GODINU dana nakon što je Rijeka doživjela najveći europski poraz u svojoj povijesti, onaj protiv Olimpije iz Ljubljane rezultatom 5:0, taj negativni rekord je ponovljen. PAOK je na svom terenu s istim rezultatom svladao potpuno indisponiranog hrvatskog prvaka. Konačni ishod nije tako siv za Rijeku kao što je bio prošle sezone.

Tada je utakmica protiv Olimpije odlučivala o ulasku u ligašku fazu Konferencijske lige, dok je ove sezone Rijeka to već osigurala. PAOK je također i značajno snažnija momčad od Olimpije, vrlo vjerojatno i snažnija od trenutne dvije momčadi SHNL-a, pa to čini poraz nešto blažim. Ono što je duboko zabrinjavajuće za Rijeku nije propušteni ulazak u Europa ligu pa ni ovako visoki poraz, već potpuni raspad mentalnog stanja čitave ekipe samo tjedan dana nakon što su odigrali najbolju utakmicu sezone.

Prva utakmica je bila skrojena za Rijeku

Na Rujevici je Rijeka odigrala utakmicu kakva joj je odgovarala savršeno. Kroz čitavu prošlu sezonu je momčad Radomira Đalovića iznova pokazivala kako joj odgovaraju tvrde utakmice. Utakmica niskih rezultata je bilo pregršt te su takve išle redovito u njihovu korist, dok su one visoke pobjede od 4:0 ili 3:0, i to baš protiv Dinama i Hajduka, bile anomalija.

Ujedno i uvjetovana kakvim crvenim kartonom, dosuđenim penalom, autogolom. Najbolja obrana lige prošle sezone je protiv PAOK-a upravo i podsjetila na neke od tih izvedbi gdje bi im podređeni položaj na terenu odgovarao nekad čak i protiv inferiornog protivnika. PAOK je doduše na potpuno drugoj strani spektra.

Najjači klub protiv kojeg je Rijeka igrala od Lillea. No, i kao takav, upao je bio u Rijekin mlin. Ta utakmica, kao i drugo poluvrijeme protiv Dinama su sugerirali da Rijeka hvata konce željene igre, odnosno da su se igrači barem mentalno vratili na razinu potrebnu igranja takvog nogometa.

Iako je poraz na Rujevici protiv Shelbournea bio sramotan, niti jedan konačni rezultat do utakmice s Varaždinom nije bio znak za uzbunu. Igra možda je, ali ne i rezultati.

Do Varaždina je Rijeka prolazila očekivano

Ispali su protiv Ludogoretsa koji je bio blagi favorit, slavili su protiv Slaven Belupa, remizirali na gostovanju kod Osijeka, ipak prošli Shelbourne te izgubili od Dinama. Svaki je dvomeč dao u konačnici očekivani ishod, dok je svaka SHNL utakmica završila rezultatom koji se također dao predvidjeti. Protiv Varaždina se Rijeci dogodio prvi ligaški kiks, a rezultat je mogao biti i lošiji.

Vraćati se na utakmicu iz neke taktičke perspektive sada nema svrhe jer je Rijeka u njoj bila postavljena kao da nije sigurna bi li se trebala zatvarati protiv Varaždina kao da su oni PAOK ili bi trebali dominirati na svom terenu, što se od prvaka države, skuplje ekipe i kvalitetnijih individualaca očekuje.

Varaždin je iskoristio taj limbo, a ono što se vidjelo u toj utakmici će biti važno po ovu odigranu u Solunu. Ozbiljan izostanak odlučnosti, radne etike, voljnog momenta, intenziteta.

Psihički kolaps u tjedan dana

Nevjerojatno djeluje da praktički ista momčad koja je odigrala prvu utakmicu protiv PAOK-a briljira u svakom od tih elemenata, a da se onda ti isti počnu gasiti za vikend, a onda i kompletno nestanu samo tjedan dana kasnije. Đalović je na teren poslao svoju najbolju jedanaestorku. Nije se mogao tražiti uzrok poraza u izostanku Dejana Petrovića ili Stjepana Radeljića.

Postavio je Justasa Lasickasa na krilo što su svi tražili. Kadrovski nije bilo greške te su svi igrači zauzeli role u kojima bi trebali dobro funkcionirati. Cilj je trebao također biti jasan. Znajući da će PAOK ipak biti kudikamo opasniji na domaćem terenu, Rijeka je trebala pronaći onu izvedbu iz drugog poluvremena na Rujevici gdje je u potpunosti ugušila nekakav normalni razvoj igre.

Ovoga puta su igrači Rijeke bili sporiji na svakoj lopti, slabiji u svakom duelu te su pokazali da su psihološki potpuno nespremni za ovakvo gostovanje. Govor tijela nekolicine igrača je pokazivao da nitko ne želi preuzeti odgovornost za neku akciju iz straha od pogrešaka, a takav pristup je doveo jednostavno do potpunog raspada kolektiva.

Jedna od najgrubljih momčadi lige se bojala napraviti faul

Neprirodno je da u utakmici koju Rijeka mora odvesti u nervozu i kaos, u kojoj se mora nametnuti agresijom i u kojoj je primarni cilj bio da se nogomet igra što manje, napravi manje prekršaja nego li ih je znala raditi protiv Šibenika, Istre, Slaven Belupa, Gorice.

Bilo kakvo nadigravanje s PAOK-om bi bilo pogubno, no ispostavilo se da ovaj defenzivni pristup nije ništa bolji ako ne postoji namjera barem malo jače odgurnuti protivnika u trku kada su linije već probijene i kada opasnost sasvim izgledno prijeti. Nije problem biti bunkeraš, problem je biti bunkeraš bez strukture, prgavosti, agresije.

Postoji čitavi niz prljavih oruđa kojim se klubovi u igrački podređenom, ali rezultatski pozitivnom, položaju mogu koristiti. Rijeka nije pokušala iskoristiti niti jedno, iako se radi o momčadi koja je prošle sezone bila samo jedan prekršaj po utakmici udaljena od toga da bude najgrublja momčad lige.

To postavlja dva pitanja struci kluba, a ne radi se o onima kadrovske ili taktičke prirode, već o fizičkoj spremi i mentalnom stanju. Ili je rezultat mlitavog pristupa rezultat nedovoljno dobro odrađene fizičke pripreme pred prvenstvo za tempo četvrtak - nedjelja, ili trener više nema tu motivacijsku moć o kojoj se pričalo kroz prošlu sezonu.

Što Rijeci preostaje ako više nisu "jaki u glavi"?

Upravo je psihološki efekt Radomira Đalovića u svlačionici često bio apostrofiran kao jedan od bitnijih faktora šampionske Rijeke, no mentalno stanje ovih igrača je u Grčkoj izgledalo kao nepovratno uništeno. I to puno prije crvenog kartona i četvrtog i petog gola.

Sam poraz kao i ispadanje iz Europa lige djeluju minornim problemom pored onog da se krvna slika momčadi u samo tjedan dana promijeni iz one koja će preorati teren, do zbunjene i statične gdje bi svaki igrač htio najradije okriviti onog do sebe za probleme koji se događaju.

Nakon utakmice je Đalović pričao kako igračima nije lako igrati s pritiskom priče o prodaji kluba te da nije lako igračima koji čekaju transfer. No, ako ekipa kojoj se davao pridjev radničke i ratničke puca pod takvim pritiscima, ako vanjski faktori narušavaju toliko moral, postavlja se pitanje koja kvaliteta toj ekipi preostaje? Prošle je godine ispadanje od Olimpije bilo svojevrsni moralni katalizator.

Utakmica na Poljudu je Rijeci savršena prilika da pokaže kako i ovaj poraz od PAOK-a može biti upravo to. S obzirom na amplitude u riječkoj svlačionici od 0 do 100, ne bi to bio ni toliki šok. Ali na takvim klimavim temeljima se dugoročno ne može graditi stabilan klub.

Bit će potrebno puno više od pozitivnog psihološkog momenta da Rijeku učini konkurentnom. Možda za početak ne bi bilo loše imati i još koji plan igre osim jednog postojećeg čiji je temelj moć zajedništva.