Foto: Getty Images / Guliver image 

NI JEDNI ni drugi rezultatski nisu uspjeli. Borussia Dortmund propustila je pobjedom doći na minus 2 od bavarskog giganta (0:0) i time uključiti alarme za uzbunu glasnije nego ikad u Pep eri, dok je Bayern propustio prelomiti prvenstvo na travnjaku jednog od najljućih rivala. Ali ova utakmica ima mnogo šire aspekte - više nego ikad dosad, Der Klassiker pokazao se (zasad) posljednjom poznatom stanicom nogometne evolucije, ili revolucije, ovisno o vašoj perspektivi.

Inteligentni Tuchel, Kimmich opet na stoperu

U početnim postavkama obje ekipe vidjeli smo novitete koji u "idealnim“ uvjetima vjerojatno ne bi postojali. Tuchel je u utakmicu odlučio krenuti s tri čovjeka u zadnjoj liniji - to je dalo obrani Borussije mnogo veću fleksibilnost i čovjeka viška zbog čega su njezini bekovi mogli visoko izlaziti na Robbena i Costu, Bayernove najopasnije igrače. Muller, koji se često javlja kao „faktor X“ njihove igre u razvlačenju suparničke obrane, sada je imao mnogo teži posao, jer su si i Piszczek i Hummels mogli dozvoliti da ga aktivno prate sve do centra igrališta, znajući da Bender ostaje braniti prostor njima iza leđa.

Baš su se ovakve varijacije u igri protiv Mainza u prošlom kolu pokazale dobrom formulom za Bayern, i Tuchel nije ni sekunde dvojio kako postaviti ekipu i ograničiti suparnika. Usporedno s time, Borussia je zaigrala "racionalniji" presing nego inače, u pravilu prva linija nije visoko stiskala Bayernove stopere, ali je branila pasove prema sredini koja je mogla biti vrlo opasna zona ako bi se u nju gostujući igrači spustili prije domaćih. Shodno tome, Reus, Aubameyang i Mkhitaryan tvorili su konstantno blok koji je branio Bayernu da prenese loptu iz zadnje u veznu liniju.

Guardiola je opet morao izaći s Kimmichom na stoperu. I bez obzira na Aubameyangovu brzinu i nekoliko pravovremenih dubinskih lopti, mladi produkt Stuttgartove škole odigrao je vrhunsku utakmicu. Bilo bi jako zanimljivo s tog aspekta čuti o čemu se ovdje točno radilo:
 

Igra detalja i neraspoloženih strijelaca

I dok je jedan tekst apsolutno prekratak da prikažu utakmicu u njenoj punini, neki mehanizmi i ideje oblikovale su utakmicu. Upravo je fascinantno koliki je kulturološki šok među Žuto-crnima izazvao Tuchel - od run 'n gun ekipe kojoj je presing bio daleko najbolji playmaker u ekipi, pretvorili su se u ekipu koja traži izlaz iz svake faze napada mirno, s igrom od golmana, bez obzira na žestoki Bayernov pritisak "čovjek na čovjeka".

54 minute ukupno na utakmici Pep Guardiola je imao manje loptu u nogama od svojeg suparnika. U trenutku kada bi probili prvu liniju Bayernovog presinga, domaćini bi brzim loptama tražili svoje prednje igrače, pokušavajući iskoristiti nepostavljenost obrane. Baš su u takvim situacijama stvorili najviše, premda je dosta šansi propalo zbog tehničkih grešaka u samoj završnici, posebno od strane neinspiriranog Reusa.

U igri na postavljenu obranu vidjeli smo hrabar Dortmund, koji je protiv jednog od najjačih klubova na svijetu izlazio u zadnju fazu napada s minimalno pet igrača, pokušavajući opteretiti zadnju Bayernovu liniju i potisnuti ih prema Neueru. Brza proigravanja na Reusa i Mikhataryana u međuprostor i njihove kombinacije s bekovima kada bi uspjeli izolirati Bernata i Lahma dalje od pomoći suigrača nekoliko puta su bili dobitna kombinacija, ali bez završnog dodira.

Bayern je u prvom dijelu imao problema s progresijom svojeg napada. Alonso se s pozicije pivota u veznom redu spuštao na trećeg stopera što je u teoriji trebalo omogućiti Alabi i Kimmichu da kao bočni stoperi iznose lopte i testiraju kompaktnost Borussijinih linija, a zatim dijagonalama traže svoja krila koji su na daljoj strani od lopte obavezno ostajala striktno vezana uz aut liniju ne bi li maksimalno raširili teren. Ipak, u ovakvom rasporedu, linije prema suigračima koji bi dolazili u prostor među linijama ostali su zatvoreni - bekovi Bayerna su bili pozicionirani dosta nisko, pa nisu za sobom odvlačili Borussijin prednji red koji je poprilično mirno i konzistentno držati raspored braneći pas iza svojih leđa.

Drugi problem bila je igra Lewandowskog - nepotrebno udaljen od lopte i igre, često je omogućavao Borussiji da Robbena, u rijetkim situacijama kada bi se uspio zabiti u sredinu i primiti loptu, duplira, truplira i tjera ga (u najboljem slučaju) na povratne lopte. Rijetko kada je pomogao odvlačivši mu braniče i ponovo je ključan čovjek za Bayern i sve što je stvorio bio Thomas Muller, vjerojatno i najbolji, najinteligentniji igrač prostora na svijetu.

Završnih desetak minuta vjerojatno je najbolji Bayernov period ove sezone - tu su strpljivom igrom u zadnjoj liniji izvlačili Borussijin blok i rastezali ih po duljini terena, a onda "laser" pasovima prema Vidalu i Robbenu probijali njihove linije omogućavajući im ulazak u zadnju trećinu terena s licem prema golu.

Premoć i bolja igra Bayerna prelila se i u drugi dio, te je (ove sezone) posjedu okrenut Dortmund sve više gubio bitku ritma i tempa na sredini terena, premda je njegov 5-4-1 blok puno češće izgledao odlično nego labavo. Završnih petnaestak minuta utakmice bile su za zaborav - bod je u takvoj situaciji i jednima i drugima bio dovoljan, nitko nije uspio momentum golom okrenuti na svoju stranu, pa su kretnje i pasovi postajali sve krući i oprezniji. I premda nijedna ekipa nije na konstantnoj razini iskorištavala neki suparnikov minus do razine da nadigra suparnika, baš je to samo po sebi ultimativni dokaz kako smo svjedočili jednoj od najkompletnijih utakmica u nogometu kao živom tkivu koje se razvija.

Kada avangarda postane predložak

Već su nekoliko godina sve vidljiviji nogometni trendovi kao kostur onoga kako će igra izgledati za 5,10 ili 20 godina - igra od golmana koji sve više postaju igrači-liberi, žestok pritisak visoko na terenu, stoperi koji su sposobni obraniti gol sve dalje od udobnosti svojeg šesnaesterca i kompleksne suradnje u prostoru koje će osloboditi jednog igrača ekipi koja ima loptu. Der Klassiker iza nas je, možda bolje od bilo koje utakmice dosad, objedinio svaki od tih aspekata u izvanredno bogatu utakmicu frenetičnog tempa u kojem se odluke donose u stotinkama sekunde, jer za više od tog vremena nema.

Količina jasnih ciljeva u igri, čistih dodavanja i logičnih kretnji kojima su i jedni i drugi nastojali izigrati suparničku obranu bio je upravo fantastičan. Količina rada na suho, lažnih kretanja i odvlačenja igrača da bi se nekome stvorila tek sekunda vremena da slobodno primi loptu i odabere smjer napada postala je lajtmotiv nogometne igre, idući korak za svladati na ovom nivou. Kontrola u uvjetima koji na prvi dojam izgledaju nemogući za kontrolirati novi je sveti gral nogometne strategije i tehničko-taktičke obuke igrača, koji sve više postaju 22 jedinke koje pokrivaju bar četiri pozicije i još toliko uloga na terenu. Nogomet na steroidima, ali s jasnom namjerom i "kolektivnim mozgom" koji iz pozadine svime time upravlja i slaže sve te partikulume u efikasnu i dojmljivu cjelinu.

Detalji kojima su se oba trenera posvetila do najveće zamislive mjere, bolje nego ikad su posvjedočili onu slavnu Pacinovu, da je nogomet "game of inches", još preciznije od njegovih Sharksa. Der Klassiker nije samo nogometna sadašnjost, već i njegova budućnost (Zukunft).