Otišao sam u Pariz gledati najboljeg igrača ikad. Dobio sam uspomenu za cijeli život
U PREPUNOM pariškom metrou, na putu prema Stade de Franceu, vladala je lagana nervoza. Ljudi su se gužvali pokušavajući ugrabiti najbližu šipku kako ih ne bi bacale nagle promjene brzine pariške linije 14, što je dodatno dizalo temperaturu koja je bila previsoka za slojevito obučene navijače pripremljene za prohladno vrijeme na pariškoj površini.
Uz neprestani dječji plač i kaotičnu prirodu situacije, nije izgledalo da će biti išta bolje kad se pri pristajanju na idućoj stanici nazirao novi poveći set ljudi koji se spremao ući na stražnja vrata. "Y'all Pittsburgh fans going to need to get off to let these Saints fans come in", čulo se glasno od jednog navijača New Orleansa.
Vagon pun navijača obiju momčadi prasnuo je u smijeh i olakšao svu tenziju uoči posljednjih šest stanica. Bila je to jedna od brojnih prijateljskih navijačkih interakcija koje su se tog vikenda mogle čuti u Parizu, gdje je NFL prvi put u svojoj povijesti stigao odigrati utakmicu regularne sezone.
Pittsburgh Steelersi su na kraju pobijedili New Orleans Saintse 16:10 pred nešto manje od 80 tisuća gledatelja na Stade de Franceu, ali rezultat i sama utakmica samo su dio iskustva zbog kojeg je masa iz cijelog svijeta doputovala u francusku prijestolnicu. Dva dana u Parizu su mi dala priliku iz prve ruke vidjeti što NFL čini posebnim, ne samo kao sport nego i kao zajednicu ljudi koje povezuje ljubav prema američkom nogometu.
Ipak, moj razlog dolaska bio je nešto osobniji. Zapravo, jedan čovjek koji nosi broj 8 u Pittsburghu.
Aaron Rodgers moj je najdraži sportaš svih vremena. Ne samo u NFL-u, već u bilo kojem sportu. Bilo je kandidata i u ovom "našem" europskom nogometu poput Diega Forlana i Andree Pirla, a i Stepha Curryja u košarci, ali nitko nikad nije zauzeo to prvo mjesto. Ujedno ga, pomalo subjektivno, smatram najboljim igračem u povijesti američkog nogometa.
Svjestan sam da će mnogi na tu tvrdnju reagirati spominjanjem Toma Bradyja i njegovih sedam Super Bowlova, ali vjerujem da Rodgersova individualna kvaliteta, statistička dominacija i sposobnost izvođenja stvari koje drugi jednostavno ne mogu pružaju dovoljno argumenata za takvu raspravu.
Nedostatak Rodgersovog momčadskog uspjeha ima i svoj kontekst, ali ovo ipak nije tekst za otvaranje takvih rasprava. Bit će prilika i za to. Ovo je samo mali podsjetnik da, ako u nastavku i naslovu pročitate kako je nešto napravio najbolji igrač svih vremena, znate na koga mislim.
Rodgersa pratim petnaestak godina. Neka od mojih najranijih sjećanja na američki nogomet su igranje Maddena 11 s Rodgersovim Green Bay Packersima na PlayStationu 2 i mala zeleno-žuta lopta s velikim slovom G, logom Packersa, koju sam imao kod kuće.
Nedugo nakon toga, dok sam pratio sport, ali još nedovoljno dobro i bio premlad da bih ostajao budan za Super Bowl, u sjećanje mi se urezala slika iz nekih lokalnih novina u kojima je dupla stranica bila posvećena njihovom osvajanju Super Bowla 2011. godine. Ljubav je bila jasna.
Uz njegove utakmice sam odrastao, u debatama ga svim silama branio, a zbog brojnih nesretnih poraza Packersa u doigravanju proživljavao svakakve emocije. I nikad nisam ozbiljno računao da ću ga gledati uživo. Mislio sam da će se umiroviti nakon prošle sezone, a najiskrenije, nikad mi nije ni u primislima bio put u Ameriku zbog takvog izleta.
Zato je, kada sam vidio da će u svojoj posljednjoj sezoni karijere zaigrati u Europi s Pittsburgh Steelersima, klubom u kojem igra od prošle godine, odluka bila jednostavna. Sve se moralo prilagoditi zbog ove utakmice i morao sam otići na nju.
Nedjelje uoči putovanja proveo sam u konstantnoj strepnji, nadajući se da se Rodgers neće ozlijediti i nekim pehom upropastiti moj plan. Srećom, sve je prošlo po planu. U Pariz sam otišao s ocem, koji također dugo vremena prati NFL, pa je i njemu to bila prva prilika gledati utakmicu uživo.
Pariz je na dva dana postao grad NFL-a
Nije mi to bio prvi posjet Parizu, pa nisam imao potrebu ponovno obilaziti sve njegove najpoznatije znamenitosti. Ipak, riječ je o gradu kojem se teško ne diviti, posebno zbog njegove kulture i arhitekture. A neke je stvari, logično, nemoguće propustiti.
Pariz i inače nudi hrpu mogućnosti za dobar provod i ugodnu atmosferu, ali tijekom ovog vikenda dobio je još jednu dimenziju. Na njegovim ulicama mogli su se vidjeti dresovi gotovo svih NFL momčadi, a navijači Steelersa i Saintsa svojim su bojama i obilježjima dodatno obogatili užurbanu parišku svakodnevicu.
Dan prije utakmice, u parku Champ de Mars, u blizini Eiffelovog tornja, organiziran je NFL Experience, događaj na kojem su se posjetitelji mogli okušati u bacanju i hvatanju lopte te sličnim aktivnostima. Bila je kiša, ali svejedno sam dostavio dvije precizne i brze lopte na kratku jardažu u stilu Alexa Smitha.
Bilo je poprilično nadrealno gledati ljude, pa i sebe, kako igraju američki nogomet uz jednu od najpoznatijih znamenitosti svijeta, ali bio je to dobar prikaz koliko se NFL posljednjih godina uspješno širi izvan SAD-a.
Na poznatom trgu Trocadéro, sa sjajnim pogledom na Eiffelov toranj, mogli su se vidjeti i navijači Pittsburgha kako mašu svojim prepoznatljivim žutim krpama, poznatim kao Terrible Towels.
Večer provedena u Celtic Corneru, irskom pubu u blizini hotela, podsjetila me na zapažanje o Francuzima koje sam imao još od prvog puta u Parizu. Francuze, a posebno Parižane, često prati reputacija hladnih i nepristupačnih ljudi, ali moja iskustva iz francuske prijestolnice govore upravo suprotno.
U gradskim pubovima, kafićima i restoranima naišao sam na izrazito ugodnu atmosferu, druželjubive ljude i kulturu druženja koja mi je ostala u vrlo lijepom sjećanju. Muškarci i žene različitih generacija zajedno uživaju u pivu i društvu, u živahnoj atmosferi, ali bez potrebe za nadglasavanjem i naporne buke kakvu ne podnosim. Kad se takvom gradu pridruže tisuće veselih NFL fanova, dobije se vesela kombinacija.
Ipak, pravi doživljaj počeo je u nedjelju, već spomenutim ulaskom u metro prema Stade de Franceu, gdje se već moglo naslutiti kakva nas atmosfera očekuje.
Izlaskom iz metroa pred nama pojavila se još veća rijeka ljudi u dresovima različitih NFL momčadi. Poseban je užitak bio promatrati njihov izbor jer nisu tamo bili samo Patrick Mahomes, Lamar Jackson ili ostala zaštitna lica lige, već zajeban set imena poput Seana Leeja, Mauricea Jonesa-Drewa, Tima Tebowa i Paula Crewea. Poseban respekt ako znate ovog zadnjeg.
Jedan takav dres posebno mi je ostao u sjećanju. U redu za WC sam primijetio čovjeka u dresu Martavisa Bryanta, nekadašnjeg hvatača Steelersa.
Pohvalio sam mu izbor i rekao da mi je Bryant svojedobno bio jedan od dražih igrača za gledanje te da sam od njegove karijere očekivao puno više u električnom napadu Pittsburgha uz Bena Roethlisbergera, Antonija Browna i Le'Veona Bella. Imao je predispozicije za puno veću karijeru, ali problemi izvan terena i suspenzije značajno su mu ograničili razvoj.
Iz tog jednog dresa razvio se ugodan kratki razgovor o Steelersima iz tog razdoblja, igračima kojih smo se prisjećali i momčadi koja je u tom periodu bila najzanimljivija za gledanje. Dvojica potpunih stranaca, iz različitih dijelova svijeta, različite boje kože i tko zna čega, pronašla su zajedničku temu u zaboravljenom hvataču koji je svoje najbolje dane imao prije 10 godina.
Takvih se razgovora toga dana vodilo bezbroj, a to je bila jedna od njegovih najvećih čari.
Stade de France impresivan je stadion, kako izvana tako i iznutra. Tijekom prethodnog posjeta Parizu saznao sam da krov stadiona teži više od Eiffelovog tornja. Na prilazu su nas dočekala velika obilježja utakmice Steelersa i Saintsa, a na jednom dijelu stadiona dominirao je golemi prikaz Aarona Rodgersa u dresu Pittsburgha.
Nakon dugog iščekivanja, turbulentne organizacije i razmišljanja o svemu što bi moglo poći po zlu, to je bio TAJ trenutak u kojem mi je počinjalo biti jasno da je to to
Potvrda toga je došla kad je Rodgers izašao na zagrijavanje. Teško je opisati koliko je neobično uživo vidjeti čovjeka kojeg petnaestak godina pratiš. Gledaš prema terenu i razmišljaš: to je Aaron Rodgers, jebote.
Rivalstvo bez antagonizma
Uoči utakmice prekrasno su izvedene američka i francuska himna, a predstavljanje momčadi, glazba i razglas donijeli su prepoznatljivu atmosferu američkih sportskih događaja. Saintsi su formalno bili domaćini, pa je i cijeli program bio prilagođen njima.
Ipak, navijači Pittsburgha pobrinuli su se da domaća utakmica Saintsa ostane samo na papiru. Na gotovo svakom trećem pokušaju Saintsa podizali su se žuti Terrible Towelsi, a stadionom bi se proširili povici i buka kojom su navijači Steelersa pokušavali omesti komunikaciju protivničkog napada. S druge strane, navijači Saintsa maksimalnim su intenzitetom odgovarali na poticaje svojeg spikera
Naravno, atmosfera nije mogla dosegnuti intenzitet domaćih utakmica ovih momčadi, što je i razumljivo s obzirom na neutralni teren i publiku koja dolazi iz cijelog svijeta.
Ali s tim na umu, atmosfera je bila fantastična. Cijeli stadion unisono je pjevao Sweet Caroline u jednom od najljepših trenutaka utakmice, a cijeli događaj je dobio posebnu dimenziju koju je nemoguće prenijeti preko televizijskih ekrana.
Još me se više dojmila činjenica da nisam primijetio nijedan incident ni najmanju neugodnost. Navijači su zajedno sjedili na tribinama, međusobno se provocirali, veselili dobrim akcijama i vidno živcirali zbog loših, ali ništa od toga nije prelazilo granice sportskog rivalstva i čistih sportskih emocija.
Na kraju utakmice navijači su jedni drugima pružali ruke, smijali se i čestitali na rezultatu. Mnogobrojni navijači Saintsa nevoljko su priznali poraz, ali su svoju veliku energiju uspjeli prenijeti u dobru zajebanciju u najboljem mogućem tonu i stilu.
Američka navijačka kultura kod nas se ponekad podcjenjuje, često uz argument da je umjetna ili manje strastvena od europske. Ne dijelim takvo mišljenje. NFL navijači itekako vole svoje momčadi, imaju rivalstva, tradiciju, običaje i snažan osjećaj pripadnosti svojoj zajednici. Samo što to rivalstvo ne mora uključivati neprijateljstvo prema osobi u drugom dresu i poteze koji štete klubu, sportu i zajednici.
Ne znači to da je američka sportska kultura savršena niti da u Europi ne postoje slični primjeri. Ipak, teško se oteti dojmu da bi se iz ovakvog događaja mogle izvuči neke korisne lekcije. Sport može biti glavni razlog zbog kojeg će se okupiti ljudi koji se inače ne bi okupili, a ne povod za podjele, fizičke i društvene, koje sa samom utakmicom imaju sve manje veze
Rodgersova čarolija u utakmici koju je odlučila igra probijanjem
Što se same utakmice tiče, neutralni gledatelji možda i nisu dobili idealan spektakl. Pittsburgh je pobijedio 16:10 u tvrdom susretu u kojem je razlika cijelo vrijeme ostala unutar jednog posjeda. Neizvjesnosti nije nedostajalo, ali nijedan napad nije uspio razviti kontinuitet eksplozivnih akcija koji bi utakmicu pretvorio u raspucavanje kakvo navijači vole.
Steelersi su bili bolja momčad, prvenstveno zahvaljujući dominaciji u igri probijanjem. Jaylen Warren uzeo je 101 jard iz 18 nošenja, dok je Rico Dowdle dodao još 41 jard iz devet pokušaja. Pittsburgh je zbog toga redovito uspijevao održavati napad on schedule, kako to Amerikanci vole reći.
Uspješne akcije na prvim i drugim pokušajima omogućavale su Steelersima da izbjegnu situacije u kojima bi Rodgers morao izvoditi herojske poteze izvan predviđene ideje napada. Warren i Dowdle dodatno su pogurali kratku igru Steelersa i kao hvatači, pri čemu su zajedno uhvatili devet lopti za 81 jard.
Rodgers nije morao forsirati daleka dodavanja ni preuzimati nepotrebne rizike. U skladu sa svojom dobi i iskustvom, većinu je utakmice proveo kao "field general" koji racionalno raspoređuje loptu, prihvaća kratka rješenja koja mu obrana dopušta i oslanja se na kontinuitet akcija te suigrače koji mogu osvajati jarde nakon hvatanja.
Takav pristup možda nije naročito atraktivan, ali, ključno za nas koji smo navijali za Steelerse, bio je dovoljno učinkovit. Pittsburgh je pretvorio deset od 16 trećih pokušaja u nove prve pokušaje, što mu je omogućilo duge napade i kontrolu ritma utakmice.
S druge strane, Saintsi nisu imali gotovo nikakvu pomoć od svoje igre probijanjem, koja je izgledala otužno. Alvin Kamara i Kendre Miller zajedno su u 14 nošenja osvojili samo 11 jardi, a cijela je momčad utakmicu završila sa svega 18 jardi na tlu.
Rodgers bi sa 42 godine, da nije morao dvaput kleknuti u završnici susreta, vlastitim trčanjem od osam jardi u posljednjem napadu imao više jarda od svakog probijača Saintsa pojedinačno.
Takav raspad igre probijanjem ostavio je quarterbacka Tylera Shougha u nezavidnoj situaciji. Bez igre koja bi mu otvarala kraće i jednostavnije treće pokušaje, Shough je redovito morao preuzimati odgovornost, sam produživati napade i tražiti riskantna rješenja kako bi pomaknuo svoju momčad prema naprijed.
S obzirom na okolnosti, Shough je u porazu odigrao jako dobru utakmicu i dao svojim navijačima razlog za optimizam. Kompletirao je 30 od 38 dodavanja za 278 jardi i touchdown, a u više navrata na trećim pokušajima pronalazio je kvalitetna rješenja u teškim situacijama.
Chris Olave i De'Vaughn Vele standardno su bili glavne mete na pozicijama hvatača. Dio raspale igre probijanjem nadoknadio je Kamara kao hvatač iz backfielda, što mu je oduvijek jedna od najvećih kvaliteta te je sa sedam hvatanja za 57 jardi bio najpouzdanija kratka opcija Saintsa. Ipak, to nije moglo potpuno zamaskirati probleme.
Shoughova najveća pogreška stigla je u trećoj četvrtini, kada je u red zoneu bacio presječeno dodavanje Paytonu Wilsonu i tako propustio veliku priliku da New Orleans preuzme vodstvo. Bila je to ključna akcija utakmice jer su Saintsi u tom trenutku zaostajali samo tri poena, a Pittsburgh je kasnije povećao prednost na 16:10.
Rodgers je s druge strane završio utakmicu s 19 kompletiranih dodavanja iz 30 pokušaja, 212 jardi i jednim touchdownom. Nije to bila spektakularna predstava, ali je ljudima koji su ga došli gledati ponudio dovoljno trenutaka čarolije da se podsjete da je riječ o najboljem igraču u povijesti, koji odrađuje svoj „labuđi pjev”, kako mu je nakon utakmice rekao Cam Jordan.
Najviše se istaknula akcija u drugoj četvrtini: treći pokušaj za 14 na vlastitoj polovici. Rodgers se sam postavio u backfieldu, a pritisak Saintsa brzo je došao. Ali onda... vintage Aaron Rodgers. Akcije koje gledam cijelu karijeru i koje su nekad bile nedjeljna rutina.
Prepoznao je pritisak, izvukao se ulijevo i s takvom lakoćom pokreta ruke lansirao loptu 50 jardi niz teren i u trku pogodio D.K. Metcalfa unutar 5 jardi od zadnjeg polja. Kako kaže Stephen A. Smith kultno: "He's a baaaaad man."
Ta akcija postavila je temelj za Rodgersovo touchdown dodavanje na Darnella Washingtona, jedini touchdown Steelersa na utakmici.
Taj touchdown imao je i povijesnu vrijednost. Rodgersu je to bilo 540. touchdown dodavanje u regularnoj sezoni, čime je prestigao legendarnog Peytona Manninga i samostalno zauzeo treće mjesto vječne ljestvice. Ispred njega ostali su samo Tom Brady i Drew Brees.
Cijeli proces kupnje letova, ulaznica i hotela odvijao se s nadom da ću bar jednom doživjeti Rodgersovu prepoznatljivu čaroliju. Na kraju sam to doživio, a u istom napadu uživo svjedočio jednom povijesnom dosegu njegove velike karijere.
U posljednjim minutama utakmice Rodgers je opet "okrenuo sat" i odradio pobjednonosu akciju kao u najboljim danima. Na trećem pokušaju za šest jardi, u situaciji u kojoj je Pittsburghu trebao novi prvi pokušaj kako bi nastavio trošiti vrijeme, sam se postavio u zadnje polje, a zatim izbjegao pritisak, potrčao i osvojio osam jardi. 42 godine.
Bila je to akcija koja je praktički osigurala pobjedu Steelersa. Uslijedile su dvije rutinske kneel akcije, koje su zaključile moje gledanje najdražeg sportaša ikad.
Tri sata utakmice i uspomena za cijeli život
Sam Stade de France pokazao se odličnim mjestom za ovakav događaj. Negativnih je stvari bilo vrlo malo. Sjedili smo na drugoj od tri etaže, među posljednjim redovima, gdje nas je zbog položaja sjedala poprilično neugodno zahvaćao propuh. Natkriveni dio gornje etaže pritom nam je djelomično zaklanjao pogled prema glavnom ekranu, zbog čega nismo mogli najbolje pratiti ponovljene snimke pojedinih spornih situacija.
Ipak, pogled na teren bio je savršen. Dovoljno centralno da se vide obje strane terena, ni previsoko, ni prenisko. Organizacija ulaska, kretanja po stadionu i čekanja u redovima funkcionirala je iznenađujuće dobro s obzirom na broj posjetitelja.
Cijene hrane i pića očekivano nisu bile niske. Pivo je stajalo deset eura, a hot dog devet, ali kada prvi put u životu dođeš na NFL utakmicu, nije vrijeme za razmišljanje o par eura. Treba ipak doživjeti i taj American style gledanja utakmice.
Posebno me ugodno iznenadila organizacija odlaska sa stadiona. Stadion se nalazi u Saint-Denisu, sjevernom predgrađu Pariza, pa smo se nakon utakmice prema centru vraćali metroom. Očekivao sam popriličan kaos.
Gotovo 80 tisuća ljudi istovremeno napuštalo je stadion, a većina njih se pokušavala ukrcati na istu liniju metroa. Računao sam da će sve trajati dugo i unaprijed se pomirio s čekanjem, ali dogodilo se upravo suprotno.
Zaštitari i organizatori nevjerojatnom su učinkovitošću usmjeravali ljude prema postaji, raspoređujući ih u skupine i propuštajući prema vlakovima koji su dolazili svakih nekoliko minuta. Tisuće ljudi prolazile su kroz sustav gotovo bez zastoja. Bio je to posljednji detalj koji je pridonio ukupnom dojmu iznimno dobro organiziranog događaja.
Kada je Rodgers posljednji put kleknuo i završio utakmicu, nisam osjetio nikakvu tugu što je sve završilo, čak ni zbog pomalo antiklimaktične završnice koja nije ponudila priliku za pobjedonosni drive. Osjetio sam isključivo zadovoljstvo.
Naravno, prije svega mi je bilo drago što je Pittsburgh pobijedio. Volio bih vidjeti Rodgersa kako u završnici karijere još jednom vodi momčad u doigravanje, koliko god to bilo teško u iznimno konkurentnoj diviziji. A još bolje ako se nekim čudom otvori put do još jednog Super Bowla, daj Bože. Ali dobro, s Rodgersovom karijerom i ostavštinom sam se pomirio već odavno, a ništa više mu ni ne treba.
Najvažnije mi je što sam uspio iskoristiti priliku za koju nisam mislio da će se otvoriti. Uspio sam organizirati putovanje, otići u Pariz s ocem i prvi put uživo gledati igrača zbog kojeg sam zavolio američki nogomet u doba kad je jedva bio praćen u Hrvatskoj, a nitko od mojih vršnjaka nije imao pojma o čemu pričam.
Gledao sam njegov povijesni touchdown, trenutak stare čarolije i pobjedu njegove momčadi. Upoznao sam djelić strastvene i prijateljske navijačke kulture te proveo dva sjajna dana u jednom od najljepših gradova svijeta. Što mi više od toga treba?
A za sve one koji se još nisu pokušali zaljubiti u NFL kao sport, ili za one koji već jesu, a nisu pokušali otići na utakmicu i osjetiti atmosferu uživo - učinite to. Nećete požaliti.
