U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.

ATLETIKA se zbog svoje sveobuhvatnosti i uključivanja trkačkih, skakačkih i bacačkih disciplina često zove "kraljicom sportova". Kao najstariji i najrašireniji individualni sport, ona polaže temelje mnogim drugim sportovima i razvija sve tjelesne sposobnosti: brzinu, snagu, izdržljivost i koordinaciju.

Utrka na 100 metara u pravilu je najiščekivanija utrka na velikim natjecanjima jer daje odgovor na pitanje tko je najbrži muškarac ili žena na svijetu. Glorificirana je jer kombinira eksplozivnu snagu, tehniku starta i maksimalnu brzinu u tek nekoliko sekundi, a zbog svoje jednostavnosti i neizvjesnosti, često odlučene za djelić sekunde, privlači najveću pozornost publike i medija na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima.

U ženskoj konkurenciji već godinama traje dominacija sprinterica iz Jamajke i SAD-a. Te dvije atletske velesile osvojile su 71 od 126 medalja dosad podijeljenih na SP-ima i OI-jima na utrkama na 100 metara, odnosno 56% svih medalja te 70% svih zlata. Od SP-a 1993. godine u Stuttgartu pa do SP-a u Budimpešti 2023. godine, 15 od 16 svjetskih zlata osvojile su predstavnice SAD-a i Jamajke. Fenomenalna Shelly-Ann Fraser Pryce osvojila je pet zlatnih odličja, no taj niz započela je Amerikanka Gail Devers.

Američka sprinterica i preponašica jedna je od najneobičnijih i najupornijih sportašica u povijesti atletike. Njezina životna priča obilježena je nevjerojatnim usponima, ali i dramatičnim padovima. Oni su bili posljedica bolesti koja joj je dijagnosticirana nakon dvije i pol godine agonije i neznanja o čemu se radi.

Pogrešna terapija dovela ju je na rub amputacije stopala, no igrom slučaja na vrijeme je stigla kod liječnika i izbjegla taj scenarij. Svega tri mjeseca kasnije postala je američka prvakinja, a samo pola godine kasnije svjetska viceprvakinja. Nakon što je preživjela Gravesovu bolest i gotovo izgubila mogućnost hodanja, Devers je postala olimpijska prvakinja i jedna od najuspješnijih atletičarki svih vremena.

Odrasla je u vjerskoj obitelji

Yolanda Gail Devers rođena je 19. studenog 1966. u Seattleu, u saveznoj državi Washington. Iako je rođena na sjeverozapadu SAD-a, djetinjstvo je provela u blizini National Cityja, gradića u južnoj Kaliforniji, gdje je završila Sweetwater High School 1984. godine. Upravo će školski stadion te srednje škole kasnije ponijeti njezino ime, Gail Devers Stadium, kao trajni podsjetnik na lokalnu djevojku koja je osvojila svijet.

Otac Larry Devers bio je baptistički pastor, a majka Alabe radila je kao pomoćnica u nastavi. Gail je bila jedina kći i imala je starijeg brata, Parenthesisa Remmella, s kojim je često trčala dječje utrke po susjedstvu i upravo su te obiteljske utrke probudile njezin natjecateljski duh.

Tijekom odrastanja s bratom i kumovim sinom bila je prisiljena trčati. Obitelj je imala dva bicikla koja bi njih dvojica uzeli i otišli na igralište igrati košarku, dok je ona zajedno s psom trčala do istog igrališta. Brat ju je zadirkivao kad bi izgubila, što je kod nje izazvalo prvu sportsku tvrdoglavost. "Jednog dana odlučila sam da više neću gubiti. Počela sam vježbati i pobijedila ga. Od tada mi je trčanje postalo sve", rekla je Devers.

Obitelj Devers bila je stroga, ali puna podrške. Djeca su morala biti u kući čim bi se upalila ulična rasvjeta, a televizija nije bila u središtu svakodnevice. Jedno od rijetkih dopuštenih zadovoljstava bila je serija "I Love Lucy", zbog koje je mala Gail razvila doživotnu fascinaciju s Lucille Ball, američkom glumicom i komičarkom.

Otac ju je jednom čak odveo na put dug gotovo 200 kilometara do Los Angelesa kako bi joj ispunio san da upozna svoju televizijsku heroinu. Iako se taj susret nije dogodio, ostala je anegdota o starici na ulici koju je otac pokušao predstaviti kao slavnu glumicu, što je izazvalo mali dječji očaj, ali i smijeh u obitelji.

Obiteljske aktivnosti uključivale su piknike, vožnju bicikla, zajedničko igranje američkog nogometa i tjedna iščitavanja Biblije. Svoju obitelj je usporedila sa serijom "Leave It to Beaver". Glavna tema serije je svakodnevni život američke obitelji srednje klase, a posebnost serije je u tome što prikazuje svijet iz perspektive djeteta, ističući važnost obiteljskih vrijednosti, razumijevanja i ljubavi u odrastanju.

Gail je tijekom odrastanja često grizla nokte, no njezin otac ju je na kreativan način odvukao od toga ponudivši joj okladu. Tko izdrži najduže s neizgriženim noktima, dobiva nagradu. Gail je pobijedila, a iz te dječje igre rodio se njezin zaštitni znak – izuzetno dugi, ukrašeni nokti, koji će kasnije postati prepoznatljiv detalj na svjetskim atletskim stazama.

Ključni trenutak atletske karijere bila je suradnja s Bobom Kerseejem

Kao djevojčica voljela je čitati romane i sanjala da postane učiteljica, a sport je ušao u njezin život tek u srednjoj školi. Brat joj je rekao da mora trčati i ona je počela kao trkačica na srednjim prugama, ali je ubrzo otkrila talent za sprint i prepone.

U Sweetwateru je trenirala pod vodstvom trenera Genea Alima, koji je rano prepoznao njezin potencijal i poticao je da sanja velike snove. Tu je postala zvijezda školske atletske ekipe, osvojivši prvo mjesto na 100 metara i 100 metara s preponama na državnom prvenstvu te drugo mjesto u skoku u dalj.

Bila je prva sportašica iz svoje škole koja je osvojila atletsku stipendiju na prestižnom sveučilištu, što je tada bio izuzetan uspjeh za jednu djevojku iz radničke četvrti. Nakon završetka srednje škole, Devers se upisala na UCLA sveučilište na atletskoj stipendiji, gdje je počela trenirati s poznatim trenerom Robertom "Bobom" Kerseejem, što je bio ključan trenutak u njezinom sportskom razvoju.

Devers je prije dolaska na sveučilište mislila da se radi o starom bijelcu, no sve se promijenilo kada je otišla gledati olimpijske kvalifikacije i vidjela 30-godišnjeg mršavog crnca koji je iz sveg glasa vikao na Jackie Joyner, briljantnu atletičarku koju je trenirao i naposljetku oženio 1986. godine. Joyner-Kersee je karijeru završila s tri olimpijska i četiri svjetska zlata.

Na početku se nije htjela ni upoznati s njim, ali Kersee ju je pronašao i naredio joj da se kasnije tog ljeta posveti gledanju Olimpijskih igara u Los Angelesu. Smatrao je da je njezin talent toliko velik da je čim prije morala napraviti tranziciju iz srednjoškolske prvakinje do sprinterice svjetske klase. Već tada je govorio kako može zamisliti da sruši američki rekord na 100 metara s preponama, uđe u američku reprezentaciju za Igre 1988. godine i da 1992. osvoji zlato.

"Za razliku od mene, Bobby je imao vizije godinama unaprijed. Mogla sam vidjeti da je lud. Ja sam samo željela trčati, ali on je vjerovao u mene više nego ja sama. Bez obzira na to hoće li se njegova predviđanja pokazati istinitima ili me samo pokušavao motivirati, sviđala su mi se", prisjetila se Devers kasnije.

Kersee je bio u pravu. Već u svibnju 1988. godine postavila je američki rekord na 100 metara s preponama istrčavši tu dionicu za 12,61 sekundu te je drugim mjestom na olimpijskim kvalifikacijama u srpnju izborila plasman na Olimpijske igre u Seoulu. Već ta utrka koju je istrčala u vremenu 12,90 s dvije stotinke zaostatka za pobjednicom Jackie Humphrey, potaknula je sumnje da se nešto loše događa.

U Južnoj Koreji trčala je neobjašnjivo loše i nije uspjela ući u finale. U svojoj polufinalnoj skupini je završila posljednja, osma s vremenom 13,51, a ukupno je završila 14. Nakon toga utonula je u misterioznu bolest.

Dvije i pol godine agonije

Pred i za vrijeme Igara u Seoulu imala je ogromnih zdravstvenih problema. Iznenadni gubitak težine i pad s 54 na 36 kilograma, migrene i gubitak vida u lijevom oku doveli su do katastrofalne utrke u kojoj je istrčala najsporije vrijeme u profesionalnoj karijeri. Povratkom iz Seoula išla je od liječnika do liječnika, a oni su krivca pronalazili u stresu, pretreniranosti ili čak atletskom stopalu, dok su joj stopala krvarila i smrdjela na gangrenu.

Borila se s napadajima drhtavice, vitiligom, opadanjem kose i gotovo neprestanim menstrualnim krvarenjima. Njezine oči nisu bile zaklopljene ni kada bi spavala. Dio kože joj je otpadao s lica, ostatak je visio, a ni njezini prepoznatljivo dugi nokti više nisu rasli. Zbog svog izgleda odlučila je prekriti sva ogledala u kući jer više nije ličila na sebe.

Njezin prvi suprug i u to vrijeme kolega, RJ Hampton, pokušao je pomoći, ali bilo je previše za njega te je odlučio otići od nje. Morala je kroz to prolaziti sama. Nastavila je dolaziti na treninge, ali zbog atrofije mišića čak šest puta je istezala zadnju ložu u kratkom vremenu. Njezin puls je tijekom mirovanja bio zastrašujuće visok, a za vrijeme jednog treninga Kersee se zabrinuo da bi mogla dobiti srčani udar pa ju je poslao kući.

Ubrzo je treneru napisala pismo o ostavci jer mu više nije htjela oduzimati vrijeme s obzirom na to da se nije mogla natjecati na vrhunskom nivou. Nije to prihvatio jer je vjerovao da će zajedno riješiti sve.

"Što je s tobom?", "Jesi li u redu?", "Jesi posjetila doktora?", bila su svakodnevna pitanja s kojima se suočavala tijekom izlazaka iz kuće. U jednom trenutku je to sve bilo previše za nju pa se odlučila povući u svoj stan.

Na ljeto 1990. godine otišla je na UCLA jer je trebala pokupiti papire s obzirom na to da više nije dolazila na sveučilište, a ondje se susrela sa starom liječnicom iz ekipe. Mislila je da će se pozdraviti i popričati, no liječnica je odmah izvukla stetoskop i počela ju pregledavati. Rekla joj je da ima ozbiljan problem sa štitnjačom. Potaknula ju je da posjeti specijalista i to joj je promijenilo život.

Skoro su joj amputirana stopala

U rujnu 1990., nakon dvije i pol godine muke, stigla je i konačna dijagnoza u vidu Gravesove bolesti. To je autoimuna bolest kod koje tijelo greškom napada vlastitu štitnjaču, zbog čega ona proizvodi previše hormona. To uzrokuje ubrzan rad srca, pojačano znojenje, nervozu, gubitak težine i često povećanje štitnjače na vratu (guša). Karakteristične su i izbočene oči, a bolest se najčešće javlja kod žena između 30. i 50. godine života, no kod Devers se javila već s 22.

Jedan od liječnika preporučio je operaciju, no drugi se nije složio s time već je preporučio liječenje zračenjem. Pila je radioaktivni jod, a radiolog joj je naglasio kako ne smije to povratiti jer će morati ponoviti proces ispočetka. Tri tjedna je trebala koristiti zasebnu kupaonicu i ne dolaziti u kontakt s djecom.

Dok je primala zračenje zbog bolesti, odbila je uzimati beta-blokatore, lijekove koji bi ublažili nuspojave. Međunarodna atletska federacija (IAAF) smatrala ih je ilegalnima, a kada je njezin liječnik IAAF-u naglasio da se radi o pitanju života i smrti, dobio je jednostavan odgovor: "Ako ih uzme i testira se, bit će suspendirana."

Nakon početnih potoka suza, sama dijagnoza joj je dala novi vjetar u leđa. Dobila je potvrdu da nije luda, da ne umišlja i da zaista nešto nije u redu s njom. Ponovno je zacrtavala nove ciljeve, koje je tijekom cijele karijere zapisivala i potpisivala kao svojevrsni ugovor sa samom sobom, a početne prognoze bile su dobre. Liječnici su smatrali kako situacija nije naročito loša i kako bi već za šest mjeseci mogla biti bolje. Svaka dva tjedna dolazila je na kontrole i brojke su išle u pravom smjeru, a smatrala je kako bi se naziv bolesti trebao promijeniti (grave = eng. grob) jer se svakako osjećala jednom nogom u grobu.

Nažalost, terapija je bila presnažna za nju i uništila joj je cijelu žlijezdu. Tretmani su izazvali stravične nuspojave. Stopala su joj počela oticati i curiti, koža pucati i krvariti, a bol je bila nepodnošljiva, kao i smrad iz stopala.

"Miris iz mojih stopala bio je nepodnošljiv. Puzala sam po kući na rukama i koljenima da ne bih gazila na njih", prisjećala se Devers. Jednog dana, kada se puzeći vraćala iz kupaonice, osjetila je svrab po cijelom tijelu. Samo pet minuta nakon što se počešala, počela je krvariti iz svih mjesta koje je dotaknula.

Imala je sreću jer joj je brat baš tada bio u posjeti pa ju je on odvezao do doktora. Njezina gnojna stopala bila su na rubu amputacije prije nego što su liječnici shvatili da bi za to mogla biti kriva njezina terapija zračenjem. Rekli su joj da bi joj morali amputirati stopala da je došla samo dva dana kasnije.

Devers je sa štitnjače uklonjena cista veličine dječje šake. Terapija je promijenjena i za mjesec dana, u ožujku, ponovno je mogla hodati. Čak i nakon što je preživjela tu noćnu moru, njezine su oči ostale izbuljene i crvene što su simptomi distireoidne oftalmopatije (TED).

U razgovoru za Runner's World par godina kasnije istaknula je važnost vjere u njezinom životu. "Moja molitva je bila da mi Bog dopusti da tog dana trčim najbolje što mogu, ili bolje od svog najboljeg. Dakle, kakav god bio ishod, moram biti zadovoljna s njim ako znam da sam dala sve od sebe. Molila sam se Bogu: 'Ne moja stopala, molim Vas. Ako ih sačuvate, koristit ću ih koliko god dugo želite.' Vjerovala sam da je to vražje djelo. Rekla sam: 'Gospodine vraže, ne možete imati moja stopala.' I dogodilo se čudo", opisala je Devers borbu s bolesti.

Povratak i prva velika međunarodna medalja

Čim je dobila priliku vratiti se na stazu, to je i učinila. Na početku joj je trener Kersee nabavio sobni bicikl. Kada bi ostali atletičari sprintali, ona bi brže okretala pedale, a kada bi oni stali, onda bi i ona spustila broj okretaja. Njezin odlazak u teretanu još uvijek nije bio siguran za ostale pa bi vježbala kod kuće koristeći debeli telefonski imenik umjesto utega.

Njezin vid je još uvijek bio mutan i nije mogla dobro vidjeti prepone ispred sebe. Nije nikome ništa govorila jer je znala ritam trčanja. Osam koraka do prve prepone, tri koraka između svake prepone i pet koraka od zadnje prepone do cilja.

Bila je spremna točno prije nacionalnog prvenstva, natjecanja izlučnog za nastup na Svjetskom prvenstvu 1991. godine. Devers je u donedavno nezamislivom scenariju postala prvakinja SAD-a na 100 metara s preponama istrčavši 12,83, šest stotinki brže od drugoplasirane Dawn Bowles.

Prve tri međunarodne utrke odradila je u srpnju i to u sprintu na 100 metara, dok je u povratničkoj utrci na 100 metara s preponama odnijela pobjedu u švedskom Malmou. Slavila je s rezultatom 12,63. Dva dana kasnije zauzela je treće mjesto na Grand Prix mitingu u Zurichu s vremenom 12,74. Bili su to nevjerojatni rezultati s obzirom na to da je prije samo pola godine bila na rubu amputacije stopala.

Prvo veliko natjecanje na kojem je nastupila poslije senzacionalnog povratka bilo je Svjetsko prvenstvo u kolovozu 1991. godine u Tokiju, točno godinu dana nakon dijagnoze bolesti. U prvom nastupu i fantastičnom finalu osvojila je srebro s vremenom 12,63. Četiri stotinke brža bila je Ljudmila Narožilenko s četiri stotinke bržim vremenom, dok je broncu osvojila još jedna predstavnica Sovjetskog saveza Natalija Grigorjeva.

Osvajanje srebra donijelo joj je neusporedivu radost. Nije samo stajala na postolju već je vraćala svoj život natrag. "Bila sam najsretnija osvajačica srebrne medalje ikad", rekla je.

Bila je to prva medalja za Amerikanke u utrci na 100 metara s preponama na Svjetskom prvenstvu. Devers se time nije zadovoljila. Iako su mnogi zaključili sezonu poslije Tokija, ona je otišla u Berlin gdje je pobijedila s fenomenalnim vremenom 12,48, novim rekordom karijere. Time je ostvarila bolje vrijeme od Narožilenko i tako ispunila cilj i vratila se u SAD. Sljedeći cilj bio je prekidanje dugogodišnje dominacije istočne Europe u preponama, zbog koje su američke sportašice rijetko uopće dolazile do finala.

Prvo olimpijsko zlato osvojila je u najuzbudljivijoj utrci ikada

Naredna godina bila je olimpijska. Američke olimpijske kvalifikacije u atletici smatraju se jednim od najtežih, no Devers nije zazirala od izazova. Pobjedom na 100 metara s preponama i drugim mjestom na 100 metara izborila je mjesto u reprezentaciji.

Prvog dana kolovoza 1992. godine, Devers se nalazila na startu finalne utrke na 100 metara na Olimpijskim igrama u Barceloni. Svega 19 mjeseci nakon što je iz kupaonice puzala do kreveta u spavaćoj sobi.

Često se na nju gledalo samo kao na preponašicu pa nije smatrana favoritkinjom za medalju. Bila je smještena u stazu broj 2, dok su u najboljim stazama, onim 4, 5 i 6, bile redom Merlene Ottey iz Jamajke, Gwen Torrence iz SAD-a te Irina Privalova predstavljajući ZND.

Utrka je bila dramatična od samog početka, a dan danas se pamti kao najizjednačenija utrka u povijesti ženskog sprinta na 100 metara. Devers se odvojila poslije prvih 50 metara, no do kraja su je sustigle protivnice i uslijedio je foto-finiš. Čak pet atletičarki završilo je u samo šest stotinki razmaka, a nakon preko dvije minute pregledavanja snimke ustanovljeno je da je Devers osvojila zlatnu medalju s vremenom 12,82. Srebro je osvojila Jamajčanka Juliet Cuthbert, dok je brončana bila Privalova.

Kada je potvrđeno da je osvojila zlato, uslijedio je emotivan zagrljaj s trenerom, koji je slavodobitno podigao njezine ruke u zrak. Njezin pobjednički krug natjerao je kamermana da je zamoli da uspori kako bi je mogao pratiti, no ona nije marila. Zlatna olimpijska medalja nije joj značila pobjedu nad ostalim atletičarkama, već konačnu pobjedu nad teškom bolesti.

Posljednja prepona oduzela joj je dvostruku krunu u Barceloni

Zlatom u Barceloni nastavila je pobjednički niz američkih sprinterica na Olimpijskim igrama jer je zlato u Los Angelesu osvojila Evelyn Ashford, a zlato u Seoulu Florence Grifftih-Joyner. Ipak, Devers je u Španjolskoj ciljala na nešto više, nešto što je dotad, a i dosad, učinila samo jedna atletičarka.

Fanny Blankers-Koen, poznata kao "Leteća kućanica", na Olimpijskim igrama 1948. godine u Londonu osvojila je čak četiri zlatne medalje. Pobijedila je na 100 metara, 200 metara, štafeti 4x100 metara i tadašnjih 80 metara s preponama. Nizozemka je time postala prva žena u povijesti koja je osvojila četiri zlatne medalje na jednim Olimpijskim igrama.

Devers je u Barceloni imala priliku postati druga atletičarka u povijesti koja je povezala olimpijska zlata na 100 metara i u preponama, disciplini 20 metara duljoj od one koju je Blankers-Koen trčala 44 godine ranije. Ni u toj utrci nije bila postavljena u staze za favorite, već je ponovno bila u stazi broj 2. Odgovarala joj je.

Trčala je spektakularno od prve do devete prepone. Imala je zlatnu medalju u džepu, novi osobni, a možda i olimpijski rekord, no onda se dogodio jedan od najpoznatijih padova u povijesti atletike. Zapela je za zadnju preponu, pala te završila na petom mjestu.

Zlatnu medalju osvojila je Grkinja Paraskevi Patoulidou s vremenom 12,64 čime je postala prva sportašica koja je osvojila olimpijsko zlato za Grčku. Bila joj je to posljednja utrka na 100 metara s preponama u karijeri jer je smatrala da je dosegla vrhunac pa se prebacila na skok u dalj. Srebro je osvojila LaVonna Martin iz SAD-a, a broncu tadašnja svjetska rekorderka Yordana Donkova.

Koliko je Devers dominirala, dovoljno pokazuje i to da je usprkos saplitanju, bez medalje ostala za svega pet stotinki sekunde. Statističari su kasnije izračunali da bi, da nije srušila posljednju preponu, postavila novi svjetski rekord.

"Kad sam pala preko te prepone, davala sam sve od sebe. Pokušavala sam doći do cilja. Sljedeći put, možda ću to učiniti na nogama. I ne žalim ni za čim. Taj pad me natjerao da ustanem i krenem ponovno", prisjetila se Devers razmišljanja u trenutku pada za "Ready Set Go" podcast kojeg vodi proslavljeni američki sprinter Justin Gatlin.

Karijeru su joj obilježile tijesne utrke

Godine 1993. počela je trčati u dvorani te se spremala za nastup na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Torontu. Spomenuta Ottey je u Madridu u veljači 1992. postala prva atletičarka koja je 60 metara istrčala ispod sedam sekundi, nakon što je ciljem prošla s vremenom 6,96, a godinu dana kasnije je Privalova postavila novi svjetski rekord, koji i dan danas stoji – 6,92.

Devers im se u tom društvu pridružila na državnom prvenstvu SAD-a, kada je 26. veljače 1993. istrčala 6,99. Ti rezultati jamčili su spektakl na Svjetskom prvenstvu u ožujku, a Devers je do zlata stigla s drugim najboljim rezultatom svih vremena i rekordom natjecanja – 6,95. Taj rezultat je ostao drugi sve do 2023., kada su je za samo jednu stotinku prestigle Julien Alfred i Alicia Hobbs.

Srebro je u Torontu osvojila Privalova s dvije stotinke zaostatka, dok je Ukrajinka Žana Tarnopolskaja osvojila broncu. Bio je to uvod u Svjetsko prvenstvo na otvorenom, koje se u kolovozu održavalo u njemačkom Stuttgartu.

Devers je nastupila na 100 metara i 100 metara s preponama, a u obje utrke došla je do zlata i tako postala prva i jedina atletičarka koja je na istom svjetskom prvenstvu osvojila zlatne medalje u te dvije discipline. Ni u muškoj konkurenciji se to nikada nije dogodilo.

Za razliku od Olimpijskih igara 1992. godine, finale utrke na 100 metara nije bilo jednako izjednačeno što se tiče prvih pet atletičarki, ali najbolje dvije imale su identično vrijeme – 10,82. Devers je slavila ispred Ottey za svega jednu tisućinku sekunde. Četiri dana kasnije je u finalu utrke na 100 metara s preponama slavila s novim osobnim rekordom 12,46. Srebro je osvojila Ruskinja Marina Azjabina, a broncu Lynda Tolbert-Goode.

Zajedno s Michelle Finn, Gwen Torrence i Wendy Vereen osvojila je srebrnu medalju u štafeti 4x100 metara. Devers je trčala posljednju izmjenu te je u konačnici za par tisućinki ciljem prošla iza Privilove, pa su Ruskinje osvojile zlato. Obje štafete su ciljem prošle u vremenu novog rekorda svjetskih prvenstava – 41,49.

Tijekom 1993. godine nastupila je u 28 pojedinačnih utrka na 60, 100 i 100 metara s preponama te je ostvarila 26 pobjeda, jedno drugo i jedno treće mjesto.

U Atlanti je bila u lovu na tri zlata

U Goteborgu 1995. obranila je naslov svjetske prvakinje na 100 metara s preponama, dok na 100 metara nije nastupila. Sljedeća godina bila je olimpijska, a na Igrama u Atlanti bila je favorit za zlata u obje discipline.

Na Igrama u Atlanti bila je favorit za zlata u obje discipline. Finale na 100 metara bilo je prvo na rasporedu, a i ono je odlučeno u samoj završnici, što je bio lajtmotiv njezine karijere i života. Devers je bila poznata po vrhunskom startu te je na početku stvorila prednost ispred Ottey koja ju je sustigla na 60 metara.

Njih dvije su se borile rame uz rame cijelom stazom. Obje su istrčale 10,94, ali je foto-finiš fotografija, kao i na SP-u 1993. godine, presudila u korist Amerikanke za svega pet tisućinki sekunde. Broncu je s dvije stotinke sporijim vremenom osvojila Torrance.

Slavljem u Atlanti postala je druga atletičarka u povijesti koja je obranila naslov olimpijske prvakinje na 100 metara nakon Wyomije Tyus, koja je osvojila zlato 1964. i 1968. godine. Kasnije su to uspjele još Jamajčanke Shelly-Ann Fraser-Pryce i Elaine Thompson-Herah.

Razlika je bila veća u finalu štafete 4x100 metara, gdje je Devers osvojila treće olimpijsko zlato u karijeri trkom u drugoj dionici u američkom kvartetu koji je završio s uvjerljivom pobjedom s vremenom 41,95, dok su Bahami bili drugi s 42,14, a Jamajka treća.

Između ta dva zlata trčala je po ono što joj pripada. Na istom stadionu na kojem je ranije te godine osvojila prvo mjesto na američkim kvalifikacijama, Devers je išla po zlato na 100 metara s preponama i ispiranje gorkog okusa iz Barcelone kada joj je zadnja prepona oduzela možda i svjetski rekord. Nije uspjela.

Iz posljednje staze 8 zauzela je četvrto mjesto s vremenom 12,66, što ju je ostavilo bez medalje za svega jednu stotinku sekunde jer je za toliko brža bila Francuskinja Patricia Girard koja je osvojila broncu. Ljudmila Narožilenko, tada prezimena Engquist nakon udaje za švedskog biznismena Johana, predstavljala je Švedsku i osvojila zlato s vremenom 12,58, samo jednu stotinku brže od Slovenke Brigite Bukovec koja je osvojila srebro.

Osvojila je 14 medalja na svjetskim prvenstvima i jedna je od najuspješnijih u povijesti

Početkom 1997. godine osvojila je zlatnu medalju na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Parizu na 60 metara, dok je dvije godine kasnije bila srebrna. Devers je 1999. godine treći put u karijeri postala svjetska prvakinja na 100 metara s preponama uz novi osobni rekord od 12,37. S tri svjetska zlata još uvijek je najuspješnija atletičarka u povijesti te utrke na svjetskim prvenstvima.

U kanadskom Edmontonu dvije godine kasnije bila je blizu četvrtog naslova, ali osvojila je srebro. Zlato je osvojila njezina sunarodnjakinja Anjanette Kirkland. Bila joj je to ujedno i posljednja medalja na svjetskim prvenstvima na otvorenom, dok je na dvoranskim osvojila još po jedno zlato na 60 metara i 60 metara s preponama te jedno srebro na 60 metara s preponama.

Karijeru je završila s osam medalja na svjetskim prvenstvima na otvorenom, pet zlata i tri srebra te je treća najuspješnija atletičarka u povijesti natjecanja. Ispred nje su samo Allyson Felix s 14 zlata te po tri srebra i bronce, kao i Shelly-Ann Fraser Pryce s 10 zlata, pet srebra i jednom broncom. Što se tiče dvoranskih svjetskih prvenstava, s četiri zlata i dva srebra nalazi se na ukupnom sedmom mjestu povijesne ljestvice koju predvodi Maria Mutola sa sedam zlatnih medalja uz po jednu srebrnu i brončanu.

Olimpijska medalja na 100 metara s preponama nije joj bila suđena

Devers je nakon četvrtog mjesta u Atlanti 1996. svu svoju energiju usmjerila na osvajanje zlata u svojoj glavnoj disciplini, utrci na 100 metara s preponama, ali nije joj bilo suđeno.

Na američkim kvalifikacijama za Sidney 2000. godine pokazala je da je spremna kao nikada. Istrčala je novi nacionalni rekord i tada 10. najbržu utrku u povijesti – 12,33. To joj je ostao i najbolji rezultat u karijeri, a dolazila je do uvjerljivih pobjeda na mitinzima Zlatne lige u Rimu, Oslu, Monacu, Bruxellesu i Zurichu. Natjecala se i u kvalifikacijama na 100 metara, ali zauzela je peto mjesto u finalu pa nije došla u priliku doći do trećeg uzastopnog zlata u toj disciplini.

Tijekom cijele 2000. godine izgubila je samo jednu utrku na 100 metara s preponama i to baš u Zagrebu, na Boris Hanžeković Memorijalu. Tada je bila druga s dvije stotinke sporijim vremenom od Delloreen Ennis London. Kao ni olimpijska medalja u preponama, tako joj nije bila suđena ni pobjeda u Zagrebu. Dva puta je nastupila na 100 metara i dva puta na 100 metara s preponama, pri čemu je tri puta zauzela drugo i jednom treće mjesto.

U Sidneyju 2000. godine započela je kao favoritkinja. Imala je najbolje vrijeme kvalifikacija i treće najbolje vrijeme četvrtfinala, ali je u polufinalu zadobila ozljedu zadnje lože te je odustala nakon pet prepona.

"U Bruxellesu sam imala bolove pa sam otišla na magnetsku rezonancu, koja je pokazala da imam djelomično puknuće zadnje lože. Mislili smo da će dobro zacijeliti, pa sam uzela nekoliko tjedana pauze prije nego što sam nastavila s treninzima za Sidney. Nisam se osjećala previše loše u prvom nastupu pa sam stvarno vjerovala da mogu nastaviti. Onda je u četvrtfinalu bol bila gora", rekla je Devers i zaključila:

"U polufinalu sam se sve više naprezala sa svakom sljedećom preponom sve dok nisam preskočila četvrtu preponu i stigla do pete i jednostavno sam se morala zaustaviti. Danas je bio red da netko drugi zablista. Ali to ne znači da je san Gail Devers završio." U Ateni četiri godine kasnije, s nepunih 38 godina i na svom čak petom olimpijskom nastupu, nije uspjela preskočiti prvu preponu u svojoj kvalifikacijskoj rundi, zbog ozljede lista. Nažalost, tada je san o medalji završio.

Ukupno je samo šest američkih sportaša nastupilo na više Ljetnih olimpijskih igara od Devers, no nitko od atletičara. Gotovo svi dolaze iz konjičkih sportova te iz streljaštva gdje fizikalije nisu ključne i sportaši se natječu i u poznim sportskim godinama.

Nikoga nije ostavila ravnodušnim

Nakon propalog braka s atletičarem R.J. Hamptonom, Devers se udala za Mikea Phillipsa, s kojim ima dvije kćeri, stariju Karsen i mlađu Legacy. Gail je 2005. godine rodila Karsen, a 2. veljače 2007., u dobi od 40 godina, pobijedila je olimpijsku prvakinju iz 2004. Joannu Hayes i osvojila utrku na 60 metara s preponama na Igrama u Millroseu s vremenom 7,86, što je bilo najbolje vrijeme na svijetu te sezone.

Danas živi u Atlanti, volontira u lokalnoj školi i predaje mladima o važnosti zdravlja štitnjače. Osim obiteljskih obaveza, vodi "Gale Force Foundation", neprofitnu organizaciju posvećenu promicanju zdravlja i edukacije mladih kroz sport. Kroz fundaciju redovito organizira radionice i predavanja o važnosti pravovremene skrbi te prevenciji bolesti. Često ističe da se nakon karijere posvetila ulozi učiteljice života.

Priča o Gail Devers nije samo priča o brojnim medaljama i fenomenalnim rezultatima, nego i o djetinjstvu koje je iznjedrilo karakter sposoban za najveće povratke i neodustajanje čak i u najtežim trenucima. Kroz borbu s bolešću, Devers je izrasla u simbol ustrajnosti i vjerovanja u sebe, što je njezina najveća životna medalja. "Nikad ne dopustite da vas bolest ili drugi ljudi definiraju. Vaš san je vaš kompas, čak i kada ne možete vidjeti stazu", opisala je Devers svoju karijeru.