DINAMO je s 3:0 deklasiran u Puli, čime se oprostio od ikakve realne nade u obranu naslova. Osam kola prije kraja Hajduk mu bježi osam bodova, a Rijeka pobjedom može otići na plus sedam. U zadnjih par sezona Plavi su svašta preživljavali i uspijevali nekako doći do cilja, ali situacija nikad nije bila ovako bezizlazna.

Kulminacija je to lošeg rada u sportskom sektoru ne samo ove nego zadnjih nekoliko sezona. Koliko god je bilo simptoma da stvari ne idu u dobrom smjeru, Dinamo ih je odlučio zanemariti i nadao se da će još jednom inercijom stići do titule. Do kraja sezone ima samo jednu pravu zadaću.

Ova ekipa je mrtva

Tekst o samoj utakmici s Istrom je, barem iz Dinamove perspektive, potpuno besmislen. Svaka analiza počiva na ocjeni jednog ili par principa zbog kojih ekipa igra bolje ili lošije u odnosu na suparnika. U slučaju utakmice u Puli suvišno je pričati o tome gdje je Dinamo pogriješio jer baš ništa nije bilo dobro.

A kada je situacija takva da se manje ili više bolno sve to ponavlja praktički iz kola u kolo već osam mjeseci, kada su toj zagonetki pokušala doskočiti tri trenera, onda je jasno da primarni problem nije taktičke prirode. Dinamo je jednostavno duhom mrtva ekipa.

Ekipa koja nema moć ni želju da se nametne inicijativom, ekipa koja izgleda potpuno nesvjesna stanja na ljestvici, ekipa koja kardinalno griješi u ključnim trenucima i ekipa koja izgleda kao da se boji svega što će se dogoditi na terenu i koja tu najradije ne bi ni bila.

S obzirom na to da je riječ o momčadi koja je bila prvak svake godine od 2017. naovamo, da je ove sezone briljirala u Ligi prvaka, da dolazi iz kluba koji ima budžet veći nego ostatak konkurencije zajedno i da je na papiru daleko najjača i najšira u ligi, doći do logičnog zaključka što se točno dogodilo čini se nemogućim, a objašnjenja tog fenomena djeluju bizarno.

I to je vjerojatno najveći problem za Dinamove navijače - svaki od njih se osjeća frustrirano, ljutito ili prevareno a da nije siguran gdje je točno sve krenulo po zlu. Čak i kada se dežurne krivce među igračima stavljalo na klupu, Dinamo nije izgledao bolje.

Čak i kad su se mijenjali treneri iz više ili manje logičnih razloga, momčad nije igrala bolje. Čak ni kada je Marko Marić dobio otkaz, klub nije pokazao da je u sportskom smislu zauzeo jasan kurs. Problem Dinama danas nije problem nijednog igrača, trenera ili dužnosnika zasebno. Problem Dinama je što nema kulturu kluba.

Dinamo nije napravio ono što je morao

Pobjedom Dinamovog proljeća i Velimira Zajeca na izborima prije godinu dana klub je konačno i formalno izašao iz sistema koji je vladao hrvatskim nogometom dva desetljeća. Taj režim funkcionirao je po principu nelegitimne centralizacije moći, ali i držanju svih drugih dionika, bilo da je riječ o onima unutar kluba ili onima izvan njega, u sužanjskom odnosu.

Dinamo je u naslijeđe od tog sistema s jedne strane dobio devastiranu navijačku bazu na kojoj mora puno raditi, odnose nepovjerenja koje tek treba popraviti i klub koji tek treba sačiniti po mjeri da predstavlja svoje članove, a ne nekolicinu sitnih lupeža koji su ga okupirali.

S druge strane, povijest se ne smije nasilno prekrajati - Dinamo je naslijedio izuzetne rezultate, koeficijent koji širom otvara vrata grupnih faza eurokupova, ali i općeniti dojam nedodirljivosti. Taj fenomen je moćno oružje kada vas drugi smatraju nedodirljivim, ali kada sami sebe ocijenite takvim, onda to može postati dvostruki mač koji će prerezati sezonu.

Dinamo se krpao putem koji nije, pokazalo se, vodio nikuda

To se dogodilo Dinamu. Klub u sportskom segmentu nije izgradio sustav kojim bi zamijenio stari, nego se nadao da će po inerciji sve, kao i milijun puta ranije, ipak na kraju otići na njegovu stranu. Mislili su to, bez iznimke, i igrači i dužnosnici, koji su otprilike milijun puta ove sezone rekli da je još puno ostalo do kraja prvenstva i da Dinamo i dalje sve ima u svojim rukama.

Bez ideje i smjera, Dinamo je klizio na autopilotu ignorirajući znakove upozorenja dok se nije zakucao i dok svjesnost da mu treba potpuni reset nije platio izgubljenim prvenstvom. Aktualna uprava u svemu tome ima dosta, ali ni izbliza isključivu odgovornost.

Ona je nastavila dio loših praksi prethodnih uprava u kojima se kasni sa svim procesima - od evaluacije nogometne škole i skautske službe, do pronalaska modela za nalaženje razvojnih minuta mladim igračima, pa sve do strategije i selekcije prve momčadi. 

Dinamo mora, prije svega, imati jasan statutarni okvir u kojem može efikasno funkcionirati operativni sektor i u kojem će odgovornost i linija zapovijedanja, kao i podjela ovlasti za sportski rezultat, biti jasnija. Predsjednik Uprave Zvonimir Manenica je napravio prijeko potrebnu sistematizaciju poslova, ali posao nije ni izbliza gotov. 

Dinamu je važna samo jedna stvar do kraja sezone

Teorija još uvijek Dinamo drži u igri, ali da su Hajduk i Rijeka bili malo bolji ove sezone, priča bi odavno bila gotova i službeno. Dinamo se, bar formalno, neće predati, ali do kraja sezone ima važnu zadaću u kojoj ovisi sam o sebi.

Jedna je pronalazak sportskog direktora, a rok za njegovo imenovanje se već dvaput probio. Dinamo odugovlači s dovođenjem čovjeka koji će krenuti u zahtjevan posao potpune rekonstrukcije momčadi, a posebno njene kičme koja je stara, ozlijeđena ili oboje. Tko je pravi čovjek za tu poziciju je nemoguće reći.

Svaki klub funkcionira u specifičnim uvjetima na specifičnom tržištu i univerzalna formula ne postoji. Igrača se može procijeniti po milijun statističkih parametara ili dojmu, dok je zaključivanje o nekome na poziciji sportskog direktora uvijek posredno i samim time puno teže.

No, čak ni pravi čovjek na toj poziciji neće značiti previše ako uprava ne shvati da samo pravovremeno provedeni procesi dugoročno nose boljitak i ostavljaju bazu u kojem jedan loš djelatnik, trener ili prijelazni rok za sobom ne ostavljaju katastrofu.

Vodstvo mora preuzeti odgovornost, ali ne slatkorječivim intervjuima

Stvari izgledaju katastrofalno jer Dinamo nije navikao biti u ovoj poziciji, ali njegovi problemi su daleko od nerješivih. I dalje ima potentan kadar i hrpu igrača koji mogu igrati važnu ulogu u ekipi, a ove sezone je skupio dosta love i, prema svim informacijama iz kluba, situacija će biti stabilna i iduće sezone ako se ne uđe u Ligu prvaka. 

Čak i ne tako davna situacija može poslužiti kao primjer - nakon gubitka titule od Rijeke 2017. godine Dinamo je obnovio momčad, koja je na čelu s Bjelicom postala okosnica dotad neviđenih europskih uspjeha u modernoj povijesti kluba uz dominaciju u SHNL-u.

Ekipa koja vodi klub nema se pravo skrivati. Po svemu sudeći, ovo će biti najgora sezona Dinama u povijesti SHNL-a, uz bok Ligi za bedaka. Protokolarno "preuzimanje odgovornosti" u intervjuima je fraza i floskula. Jedino pravo preuzimanje odgovornosti je ono u kojem se greške ispravljaju.