PROŠLA sezona bila je 20. u seniorskoj karijeri Drage Pape, nekadašnjeg igrača Dinama, Varteksa, Kamen Ingrada i Slaven Belupa. Papa danas ima 41 godinu i samostalni je obrtnik. Nogometa se nije ostavio, igra za NK Farkaš iz Farkaševca, a kaže i da će "produljiti ugovor" na još jednu sezonu nakon intenzivnog nagovaranja prijatelja i kumova.

Još u mlađim kategorijama Papa je prepoznat kao jedan od najvećih hrvatskih talenata na desnoj strani. Bio je član kadetske reprezentacije Hrvatske, koja je pod vodstvom Ivana Gudelja osvojila brončanu medalju na Europskom prvenstvu u Engleskoj 2001. godine. Donio mu je taj uspjeh transfer u Dinamo, no tamo ipak nikad nije zaigrao za prvu momčad.

Proslavio se zato na nacionalnoj razini igrajući za Kamen Ingrad, Varteks i Slaven Belupo. Profesionalnu karijeru završio je s 27 godina nakon teške ozljede gležnja. Nastavio je ipak igrati po niželigaškim klubovima, gdje ga se može vidjeti još i danas.

Prošlo je već 15-ak godina otkad ste otišli iz profesionalnog nogometa. Čime se danas bavite?

Imam svoj obrt za uređenje interijera već otprilike pet godina. Radim ja to i duže, ali prije pet godina sam odlučio otvoriti svoj obrt. I mogu reći da sam trenutačno baš zadovoljan i baš mi je dobro. Živim u Vrbovcu sa suprugom i dvoje djece i radim. Dobro nam je i to je najbitnije. Živi smo, zdravi smo.

Igrate li još uvijek aktivno nogomet?

Još igram u NK Farkašu iz Farkaševca, to je zadnja liga, to je više prijateljski, kumski. Cijeli život se bavim nogometom pa je teško to izbaciti, a malo se i podružimo na kraju krajeva. To je i bit mog današnjeg igranja nogometa. Nema tu baš puno ozbiljnosti, igra se iz ljubavi.

Dakle, nagovorili su Vas kumovi i prijatelji da ostanete još malo s njima igrati.

Pa mislim nagovorili, malo tak' kroz razgovor: "Pa hajde, budeš još malo, pa budeš, pa budeš i hajde." Tako da smo, kažem, kumovi, prijatelji i dobra klapa se skupila. Prošle smo sezone bili prvaci. Jednostavno, lijepo nam je. Nema stresa ni pritisaka.

Niste odlučili ići u ligu više?

Pa nismo odlučili zato što je Farkaš malo mjesto i tek su sad osnovali pionirčeke ili nešto. Moramo za viši rang imati omladinski pogon, pa onda zato nismo gore više, ali navodno su formirali male zagiće, prstiće i što su već, napokon će imati neku mlađu momčad.

Mislite li da će da će Vam ovo biti zadnji klub u karijeri ili planirate još neke transfere? Sad je ipak prijelazni rok...

Ma ne, gotovo je s mojim transferima. I godine su tu... Nema više nikakvih novih klubova.

Vratimo se malo na početak Vaše karijere. Još kao kadet osvojili ste broncu na Europskom prvenstvu u Engleskoj.

To je bio jedan od ljepših trenutaka u mojoj karijeri, nešto neponovljivo. To je stvarno trebalo doživjeti. To se ne može riječima opisati. Kada si tamo i kada si u toj svojoj euforiji i na kraju još osvojiš brončanu medalju...

Automatski smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo u Trinidadu i Tobagu. Bili smo ponosni i svi smo mislili kako će nam karijere nakon toga svima krenuti uzbrdo. Naravno, nije to bilo baš tako.

Na kraju je od mojih suigrača iz tog godišta samo nekolicina uspjela nešto ostvariti. Niko Kranjčar je izgradio veliku karijeru. Golman Dario Krešić se probio. A ostali ništa pretjerano. Igrali smo u HNL-u, ali nismo napravili velike karijere.

Izbornik Vam je na tom natjecanju bio Ivan Gudelj.

Tako je, on nas je vodio u Engleskoj i mogu reći da se radilo baš ozbiljno i kako treba. Kad se sjetim te Engleske, mogu samo reći da mi je to bio najljepši dio karijere.

Nakon toga postali ste kadet zagrebačkog Dinama. Otvorila su Vam se mnoga vrata...

Bio sam jedini igrač u toj reprezentaciji iz malog kluba. Igrao sam za Vrbovec, koji se tad natjecao u trećoj ligi, ako se dobro sjećam. Sve drugo su bili dečki koji su igrali prvoligaški nogomet. Svojom voljom, željom i borbenošću uvijek sam se nekako uspio nametnuti i dokazati.

Kako je tadašnji izbornik Gudelj zapazio upravo Vas i pozvao Vas u kadetsku reprezentaciju?

Prošao sam sve selekcije prije i uvijek sam bio svima zanimljiv jer sam imao najbolje rezultate u testiranjima. Dolazio sam iz malog kluba i dao sam si više truda nego netko drugi. Istaknuo sam se i onda je sve nekako išlo dalje svojim tijekom. Svi su bili zadovoljni mojim igrama, ponašanjem, odnosom prema reprezentaciji i nogometu.

Igrali ste kao ofenzivan bek. Takvi igrači danas su vrlo traženi. Kako je to bilo prije 20-ak godina?

Igralo se tad s liberom i dva stopera, a svaki je bek morao sam držati cijelu stranu. Za to treba imati odličnu fizičku spremu, ali i glavu. Treba znati procijeniti kad ideš naprijed, a kad moraš ostati iza. Meni je odgovarala ta pozicija na desnoj strani.

U Dinamu nikad niste zaigrali za prvu momčad. Što mislite, zašto?

Dinamo je tad imao velik roster. Konkurencija je bila velika i kvalitetna. Bio sam okarakteriziran kao da dobro treniram i imam dobar centaršut. Sve super, lijepo, krasno, ali nikad nisam dobio nekakvu priliku da bih mogao zaigrati.

Je li to bilo do trenera ili do nekog drugog, ne znam, ali jednostavno nisam nikad dobio priliku. Nikad u životu, pa ni tad, nisam nikoga vukao za rukav i pitao "zašto ovo, zašto ono". Ja sam čekao svoju priliku. Nažalost, nisam je dočekao i onda sam morao ići okolo.

Zdravko Mamić bio Vam je menadžer. Što nam možete reći o njemu i u kakvom ste odnosu bili?

O njemu mogu reći samo sve najbolje i ništa drugo. Da, ja neću niti jednu riječ reći protiv njega jer imam takav odgoj. Bio je moj menadžer. Ne mogu po njemu pljuvati jer stvarno ništa nemam protiv njega.

Naš odnos je uvijek bio korektan i ja sam s njim uvijek normalno razgovarao. Bilo je tu i nekakvih mogućnosti transfera i tako dalje. On me vidio u Dinamu, na kraju se to jednostavno nije odigralo kako smo svi mislili da bi trebalo.

Zdravko Mamić je 2005. godine izjavio "Došao mi je Drago Papa kruha gladan". Bila je to metafora za vrijeme kad je većina klubova u hrvatskom nogometu bila u financijskoj krizi. Sjećate li se te izjave i tog vremena?

Naravno da se sjećam. Bilo je u Dinamu tada dosta turbulentno što se tiče financija, kasnile su plaće i jednostavno nije bilo ništa posloženo, vjerojatno, unutar kluba. Ne znam kako je to gore funkcioniralo. Bilo je situacija kada nisam mogao platiti stan dva ili tri mjeseca.

Zato je on tako metaforično izjavio da sam ja došao. No situacija se poboljšala od tog trenutka, u klubu je krenulo nekako nabolje. Kao što znamo, Dinamo je sad na razini kojoj se drugi klubovi u Hrvatskoj mogu samo diviti.

Navijač ste Dinama?

Naravno da jesam. Od malena sam htio igrati isključivo za Dinamo. Možete misliti onda koliko sam bio sretan kad sam konačno i došao na Maksimir.

U Dinamu ipak niste dobili priliku, no proslavili ste se zato u Kamen Ingradu od 2003. do 2006. godine. 

Jesam, da, mogao bih reći da smo u Kamen Ingradu nekako najviše iskočili Srđan Lakić i ja. Iako je cijela ekipa tamo stvarno bila super. Kako se uvijek u životu pokaže, pojedinac ništa ne znači ako kolektiv oko njega nije dobar. Svi su više-manje bili dobri i onda uvijek netko malo iskoči, tak' je i bilo.

Srđan i ja smo bili malo iskočili i tu se ukazala prilika za transfer. Malo sam  tu kiksao na neki način. Baš se i ne želim toga prisjećati. A nakon Kamena sam onda otišao u Varteks, gdje mi je isto bilo jako lijepo. Sigurno jedan od ljepših perioda u karijeri.

Lijep grad i uređen klub, iako je u to vrijeme u svakom klubu bilo problema. Najviše financijskih, naravno, ali smo to sve nekako prolazili s vjerom da će biti bolje, da će već sutra biti lakše.

Nerado pričate o potencijalnim inozemnim transferima koji su Vam se nudili.

Ne volim o tome pričati. Bilo je kontakata, ali ne želim da sad to ide u javnost, pa da ne bude rekla-kazala. Za mene se to nije ostvarilo. Da se moglo drugačije, moglo se možda, ali znaš, svaki čovjek bi u nekom periodu života promijenio nešto, otišao na neku drugu stranu.

Taj trenutak bih ja promijenio u svom životu. Možda ti ne bi bio danas novinar, možda bi bio novi Luka Modrić da si se odlučio baviti nogometom.

S obzirom na sporadičnu minutažu u mlađim kategorijama Nehaja, jako teško...

A dobro, da, to je malo teško, ali hoću reći da bi svatko sigurno nešto promijenio u svom životu. Ali naravno da se ne možemo vratiti u prošlost pa je o tome i besmisleno pričati.

Vodila su Vas dva trofejna izbornika kao treneri u klubovima - Ćiro Blažević i Zlatko Dalić.

Ćiro mi je bio trener u Dinamu, ali i u Varteksu. Kad sam tek došao, Varteks je vodio Zlatko Dalić. Sad se ne mogu sjetiti je li nakon njega došao Ćiro ili je bio Besek.

Za Ćiru Blaževića mogli smo čuti velike pohvale, ali i kritike. Kakav je dojam ostavio na Vas kao igrača?

Ništa ne bi postigao da nije prije svega sjajan trener. A s druge strane, današnji svi treneri su samo treneri, a ispod sebe imaju pomoćnog trenera, kondicijskog trenera, psihologe, nemam pojma... Tako da zapravo ne znam, mislim da je on bio psiholog i trener i s njim se moglo porazgovarati o svemu i mogao te savjetovati.

Ne mogu o Ćiri Blaževiću reći ništa loše. Nisam s njim nikad imao nikakvih problema. Imao je on i svojih trenutaka kad bi pobjesnio. Kod Ćire je bio režim, radilo se maksimalno ozbiljno. Kad se došlo na trening, znalo se tko, što, gdje i to je tako moralo biti. Pogotovo za nas mlađe dečke koji smo bili tamo, nismo znali što nas čeka i što se od nas očekuje.

Zlatko Dalić, najuspješniji hrvatski izbornik svih vremena, vodio Vas je u Slavenu i u Varteksu. Kakav je dojam ostavio na Vas?

Kod Dalića je sve bilo super. Uvijek je bila opuštena atmosfera. Miran je tip, nema kod njega povišenih tonova. Sve se rješavalo razgovorom. Na kraju krajeva, vidite kakav je danas. Nikad ga nećete vidjeti bijesnog. Ostao sam s njim u prijateljskom odnosu. Da se sad vidimo, lijepo bismo se pozdravili. Zlatko Dalić je baš osoba na mjestu. Naravno, i odličan trener.

Prošli ste sve selekcije mladih reprezentacija. Što mislite, koliko ste bili blizu A reprezentacije Hrvatske?

Ne znam, nije to bilo realno za očekivati. Bio sam u U-21 reprezentaciji kad smo igrali doma sa Srbijom i tamo u Beogradu. Možda bih igrao za A reprezentaciju da mi se karijera odvila drugačije, da sam napravio inozemni transfer, ali ovako sam stagnirao. 

Na vrhuncu karijere, kad ste imali 27 godina i igrali u Slavenu, teško ste se ozlijedili. Bilo je to 2011. godine. Možete li se prisjetiti toga?

Igrali smo tad protiv Dinama, Robert Kovač mi je uklizao na sredini terena. Izgledalo je to kao bezazlena situacija, ali mi se zglob toliko nekako okrenuo prema unutra. Nisam mogao nastaviti igrati, šest mjeseci sam izbivao s terena, nisam mogao ništa.

Kako ste tad odlučili da više nećete profesionalno igrati nogomet?

Kad sam šest mjeseci bio van terena, onda nisam produžio ugovor s Belupom i nije bilo ni realno za očekivati da ću više negdje malo ozbiljnije igrati. Onda sam rekao "ma dosta više toga" jer na kraju krajeva i nisam više bio niti toliko agresivan, spreman ni hrabar.

Bojao sam se zbog noge da mi se opet nešto ne desi. Nakon te ozljede nisam više ništa postigao u profesionalnom nogometu. Igrao sam amaterski malo po Vrbovcu, malo u Austriji. Igrao sam u Žabnu i u Dubravi Vrbovec. Uvijek me nogomet vuče. Cijeli ga život igram i živim. Nije mi problem igrati po nižim rangovima, sve se sad svodi na prijateljstvo i druženje.

Smatrate li da ste zvijezda u tim nižim ligama?

Tko je imalo pratio nogomet, znao je da sam igrao dosta u HNL-u, znali su otkud dolazim i nisam se nikad osjećao kao zvijezda. Ali moram reći da su me uvijek respektirali na terenu i malo se ipak drugačije odnosili prema meni nego prema mojim suigračima.

Je li bilo nekakvih neugodnosti na niželigaškim terenima upravo jer ste se isticali kao nekadašnji profesionalac i mladi reprezentativac?

Bilo je, znali su mi govoriti: "Kaj bude sad on, kaj će on sad tam tu nešto, sad ćemo mi njega." I tak' neke stvari. Srećom, sve je ostalo na pričama i nije bilo nikakvih fizičkih sukoba ni ozljeda.

Pamtite li nekakvu anegdotu s niželigaških terena?

Ne znam, baš ne pamtim te pizdarije.

Pripadate jakoj generaciji hrvatskih nogometaša. S Nikom Kranjčarom dijelili ste sobu i bili jako dobar prijatelj.

Niko Kranjčar, Kruno Jambrušić i ja bili smo bliski prijatelji. Uvijek smo se nekako u tim reprezentacijama našli i bili smo si stalno dobri. Da se danas sretnemo Niko i ja, srdačno bismo se zagrlili jer je Niko isto dečko koji je na mjestu. U njemu nema trunke zlobe. Pamtim ga kao takvog još otkad smo igrali zajedno.

Dobri ste i s Lukom Modrićem.

Luka je '85. godište, ja sam '84., ali da, s Lukom se isto znam. Kad je hrvatska reprezentacija sad nedavno igrala u Bjelovaru, išao sam je pogledati sa sinom. Modrić me vidio na ogradi i došao do mene. Pitao me što radim tu, a ja sam mu odgovorio: "Pa došao tebe pogledati."

Htio sam da Luka uzme mog sina pa da ih fotografiram. Ali dijete se nije htjelo odvojiti od mene, otimalo se i plakalo. Rekoh: "Pa jel moguće, sine? Kad će opet imati priliku slikati se s Modrićem?" Ali, eto, nije se dao.

Pratite zasigurno i današnji SHNL. Kakav je u usporedbi s onim otprije 20-ak godina?

Ne znam kako ih usporediti, ali čini mi se da igrači danas nisu toliko opterećeni jer su financije posložene i klubovi su stabilniji. Drugačija je i infrastruktura. Mislim da je moja generacija ipak više voljela nogomet. Danas mi se čini da je to sve samo profesionalizam.

No treba reći da je u cijelom svijetu nogomet postao kvalitetniji. Čini se da sve ide nabolje i da je nogomet na višoj razini nego je prije bio. Već sam rekao da svaki trener ima po dva, tri, četiri pomoćnika i naravno da onda sve mora biti bolje i naprednije. Nogomet je postao biznis i s tim se moramo pomiriti.

Imate li nekog igrača u današnjem SHNL-u koji vam se posebno sviđa ili u reprezentaciji Hrvatske?

Nemam, ne pratim nekoga osobno. Nije da gledam individualno Fruka, Livaju ili Petkovića. Jednostavno gledam više kolektiv nego individualce. Dobar kolektiv izbacuje i gura pojedince u prvi plan.

Bili ste započeli trenersku karijeru. Jeste li još u tome?

Nisam. Položio sam za UEFA B licencu, išao sam polagati i za A... Jednostavno, kad sam krenuo, trenirao sam po manjim klubovima i to nije funkcioniralo kako treba. Imao sam loša iskustva.

Nisam se našao u tome, nije mi se dalo navlačiti s tak' nekakvim ljudima koji ne znaju puno o nogometu, a htjeli su biti netko i nešto. Jednostavno sam se maknuo i ne želim se više time baviti.

Osim velikog igrate i mali nogomet po lokalnim turnirima. Je li Vam draži veliki ili mali nogomet?

Draži mi je veliki, a mali nogomet igram isto više s prijateljima i kumovima, nego da je to ozbiljna priča u smislu da imam ekipu s kojom haklamo po turnirima. Ne, jednostavno kad me netko nazove, odemo malo odigrati, podružimo se i to je to.

Imate li još nešto za dodati za kraj?

N. P., nikad te neću zaboraviti.