"SVE SRETNE obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." Rečenica je to kojom počinje najpoznatiji i najtragičniji roman svjetske književnosti. Uvjerenje da svatko od nas pati na jedinstven način, apsolutno nepojmljiv bilo kojem drugom živom biću, inherentno je ljudskoj vrsti.

Ono ne vrijedi samo na individualnoj razini, nego se transcendira u sve zajednice koje gradimo, neovisno o tome radi li se o brakovima, udrugama za zaštitu pčela ili državama. Ili nogometnim klubovima. U esenciji svakog nogometnog kluba je kolektivna patnja za koju su navijači istog uvjereni da je samo njihova, posebna i drugima nedokučiva. Mit da je to točno je pogonsko gorivo svakog kluba.

Rijetki su klubovi za koje se može reći da iskaču iz takve matrice, oni koji su uistinu doživjeli nešto toliko čudesno, ludo ili tragično da je duboko promijenilo i njihov klub i lokalni živalj. Manchester United je baš takav klub.

Crveni Vragovi na Kazalištu snova, jedna od najmoćnijih nogometnih i poslovnih franšiza na svijetu, nastala je iz pepela aviona koji se jednog kobnog prijepodneva 1958. pri trećem pokušaju polijetanja s minhenskog aerodroma zakucao i iza sebe ostavio smrt, tugu i kalvariju. Ali i tračak nade zahvaljujući viziji jednog posebnog čovjeka.

Kako su žuto-zeleni željezničari bankrotirali i postali United

Da bi se shvatio značaj koji spomenuta tragedija ima za Manchester United, potrebno je otići puno ranije u prošlost. Točnije, u 1878. godinu. Tada su diljem Otoka kao gljive poslije kiše nicali novi nogometni klubovi, uglavnom vezani uz neku granu industrije za koju su igrali isključivo ljudi tog faha.

Tako je u Manchesteru nastao Newton Heath LYR Football Club, jedan od klubova koji su predstavljali lankaširske i jorkširske željezničare, odnosno njihov odjel za vagone. Na početku svog postojanja uglavnom su igrali protiv drugih ogranaka željeznice, ali su aktivno sudjelovali u počecima organiziranog nogometa u Engleskoj.

Par godina nakon osnivanja pridružili su se pretečama svih kasnijih engleskih liga, Football Allianceu, koja se tri godine kasnije stopila s Engleskom ligom u Prvu ligu. Newton Heath nije imao pretjeranih uspjeha i već je nakon dvije sezone ispao iz lige.

To je nakalemilo goleme dugove klubu. Dobro, goleme u tadašnjim okvirima, kada je oko tri tisuće funti bilo kao da ste danas dužni 400 tisuća funti. Klub je bio pred stečajem i gašenjem, ali je kapetan momčadi Harry Stafford uspio okupiti četiri jaka gradska poduzetnika i doći do novca koji je spasio klub. U novim, crvenim dresovima, 1902. osvanuo je pod novim imenom - Manchester United.

Yo-yo klub postao je serijski gubitnik koji gleda u leđa gradskom rivalu

U prvih 30-ak godina postojanja pod novim imenom, United nije ni po čemu bio poseban klub izvan svoje sredine. Određene uspjehe su imali pa su tako od 1908. do 1911. osvojili dva prvenstva i jedan FA kup, ali već se u predvečerje Prvog svjetskog rata to promijenilo.

United je postao yo-yo klub, onaj koji stalno visi između prve i druge lige, ispada i ulazi u, čini se, petlji koja se beskonačno ponavlja. Do početka Drugog svjetskog rata klub nije osvojio ama baš ništa.

Javnost ih je počela percipirati kao vječne gubitnike, ne daleko od one aure koju uživaju i danas. Dojam je bio pojačan činjenicom da su gledali u leđa gradskom rivalu Cityju, koji je u istom periodu osvojio po dva prvenstva i kupa i općenito je bio mnogo stabilniji klub. Nešto kao danas.

Unitedu je nasušno trebala osoba ili događaj koji će promijeniti DNK kluba i izgraditi mu identitet po kojem će postati poznat. Kako se ironija često poigra sa stvarnošću, tog čovjeka našli su baš u Manchester Cityju.

Škotski bek Matt Busby bio je tridesetih godina standardni branič Cityja. 1936. godine United ga je htio oteti rivalu, ali cijena od 150 funti koju su Građani stavili u izlog bila je previsoka za škrtu upravu Jedinstva. Uskoro je počeo rat pa su i Crveni vragovi i ostatak Europe otišli u vražju mater.

Američka birokracija utabala je put velikoj priči

Rođen 1909. godine u Orbistonu, malom prigradskom naselju desetak kilometara od Glasgowa, Busbyju je od malena bilo suđeno da bude nogometaš. Bar ako je vjerovati njegovoj majci, koja se godinama kasnije kunula da joj je točno to rekao doktor pri porodu.

Busbyjevi su bili katolička obitelj podrijetlom iz Irske koja je odselila u Škotsku za vrijeme Velike gladi na Zelenom otoku. Busbyjev otac umro je od snajperskog hica u Prvom svjetskom ratu, a Matt se obrazovao kako bi jedan dan bio školski učitelj.

Ništa od Busbyjeve nogometne karijere, koju je toliko sanjao, ne bi bilo da je njegovoj majci prošao zahtjev da zajedno odsele u SAD. Zahvaljujući strogoj birokratskoj proceduri, na papire su trebali čekati devet mjeseci. U tom periodu Busby je dobio stalan posao u rudniku i zaigrao je za mali rudarski klub iz Škotske, Denny Hibse.

Slučajan susret u kampu promijenio je njegovu ideju o nogometu i životu

Vrlo brzo našao se na meti klubova sa sjevera Engleske koji su od pamtivijeka dovodili pojačanja iz Škotske. Takva praksa datira još otkad su na taj način izigravali pravila jer engleski igrači u engleskim ligama nisu smjeli biti profesionalci i primati novac, dok škotski jesu.

Busby je proveo sedam godina u Cityju, a onda još toliko (opet, ironija čini čuda) u Liverpoolu, drugom velikom Unitedovom rivalu. Kada su zapucali prvi meci u Europi, Busby je slijedio primjer svog oca i prijavio se u Kraljevsku ratnu mornaricu.

Za razliku od svog oca, imao je sreće pa je na frontu bio jako malo. Umjesto toga je bio dio otočke nogometne zajednice koja je putovala Europom i igrala prijateljske utakmice na oslobođenim dijelovima brutalno ranjenog Starog kontinenta.

Busby je bio trener armijske ekipe koja je radila turneju diljem Europe kako bi podizala moral lokalnom stanovništvu. Tu je obećao samom sebi da će do kraja života ostati u nogometu i da je trenerstvo njegov poziv. 1945. engleski vojnici su se krenuli vraćati kući pjevajući, a on je u jednom talijanskom kampu čuo razgovor koji ga je jako zaintrigirao.

Bivši velški reprezentativac Jimmy Murphy je suborcima opisivao svoju viziju napadačkog nogometa i potpuno je osvojio Busbyja. Matt se vratio kući, pristojno odbio Liverpoolovu ponudu da bude pomoćni trener i prihvatio ponudu Uniteda da bude glavni. Sasvim je jasno da je dolazak uvjetovao time da mu Murphy bude pomoćnik.

Morali su graditi klub od nule

Poratno stanje bilo je neobično u svakom aspektu života. Nogomet je, s jedne strane, silno trebao ljudima kao bijeg od brutalne traume i šansa da se ujedine oko nečeg gdje neće morati prolijevati nečiju krv. Zato je u prvim godinama mira višestruko uvećao svoju predratnu popularnost.

S druge strane, svijet je stao na šest godina. Nisu se razvijali novi treneri ni igrači i izlazak nogometa u bolje sutra pao je na leđa istog onog kadra koji je igrao i trenirao prije početka masakra. Busby je morao graditi klub od nule, a da je tome tako svakodnevno ga je podsjećao pogled na ono što se nekad zvalo Old Trafford.

Unitedov stadion uništen je i srušen do temelja zahvaljujući projektilima Luftwaffea pa su Crveni vragovi prve četiri godine poslije rata igrali na Cityjevom stadionu. Murphyjeva turboofenzivna filozofija i Busbyjev man-management i moralni kompas koji je stalno promovirao poštenje i viteštvo postali su kamen temeljac novog Uniteda.

Finale koje je bilo prekretnica. Stvorena je nova filozofija

Prvi veliki uspjeh stigao je već u sezoni 1947./48., trećoj poslije rata. United je igrao gorostasan nogomet i stigao je do polufinala FA kupa porušivši sve golgeterske rekorde najstarijeg i tada još uvijek najuglednijeg klupskog natjecanja na svijetu.

U polufinalu su igrali s Derby Countyjem, klubom koji je osvojio trofej dvije sezone ranije. Prije utakmice pročula se vijest da je igračima Derbyja obećano 100 funti po glavi ako uspiju izboriti finale. Tada je Engleski savez dozvoljavao maksimalnu plaću od 12 funti tjedno pa je ovakva premija predstavljala neviđeni luksuz.

Kapetan momčadi, centarfor Stanley Pearson, došao je do Busbyja s istim zahtjevom. Minutu kasnije bijesni trener ga je protjerao iz ureda uz rečenicu: "Ne možeš kupiti obraz ni odanost. Inače bi nogomet bio još samo jedan biznis". Pearson je prenio poruku ekipi i pokazala se plodonosnom jer je United s 3:1 odšetao do finala.

Tamo ga je čekao Blackpool na čelu sa Sir Stanley Matthewsom, čovjekom koji će šest godina kasnije osvojiti prvu Zlatnu loptu u povijesti izbora France Footballa. United je na poluvremenu gubio 2:1, ali poruka Busbyja u svlačionici bila je jasna: "Samo nastavite igrati. Nepobjedivi ste dok god vjerujete u ovo što radimo."

United se nije predavao, stiskao je i na kraju je s 4:2 podigao prvi trofej nakon 39 godina suše. Zanimljivo je vidjeti da su se tih godina prvaci i osvajači FA kupa u Engleskoj smjenjivali kao na traci. Razlog je bio salary cap postavljen od saveza koji je povećao konkurentnost među klubovima. Istovremeno je razvodnio kvalitetu i onemogućio stvaranje megamomčadi.

Labuđi pjev stare garde

To je radilo velike probleme engleskim klubovima na međunarodnom planu sve do šezdesetih godina. Busbyju je tada bilo jasno. Rješenje nikad neće biti dovoditi velik broj igrača s drugih dijelova Otoka jer će im uvijek netko drugi ponuditi više novca. Jedino rješenje je stvoriti kulturu kluba koja će uzgajati lokalne igrače. Tako je rođena ideja Busbyjevih beba.

Trener i ideološki vođa novog Uniteda nije se preko noći odrekao stare okosnice momčadi sastavljene od predratnih igrača. Iskoristio je njihov labuđi pjev za osvajanje titule prvaka Engleske 1952. godine, prvi put nakon četiri puna desetljeća.

To je utabalo put stvaranju dinastije, koja će počivati na novim snagama iz Unitedove akademije koja je sredinom pedesetih već ušla u igračke godine u kojima su zaslužili pravu šansu. No, svjetski nogometni događaji itekako su utjecali na sve što se zbivalo u Unitedu.

Utakmica stoljeća odigrana je 1953. na Wembleyu, a u njoj su Moćni Mađari pregazili Englesku sa 6:3. U revanšu ponuđenom u Budimpešti, domaća momčad se potvrdila kao svjetska sila broj jedan i pregazila je Gordi Albion s čak 7:1.

Tražilo se postoji li ekipa u Europi koja može skinuti Mađarsku ili Honved, klub mađarske narodne armije za koji je igrala praktički cijela reprezentacija. Kada je to 1954. pošlo za rukom Wolverhampton Wanderersima, svjetski mediji počeli su sve intenzivnije pisati o novom europskom klupskom natjecanju.

Prije i poslije rata odigrane su na stotine utakmica između najjačih europskih timova, ali odgovor na pitanje tko je najbolji u Europi nikad nije bio služben ni jednostavan. Najmoćnije europske nogometne sile pokrenule su 1955. godine Kup prvaka, a Matt Busby ucrtao je na nevidljivom kamenu ispred novog Old Trafforda svoj vlastiti sveti cilj - ovaj klub će biti prvak Europe.

Revolucija mladosti u Manchesteru

"Revolucija mladosti!", vrištale su naslovnice britanskih medija kada su pisale o projektu u Unitedu. Busby i Murphy vidjeli su u novoj generaciji glad da se dokaže i da konačno istisne seniore s lica nogometne zemlje. U njoj su vidjeli i puno veći potencijal za učenje u odnosu na staru gardu koja je zatrovana, kako je Busby često govorio, zastarjelim nogometnim idejama i konceptima.

Mlada generacija nije ništa prepuštala slučaju pa je tako osvojila pet FA kupova za mlade zaredom i pokazala da je spremna. Kao šlag na tortu, United je doveo Duncana Edwardsa, dječaka kojeg se smatralo najvećim engleskim talentom u povijesti. Bilo mu je samo 16 godina kad je pokucao na vrata Kazališta snova.

Njegova dječačka zaigranost i nogometni šmek bili su utjelovljenje projekta Busbyjevih beba. Oko Uniteda je vladao optimizam kao nikad prije. Klub je konačno imao svoj identitet i credo, a navijači su mu pružili najveću podršku u povijesti. 1953. je Manchester Evening News prvi upotrijebio naziv pod kojim će ova momčad zauvijek ostati upamćena - Busbyjeve bebe.

Bobby Charlton, Edwardsov suigrač iz mlade momčadi bio je jedan od čak šest igrača iz akademije koji će te sezone ući u prvu momčad i zauvijek promijeniti tijek engleskog nogometa. Sedam od 11 igrača iz prvih 11 rođeno je u Manchesteru i okolici, a isto toliko ih se poznavalo iz mlađih uzrasta. Busby nije sagradio momčad, nego obitelj.

Najmlađi prvaci ikad

Rezultat je došao, kako je sam Busby priznao, prije nego što je i on sanjao. Već u sezoni 1955./56. United je postao prvak Engleske. Bili su najmlađa šampionska momčad u povijesti s prosječnom starošću od 22 godine, ali i jedna od najdominantnijih. U vrijeme kad je pobjeda vrijedila dva boda, osvojili su naslov s 11 bodova prednosti.

Postali su prvi engleski klub u povijesti Kupa prvaka. Sezonu prije toga prvak je bio Chelsea, ali on je odbio nastupati u premijernom izdanju elitnog europskog natjecanja. Engleski savez još uvijek se pribojavao da će davanjem na važnosti Kupu prvaka oduzeti sebi ugled.

U prvoj rundi United je izbacio Borussiju Dortmund s ukupnih 3:2. U četvrtfinalu igrali su protiv španjolskog prvaka, Athletic Bilbaa. Baski su u prvoj utakmici bili bolji s 5:3. Uzvrat se igrao na Maine Roadu, stadionu Cityja jer Old Trafford nije imao reflektore.

U zaglušujućoj buci pred 70 tisuća navijača United je nadoknadio zaostatak i s ukupnih 6:5 je prošao u polufinale gdje ga je čekao branitelj naslova, madridski Real. U Španjolskoj je bilo 3:1, a u uzvratu se United zadovoljio remijem protiv najbolje momčadi kontinenta. Busby je rekao da je to bio ogled jedne velike momčadi i jedne momčadi koja će biti velika.

United je obranio titulu u Engleskoj s osam bodova prednosti. U finalu FA kupa protiv Aston Ville je propustio biti prva momčad koja će uzeti dvostruku krunu u 20. stoljeću. San je umro kada je grubo krilo Ville Peter McParland podlo udario golmana Raya Wooda i slomio mu jagodičnu kost.

Kako tad još uvijek nije bilo zamjena, na gol je stao centarhalf Jackie Blanchflower. Zanimljivo, Wood se vratio krajem utakmice i zaigrao na desnom krilu iako je bio statist i moralna potpora. United se dobro držao, ali uspio je samo biti časno poražen s 2:1. Više nije bilo upitno da je kreirana dinastija. Koja će ovog puta, uvjeren je bio Busby, i u Europi otići do kraja.

Koban put iz Beograda

United je krenuo u novi europski pohod. U prvoj rundi izbacio je prašku Duklu s 3:1, a u četvrtfinalu ga je čekala Crvena Zvezda koju su mnogi tada smatrali jednom od najjačih ekipa Europe. U Manchesteru je domaćin bio bolji s 2:1.

U Beogradu je utakmica krenula sjajno za goste koji su u 30. minuti vodili 3:0. No, jugoslavenska momčad ušla je u zonu ludila u kojoj joj je sve polazilo za rukom u nogom. Zabili su tri gola u drugom dijelu i držali Engleze na konopcima, koje je vratar jeva spasio. S 3:3 na toj utakmici i golom viška ukupno, United je slavio prolaz.

Na putu prema Manchesteru sletjeli su u Munchen kako bi se rezervoar s gorivom napunio. Britanski fotograf i novinar koji je putovao s ekipom, Frank Swift, odlučio je ovjekovječiti ulazak nasmijanih igrača u avion koji će uskoro poletjeti za Englesku. Bila je to posljednja fotografija Busbyjevih beba.

Nezapamćena tragedija

Uvjeti u snijegom prekrivenom Munchenu nisu bili prikladni za let. Zbog toga je posada čak dvaput odgodila polijetanje privatnog aviona s igračima, osobljem, novinarima i navijačima kluba. I u prošloj rundi, pri povratku iz Praga, nije bilo moguće letjeti do Engleske zbog velike magle iznad La Manchea.

Tada je United isforsirao let do Amsterdama. Od tamo su trajektom dugo putovali do Harwicka, luke na Istoku Engleske, odakle su busevima putovali u Manchester kako bi stigli na utakmicu protiv Birminghama. Susret je završio 3:3, a mnogi navijači i mediji okrivili su dug i iscrpan put za to što su igrači Uniteda izgledali blijedo i slabašno.

S tom mišlju u glavi, glavni pilot James Thain naredio je i isforsirao polijetanje i po treći put. Avion Britansko-Europske aviokompanije pod brojem leta 609 uzeo je zalet na pisti zračne luke Riem-Munchen. Nastavio je u punoj brzini voziti, nije uspio poletjeti, probio je zaštitnu ogradu i zabio se u napuštenu kuću odmah izvan piste.

Čula se eksplozija, a osoblje aerodroma istrčalo je na mjesto nesreće. Hitno su pozvane sve službe da pomognu spasiti ljude čija su mrtva i živa tijela bila zarobljena u požaru koji je nastao u olupinama potpuno skršene letjelice. Bilo je točno 15 sati i četiri minute.

Najtužnije javljanje ikad

U Engleskoj su iste večeri prekinuti svi programi zbog izvanrednih vijesti iz Njemačke. Od 44 putnika, na mjestu je poginulo njih 20, a dvoje na putu prema bolnici istog dana. Od igrača su to bili Geoff Bent, Roger Byrne, Eddie Colman, Mark Jones, David Pegg, Tommy Taylor i Billy Whelan.

Od ostalih putnika, preminula su tri člana stručnog stožera - Walter Crickmer, klupski tajnik te treneri Tom Curry i Bert Whalley. Poginulo je i osam novinara - Alf Clarke, Don Davies, George Follows, Tom Jackson, Archie Ledbrooke, Henry Rose, Eric Thompson i Frank Swift, bivši vratar Cityja i Busbyjev prijatelj iz vojske. Preminuo je i stjuard Tom Cable te navijač Willie Satinoff, putnički agent Bela Miklos te kopilot Kenneth Rayment.

Matt Busby bio je ozbiljno ozlijeđen i Nijemci su već javili njegovoj obitelji da požure u Munchen ako se žele s njim oprostiti dok je živ. Teško ozlijeđen bio je i Duncan Edwards, sada 21-godišnjak koji je nastupio za United preko 200 puta.

Junak je ispao golman Uniteda Harry Gregg. On je nakon nekoliko minuta uspio doći svijesti. Mislio je da je umro. "Vidio sam krv posvuda i bilo me strah dignuti ruku da ju stavim na glavu. Mislio sam da je neće biti i da ću napipati lubanju, kao kad ogulite jaje", rekao je kasnije.

Svjetlo iznad njegovog sjedala je gorjelo pa je uspio vidjeti gdje je prozor. Uspio ga je izbiti nogama i izvući se iz ruševina. Iz požara i sigurne smrti izvukao je bar četvero ljudi - suigrače Bobbyja Charltona i Dennisa Violleta te Veru Lukić, ženu jugoslavenskog diplomata koja je bila trudna.

Nove traume u Njemačkoj

Dok je Engleska oplakivala heroje, velik broj njih se u Njemačkoj i dalje borio za život. Točno 15 dana nakon nesreće, ozljedama je podlegao Edwards. To se dogodilo još dvojici ljudi, pa je ukupno poginulo 23 od 44 putnika.

Krivica nikad nije do kraja raščišćena. Istraga njemačkih vlasti dovela je do toga da je krivcem proglašen pilot Thain. On, prema njihovim navodima, nije poduzeo sve potrebne mjere odmrzavanja krila aviona koji su pod teretom snijega postala preteška za ostatak trupa.

U kombinaciji s izuzetno skliskom stazom, avion nije imao nikakve šanse poletjeti. Engleske vlasti provele su svoju istragu i tek 1969. su objavile izvještaj po kojem Thain nije kriv. Britanci su kao uzrok nesreće naveli nataloženi snijeg po pisti zbog kojeg avion nije mogao postići dovoljnu brzinu da poleti.

Busby je dvaput primio posljednju pomast, ali se čudesno izvukao i preživio. Nakon dva mjeseca otpušten je iz bolnice i otišao je u podnožje Alpa, u švicarski sanatorij Interlaken, kako bi se oporavio od ozljeda. Zarekao se da je zauvijek ostavio nogomet.

Manchester je umro

Stotine tisuća građana diljem Engleske izašlo je na ulice na najmasovnije odavanje počasti u povijesti tamošnjeg sporta. Engleska je bila tužnija nego ikad nakon rata, a Manchester mrtav, kako je sam Manchester Evening Post pisao.

Busbyjeve bebe trebale su poletjeti do zvijezda, a priča je završena jer ih letjelica nije uspjela podignuti niti par metara iznad kobne piste u Munchenu. Osam ih je poginulo. Najstariji je bio kapetan Roger Bryne s 28, a najmlađi Coleman i Edwards, 21-godišnjaci.

Kažu kako su zadnje Edwardsove riječi bile: "U koliko sati počinje utakmica u nedjelju?". Murphy kao pomoćni trener samo pukim slučajem nije putovao u Beograd. Velška reprezentacija zamolila ga je da ih nakratko preuzme u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo jer je njihov prvi trener napustio posao zbog bolesti.

"Smijao sam se kada je Muhammad Ali nazvao sebe najvećim. Ja sam poznavao najvećeg, a to je Duncan Edwards", rekao je godinama kasnije Murphy. Tri igrača su preživjela, ali su ostali doživotni invalidi. Ukupno je United ostao bez 11 igrača. Jedna čitava momčad bila je kao gumicom prebrisana s lica zemlje.

Kako je žena spasila povijest Manchester Uniteda

Bizarno djeluje činjenica da je United završio sezonu, koja je nastavljena samo dva tjedna nakon nesreće. Jedini igrač koji je zaigrao na prvoj utakmici nakon nesreće je herojski golman Gregg. Kako bi imali dovoljno igrača, stavljali su juniore u igru, a Savez im je dozvolio nekoliko posudbi van transfernog roka. Momčad je do kraja sezone, u kojoj je završila deveta na tablici, vodio Murphy.

Pomalo senzacionalno, novokomponirana ekipa skrpana sa svih strana Engleske dokotrljala se do finala FA kupa. Time je došla na korak od potpune bajke i trofeja koji im je htjela čitava zemlja. Ipak, Bolton je u finalu bio bolji s 2:0. Nastavili su natjecanje i u Kupu prvaka. Milan su u polufinalu pobijedili 2:1, ali su na San Siru primili četiri gola i okončali prokletu sezonu.

Koliko god trauma bila teška i bolna, klubovi imaju način izvući se iz nje dok god imaju ideološkog vođu. Unitedov je bio daleko u Švicarskoj, depresivan i potrgan. Iako je pripadao stoičkoj generaciji i premda je izgubio oca i više stričeva u ratovima, nije mogao podnijeti ono što se dogodilo njegovim Bebama.

Mjesec dana nakon nesreće, iz bolničkog kreveta u Munchenu je poslao poruku koja je prenesena navijačima Uniteda na krcatom Old Traffordu uoči utakmice. "Više nisam u opasnosti. Predivno je čuti da je klub došao do polufinala kupa. Želim vam svu sreću", glasno je odzvanjalo sa zvučnika pred 70 tisuća rasplakanih navijača.

Tijekom jedne šetnje seoskim puteljcima u zaleđu Berna, dogodio se razgovor koji će spasiti Manchester United i njegovu povijest. Nakon što je svojoj ženi Jean po stoti put rekao da odustaje od nogometa, ona mu je uzvratila sudbonosnom rečenicom: "The boys that died would have wanted you to carry on".

Dao je obećanje sam sebi

"Dugujem svim onim dečkima koji su otišli da nastavim. Dugujem im to", rekao je Busby i odlučio se vratiti. Prilikom posjeta Buckingham palači, rekao je kako smatra da je pet godina udaljen od toga da stvori novu veliku ekipu koja će konkurirati za najveće stvari.

Već 1959. United je začuđujuće uspio završiti sezonu kao druga momčad lige, a okosnicu su činila petorica preživjelih iz minhenske nesreće, na čelu s Charltonom koji je zabio 29 golova. Uz njih, Busby je u momčad polako gurao neke nove klince.

Početak šezdesetih bio je vrlo inkonzistentan. United je jako puno zabijao, ali je još više primao. I 1961. i 1962. bio je tek sedmi na tablici, ali Busby nije očajavao. Imao je obrise nove, treće velike momčadi koju će napraviti na Kazalištu snova.

Treća sreća

Na bazu momčadi Busby je doveo ciljana pojačanja. Maurice Setters bio je razbijač iz West Bromwich Albiona kakav je trebao Unitedovoj veznoj liniji, a Irac Noel Cantwell stigao je kao najskuplji branič u povijesti kluba. Cijena je bila 29 tisuća i 500 funti.

Koliko je Busby vjerovao u proces, a ne u imena, svjedoči i primjer Dennisa Violleta kojeg je golman Gregg spasio iz gorućeg aviona. Iako je bio prvi topnik kluba u sezoni 1961./62. s 32 gola, Busby ga je prodao jer je počeo previše ljubiti noćni život.

United je imao najgoru sezonu pod Busbyjem i završio je tek 15. Sve se glasnije šaputalo ono do jučer nezamislivo - je li Busbyjeva ideja umrla u Münchenu zajedno s njegovim Bebama i je li vrijeme da klub u potpunosti okrene novu stranicu i nekom drugom povjeri gradnju boljeg i jačeg Uniteda.

Špekuliralo se tada da nove generacije (vidi čuda) nemaju poštovanja prema Busbyju kao one stare i da su njegove metode upravljanja svlačionicom ostatak iz nekog vremena kada je to prolazilo. Test adaptacije na novo, činilo se tada, Busby je bolno pao.

Konačno trofej

Tog ljeta Busby je potpisao jednog od dva ključna igrača za novi United - škotskog napadača Denisa Lawa. Platio je čak 115 tisuća funti, britanski rekord u to vrijeme, da ga s jednogodišnje avanture u Torinu vrati u Englesku, gdje je prije uspješno trpao za Manchester City.

Prema Busbyjevom vjerovanju, njegova srčanost i želja da stalno napada najbolje su utjelovljavali duh njegovih Beba. Koliko su vlasnici u tim vremenima vjerovali Busbyju, svjedoči činjenica da su zbog tog transfera pristali ući u dugove, a novac su posudili od više gradskih firmi.

U prvenstvu su nervirali svoje navijače. Koliko god su zabavno igrali, toliko su i dalje bili porozni i naivni. Sezonu su okončali na 19. mjestu i zamalo su izbjegli ispadanje te u drugu ligu poslali gradskog rivala.

U zadnjih par kola dobili su i tretman "sporog pljeskanja". Nekoć su engleski navijači pribjegavali tome kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo umjesto zviždanja ili vrijeđanja. Ipak, FA kup je spasio sezonu.

United je u finalu pobijedio Leicester s 3:1 i osvojio vrijedni trofej tek treći put u svojoj povijesti. Bio je to prvi trofej kluba nakon minhenske tragedije, a stariji žitelji crvenog dijela Manchestera kunu se da im je to i danas najdraži trijumf njihovog kluba. Istovremeno je Busby uspio ispuniti i obećanje. Trebalo je točno pet godina da United ponovno puca visoko. Ali to ni izbliza nije bio kraj.

Trofej u FA kupu Unitedu je donio prvi izlaz u Europu poslije Münchena, i to u Kupu pobjednika kupova. U prvoj rundi su bez problema riješili nizozemski Willem II, tada poluprofesionalni klub. U drugoj rundi su 0:2 protiv Tottenhama nadoknadili kod kuće i s ukupnih 4:3 izbacili najbolju englesku ekipu ranih šezdesetih.

Četvrtfinale im je donijelo okršaj s lisabonskim Sportingom. Skoro savršena prva utakmica i pobjeda od 4:1 na Old Traffordu, koji je u međuvremenu dobio reflektore, dovela ih je na prag raja. Ipak, u uzvratu su Portugalci pregazili United s 5:0 i izbacili ga. Busby je bijesnio, ali je bio svjestan problema. Ovoj ekipi treba nešto. Iskra. Genij koji će dobru ekipu učiniti odličnom.

Poraz koji je utkao put novoj dinastiji

Srećom za United, točno takvog je imao u akademiji. George Best, mladić iz englesko-irske obitelji koji je odrastao u Belfastu, bio je ono što je Duncan Edwards bio desetak godina ranije. Nogometni jednorog jedinstvenog stila igre i nepredvidljivog driblinga. Igrač zbog kojeg se, da ispunimo kvotu floskula, kupuje karta tada je još uvijek bio poslušni i plašljivi dječak.

Bio je to zadnji komadić slagalice. "Best je donio dozu rock 'n rolla koja je nedostajala Unitedovom nogometu. Sada znaju igrati u višoj brzini", pisao je Daily Press. Na čelu s Lawom, Bestom i kapetanom Charltonom, prigodno prozvanima Sveto Trojstvo, United je 1965. godine vratio titulu u Manchester.

Iduće sezone United je bio četvrti u prvenstvu i postao je prvi klub koji je u pet sezona zaredom stigao minimalno do polufinala FA kupa. U Europi su bili na korak do sna. Izbacili su Helsinki, istočnonjemački Vorwarts i Benficu, a sudbina se poigrala pa su u polufinale opet morali na noge beogradskoj ekipi - ovog puta Zvezdinom rivalu Partizanu.

Crno-beli slavili su s 2:0 u glavnom gradu Jugoslavije, a tjedan dana kasnije su izgubili 1:0, obranili prednost i otišli u finale gdje ih je čekao dosadni i sjajni stari Real Madrid. Madriđani su na Heyselu slavili s 2:1, a tužni trener Partizana Abdulah Gegić tada je ustvrdio: "Danas tugujem jer smo od Reala bolja momčad. Ali od Busbyjevih beba nismo."

S druge strane, Busby je očajavao. Mislio je da mu je izmigoljila iz ruku zadnja šansa da svoj klub učini prvakom Europe. Nakon tjedana i mjeseci nagovaranja od strane svojih igrača i žene, slava joj, odlučio je sam sebi i svom projektu dati još jednu šansu. Sudbina je još jednom posredovala, baš kao onomad u Švicarskoj, da se predomisli i ne odustane.

Peti Beatle protiv zvijeri iz Mozambika

Nakon godine dana pauze, United je ponovno postao prvak Engleske 1967. godine. Te je godine Celtic osvojio Ligu prvaka i postao prva britanska momčad s tim uspjehom (kasnije je izgubio od Dinama, pobjednika Kupa velesajamskih gradova u neformalnom europskom "superkupu").

Busby je osjetio da je momčad stasala i da je vrijeme da se konačno ispuni proročanstvo koje je dao dva desetljeća ranije. "Bili smo prva engleska momčad koja je igrala Kup prvaka jer smo znali koliko je važno ovu igru shvaćati kao igru cijelog svijeta. Sada je vrijeme da postanemo prva engleska ekipa koja će ga osvojiti", rekao je uoči početka turnira.

United je na putu do finala pregazio Hibernians 4:0, tijesno izbacio jugo-prvaka Sarajevo (2:1) i Gornik Zabrze istim rezultatom. U polufinalu je svladao Real s 1:0, a u uzvratu odigrao spektakularnih 3:3 u jednoj od najboljih utakmica eurokupova u povijesti.

Dvadeset i devetog svibnja 1968. pred nešto malo manje od sto tisuća ljudi na Wembleyu istrčala je momčad Uniteda nasuprot Benfice, bivšeg dvostrukog prvaka Europe sa zastrašujućim Eusebiom u vrhu napada. S druge strane je stajao Best, tada veći peti Beatle, kako je prozvan zbog svoje megapopularnosti i bonvivanstva. Čovjek koji je postao pop ikona, simbol britanskih i svjetskih šezdesetih, i dalje je bio dovoljno trijezan da na najvećoj pozornici bude najbolji.

Konačni trijumf

United, bez Lawa u vrhu napada koji je operirao koljeno, je nasrnuo od početka. Sredinom prvog i poprilično bezsadržajnog poluvremena, Eusebio je zamalo šokirao engleski klub kada je zatresao gredu. Ipak, nakon odmora je United poveo.

Charlton se u 53. minuti naklonio na centaršut s lijevog krila i doveo publiku u ekstazu. United je nastavio napadati, ali nikako nije uspijevao zabiti drugi gol. Onda je u 79. minuti Benficin veznjak Grata iz voleja poravnao stvari. Otad do kraja utakmice, United je preživljavao, a Eusebio je propustio u čak tri navrata nokautirati suparnika.

Utakmica je otišla u produžetke, a tamo se Unitedu sve otvorilo. Best, kojeg su Portugalci nemoćno mlatili cijelu utakmicu, zabio je za novo vodstvo u 92. minuti, a Kidd i Charlton su već do 99. postavili konačnih 4:1.

Najveća bajka europskog nogometa

Busby je pohitao na teren i zagrlio Charltona. "To je bio najbolji trenutak u mom životu. Svako malo ga se sjetim i ponovno proživim. Ovo je bila kulminacija svih mojih težnji i želja. Postati prvak Europe", godinama je pričao Busby.

David Sadler, koji je u klub došao 1962. rekao je: "Svi smo bili zajedno u tome, ali znali smo da je ovo prije svega za Matta, Bobbyja i Billyja, trojicu koji su bili u Munchenu." Zadnji zvižduk na Wembleyu označio je kraj jedne velike momčadi.

Busby se umirovio iduće godine, da bi se vratio 1970. na još jednu sezonu kada je klub ostao bez trenera. Jedanaest godina bio je direktor u klubu, a 1980. imenovan je predsjednikom. Tamo je ostao do 1993. ali nikad više nije našao motivaciju ni snagu sagraditi i četvrtu veliku momčad. Nakon slabašnih sedamdesetih u kojima su čak i ispali u drugu ligu, Unitedu će novu kulturu donijeti još jedan Škot, Sir Alex Ferguson.

Konačan čin najljepše bajke engleskog i europskog nogometa bio je ispisan. I dan danas ispred Old Trafforda postoji spomen ploča poginulima u Münchenu sa satom koji je vječno zamrznut na trenutak u kojem je vrijeme stalo, a svijet nestao - 15:04.

Točno deset godina nakon nesreće u kojoj je poginulo pola momčadi, United se popeo na vrh svijeta i odjahao u legendu. Trofej prvaka Europe i danas stoji u Unitedovom muzeju kao znamen da duša kluba nije pokopana u njemačkom pepelu.

Manchester United bolje od ikog zna da je svaki nesretan klub uistinu nesretan na svoj način. Ali čak i u najvećim tragedijama nalazi se zametak nove snage i života. To su svijet naučile Busbyjeve bebe.