, svlačionice su OK, imamo teretanu, glavni teren je dobar, kao i pomoćni u Skucanima.

Igrači koji nisu odavde imaju svoje stanove, ja imam auto, hotel i tri obroke kada sam ovdje. K tome mi se Bjelovar jako sviđa kao grad. Nadam se da ćemo još napredovati.

Ambicije Ždralova?

Ulazak u drugi rang. Bila je to osnova mojih pregovora. Govori se i o fuziji Mladosti i NK Bjelovara, pa me to privuklo. Neću igrati nogomet još pet godina, već idem u trenerskom smjeru, pa i u tome vidim opcije. Cilj mi je ići van jer ondje imam ozbiljne kontakte, no za početak se trenerski moram ovdje izgraditi. 

S Mladosti ste igrali jednu utakmicu Druge NL, pobijedili ste Grobničan 2:1. Dojmovi?

Ne mogu reći da sam je odigrao jer sam već u petoj minuti dobio po zglobu pa sam odradio posao do poluvremena. Nije lako, igra se potpuno drugačiji nogomet nego u prvoj ligi. Više je preskakanja igre, nema smirenosti u posjedu, više se igra fizički.

Teže mi je jer iziskuje više fizičkog napora nego u prvoj ligi, više je bezveznog trčanja. Možda napraviš dobre stvari, ali oku gledatelja je to nevidljivo. Moram promijeniti način razmišljanja i adaptirati se na ovaj način igre, koji mi je puno teži.

Najviše utakmica u karijeri odigrali ste za NK Zagreb. Dio tog kultnog hrvatskog kluba, prvaka iz 2002. godine, bili ste do 2015. Zagreb je danas u teškoj financijskoj situaciji i natječe u 4. Nogometnoj ligi središte Zagreb. Kako gledate na zbivanja u NK Zagrebu?

Zagreb je moj, što se kaže, core club. Zagreb je bio ozbiljan klub, osim posljednjih par godina. Ja sam iz Zagreba, u njemu sam dobio prvu priliku igrati HNL i doživio prve emocije. Nažalost, neću imati priliku u Zagrebu završiti igračku karijeru ili započeti trenersku.

U Zagrebu se mora promijeniti jedan čovjek, ali više ne znam ni postoji li interes drugih ljudi da uđu u klub. Da bi se klub podigao iz toga ranga, potreban je fanatik s mnogo novca.

Najdraži trenuci u NK Zagrebu?

Teško je izdvojiti trenutke, bilo je to cjelokupno putovanje. U Zagrebu sam imao osjećaj pripadnosti, osjećao sam se kao doma. Više sam bio u klubu nego kod kuće, toliko je bila dobra ekipa s kvalitetnim igračima. Uživao sam, toliko da bismo se na slobodne dane nalazili u dvorani, sauni, ručku, kavi...

Bilo je sportskih uspona i padova, naravno. Velika mi je mrlja što sam sa Zagrebom ispao iz HNL-a, nakon što smo sezonu ranije bili četvrti. Hvala Bogu, odmah smo se vratili u prvu ligu. Mogao bih knjigu napisati o periodu u Zagrebu.

Koga biste izdvojili od igrača s kojima ste bili u NK Zagrebu?

Dominika Livakovića i Filipa Krovinovića od igrača koji su mainstream. Vrhunske osobe i nogometaši. Krovinović ima jako dobru karijeru, ali očekivao sam da će biti reprezentativni kalibar. Mislim da ga je ozljeda koljena u Benfici jako unazadila. On je znao lakoćom proći dva-tri igrača te zabiti i asistirati.

Što reći za Livakovića? Hrvatska jedinica s tri medalje. Od prvog treninga vidjelo se da je top klasa, kao i kod Krovinovića. Sve najbolje o njima dvojici.

U siječnju 2023. objavili ste fotografiju s dječakom Habibijem iz Izraela. Napisali ste da Vam je taj "mladi junak koji živi u pustinji pokazao da živite u iluziji". Možete li nam reći na što ste mislili i o kakvom je dječaku riječ?

Bio je to jako težak period u mom životu. Žena je bila trudna i mogla je biti sa mnom do osmog mjeseca trudnoće. Na Božić mi je Hapoel raskinuo ugovor nakon dolaska novog trenera. Nije me ni pogledao, a otpisao je mene i sve strance te doveo svoje. Ostao sam sam u Izraelu. Sin mi se rodio, a ja ga nisam vidio mjesec dana. Bio sam pod stresom i uslijed toga sam se ozlijedio.

Cijeli siječanj bio sam turist u Izraelu, klub na mene nije računao pa sam samo odlazio na terapije. Upoznao sam potom srpskog monaha. Ušli smo u priču kada je shvatio da govorimo istim jezikom. S obzirom na to da sam imao vremena, proveo me po Izraelu, obišao sam sva biblijska mjesta.

Fotka s Instagrama nastala je u Judejskoj pustinji, koja spada pod Palestinu i u koju ne možeš ući bez putovnice. A ja je u tom trenutku nisam imao jer nisam znao da ćemo ići onamo. Bilo me je strah, ostao sam bez signala na mobitelu.

Pustinja nema kraja, ne mogu vam opisati kako to izgleda. Susreo sam dječaka i dao mu ime Habibi, što znači ljubav. U daljini sam vidio njegovu nastambu usred pustinje, gdje na magarcu čuva valjda 500 ovaca. Kao da gledaš film o Isusu.

Bio sam baš loše, a Habibi, koji živi u takvim uvjetima, pogledao me i smijao se. Mislio sam kako ja imam probleme u životu, a onda sam vidio njega. Jako me dirnulo što je bio sretan. Fotografirali smo se, nikad neću zaboraviti taj dan.

Osim u izraelskom Hapoelu iz Haife (2022. - 2023.), u inozemstvu ste nastupali za ljubljansku Olimpiju (2017. - 2019.) i poljski Slask iz Wroclawa (2019. - 2022.). Jeste li i ondje imali sličnih iskustava za koje bi se moglo reći da su Vam promijenila pogled na život, kao što se to dogodilo pri susretu s dječakom Habibijem?

Postao sam odgovorniji. Gdje sam god igrao, obitelj je išla sa mnom i bili smo sami. Uvijek si stranac u stranoj državi. Mentalitet već u Sloveniji nije ni približno isti našem. No, meni je bilo super. Možeš se uzdati samo u sebe, nema mame, tate, bake i dede, sve je na tebi.

Što se tiče sporta, puno igrača ne može shvatiti da je izvan Hrvatske priča potpuno drugačija. Nitko te neće maziti i paziti. Ako se ne pokažeš, nećeš biti dio ekipe.

Koliki je to pritisak?

Ispočetka dosta velik, pogotovo ako igraš u klubu s navijačkom kulturom. Navijači danas u većini klubova imaju ogroman utjecaj. Čim se izgubi ili odigra neriješeno, stranci se odmah propitkuju.

Osobno sam negativno iskustvo imao samo u Izraelu, ali nisam ih razumio što govore. Ja sam već bio po strani u klubu kada je momčad izgubila utakmicu, pa su na trening došli navijači. Jedan od njih popeo se na drvo i cijelo me vrijeme tijekom zagrijavanja napadao, sve dok nije došla policija.

Domaći igrač rekao mi je da mi je navijač govorio kako sam im kao stranac došao uzeti lovu, vrijeđao mi je majku i oca... A ja mjesec dana nisam ni igrao! No, nisam to osobno doživio.

U Poljskoj su nam navijači dvaput dresove skidali, ali to je bilo timski jer nismo izborili Europu nakon što smo dvije prethodne sezone bili u vrhu.

Poljska ima žestoke navijače.

Nisam imao probleme s njima, ali tijekom tri godine u Poljskoj nijednom nisam otišao u izlazak. Nisam si htio dozvoliti neugodnosti, išao sam samo kad bismo išli na team building. Netko me je mogao prepoznati, kao što su moje suigrače fotografirali u fast foodu.

Primjerice, moja su djeca htjela jesti sladoled u McDonald'su, a ja sam čekao vani kako me netko ne bi slikao. Nije me bilo strah, nisam ništa htio jesti, ali jednostavno nisam htio da se išta dogodi. U konačnici, sve je stvar navike, svaki posao ima svoje, sve ovisi kakav si karakter i kakav cilj u životu imaš.

Gdje Vam je bilo najljepše igrati?

U Poljskoj jer je sport ondje na ozbiljnom nivou. Bez omalovažavanja Hrvatske, poljska infrastruktura je 20-30 godina ispred naše. Kultura navijanja je također bolja i klub je bio uz mene i moju obitelj. Osjećao sam se kao igrač.

Hrvati često uspoređuju hrvatsku i poljsku ligu, ali to baš nije pošteno jer naša zemlja ima 3.5 milijuna stanovnika, a njihova gotovo 40 milijuna.

Poljaci su mi rekli: "Znaš kad će Hrvatska prestati proizvoditi talente? Kad ćete imati infrastrukturu." Ja kažem: "OK, ali zar ne bi infrastruktura trebala privući roditelje kako bi vidjeli da njihovo dijete ima gdje trenirati i otuširati se?" Rekli su: "Da, ali djeca tad više neće biti gladna."

Pogledajte naše najveće igrače, poput Luke Modrića. Sjetite se njegove priče i sve će vam biti jasno. A pogledajte nekoga s normalnim putem, ako nije ekstreman talent, negdje će zapeti. U profesionalnom sportu, pogotovo u nogometu, moraš biti gladan. Ponekad čak i doslovno. Da bi došao do visoke razine, moraš proći o-ho-ho stvari.

Svatko u životu ima probleme, naravno. Ali gledatelji na utakmicama ne znaju što se meni događa u životu. I ja sam čovjek s problemima. Uzmite primjer Cristiana Ronalda. Da se rodio sa zlatom oko sebe, ne bi došao kamo je došao. Njegova posvećenost je glavna. Nije problem biti na vrhu tjedan dana, već je problem ponavljati to 25 godina. Svi gledaju vrh sante leda, nitko ono što je ispod vode.

Kad smo već kod Poljske, trener Željko Sopić prije par dana dobio je otkaz u Widzewu iz Lodza, a Vas je trenirao u Gorici. Kakav je Sopić s obzirom na to da je medijima uvijek zanimljiv zbog svojih izjava?

Sopić je odličan. Radili smo zajedno šest mjeseci i to mi je bio jedan od ljepših perioda karijere. Nikad se nisam toliko nasmijao, šest mjeseci urnebesa. Direktan je, ali voli se i zezati. Svlačionicu drži pod kontrolom. Anegdota? Ima ih, ali ne smijem ih ispričati, haha. Vrhunski lik.

Jesu li Vam takvi treneri bili omiljeni tijekom karijere?

Volio sam raditi s vrhunskim stručnjacima. Neka su i malo slabiji kao ljudi, ali daj mi da napredujem. Ništa mi ne vrijedi ako je dobar čovjek, a ja ne napredujem. Najbolje sam igrao kod odličnih trenera, tada većina igrača dobro funkcionira.

U Gorici ste prošle sezone igrali s Adrionom Pajazitijem, koji je sad hit-igrač Hajduka. Što možete reći o njemu?

Korektan lik, profesionalac i vrhunski igrač. Čim je došao, neovisno o tome što je sad u Hajduku, rekao sam da je pojačanje za svaki klub HNL-a. Bit će najbolji vezni igrač Hajduka, čak je i za puno veće domete od Hajduka. Vjerujem da bi pod Gonzalom Garcijom trebao dobro funkcionirati, samo da ga zdravlje posluži.

Jesu li Ždralovi zadnja stanica Vaše karijere?

Dobro pitanje. Najpoštenije je ići godinu po godinu, vidjet ćemo hoću li biti zdrav, kako ću se osjećati i kakvi će nam biti rezultati. Odnos mora biti dobar na obostranu korist. Ne želim se prostituirati u ovim godinama, radije bih završio karijeru ili otišao na drugu funkciju. Izborimo li ligu više, nitko sretniji od mene. Ali vidjet ćemo.

Do 40. godine kao Cristiano Ronaldo ili Luka Modrić?

Sigurno ne. Bolje je biti mlad trener nego star igrač. Idem u tome smjeru jer se više ne radi o velikim transferima, već igram radi gušta. Ali postane li nogomet uteg ili više neću moći pratiti tempo, najbolje je reći dosta i usmjeriti energiju u druge poslove.

Navijač sam Milana i kao dijete sanjao sam da ću igrati za njega. Nije se ostvarilo, ali ne bih ništa promijenio u karijeri. Ništa mi nije poklonjeno, sve sam napravio sam. Sve u životu ima svoj razlog. Na kraju dana, zadovoljan sam.