LORIS MAJCAN, 28-godišnji hrvatski motociklist i trostruki nacionalni Supersport prvak, ponovno će nastupiti na najopasnijoj motociklističkoj utrci na svijetu – Isle of Man TT. Riječ je o najprestižnijoj utrci u Road racing kategoriji motociklizma, koja se može usporediti s Moto GP-om. Nakon povijesnog debija prošle godine, kada je postao prvi Hrvat na toj utrci nakon gotovo tri desetljeća, Majcan se vraća na britanski otok kako bi poboljšao rezultat od prošle godine.

Prošlogodišnji nastup Majcana bio je iznimno zapažen. Unatoč brojnim tehničkim problemima tijekom kvalifikacija, kvaru na električnoj instalaciji, neispravnom quickshifteru i havariji motora, uspio je ući u utrku i ostvariti najbolji rezultat među sedmoricom debitanata (newcomera) u klasi Supersport.

U kvalifikacijama je postigao krug od 19 minuta, 32 sekunde i 638 tisućinki, vozeći prosječnom brzinom od 186,4 km/h, a kasnije je još dodatno popravio vrijeme. Na kraju je stigao do 34. mjesta od 53 vozača. Sa svojim timom i dva nova motora Yamaha R1 i R6 u petak ide na Isle of Man. Uoči utrke dao je intervju za Index.

Nakon dobro odrađene prošlogodišnje utrke, kakva su očekivanja za ovogodišnji nastup?

Ove godine sam napravio još jedan korak prema naprijed. Vozim s dva motora čak tri klase. Imam šest utrka umjesto dvije, koje sam imao prošle godine. Bit će to trostruko veći izazov za mene ove godine i nadam se da ću ga odraditi kvalitetno. Volio bih ući u top 20 ili top 25. 

To bi bio dobar rezultat za mene jer su tamo svi vozači vrhunski. Htio bih da sve prođe bez tehničkih kvarova i eventualnih padova i ozljeda. Rezultat će doći sam po sebi. Pripremljen sam vrhunski. Moraju mi se poklopiti neke stvari. Idem na utrku bez velikog pritiska jer tek drugu godinu vozim ovu utrku. 

Rekli su mi da za postići tamo vrhunske rezultate treba imati petogodišnji plan. Još sam u procesu učenja. Moram biti koncentriran, marljiv i brz. Bitno je da nastavim dolaziti na tu utrku i da budem što bolji.

Prošle godine ste bili najbolji newcomer, ali ste imali puno tehničkih poteškoća. Ove godine dolazite spremniji?

Prošle godine smo imali sve moguće pehove. Ove godine smo spremniji, imamo dva nova motora i nema razloga da ne izdrže sve što bi trebali izdržati. Sve je novo na tim motorima. Nadam se da neće biti kvarova, dosad ih nije bilo na treninzima i pripremama. Pametniji smo i pripremljeniji nego prošle godine. Očekujemo malo manje stresan nastup.

Samoj utrci prethode fizičke i psihičke pripreme. Kako to uopće izgleda?

Pripreme su vrlo kompleksne. Ljudi misle da u utrci motorima moraš samo sjesti i dati gas te da u njima nema nikakvog fizičkog napora. A onda kad probaju hodati 50 metara u polučučnju na prstima i počnu ih noge boljeti, shvate da je to 10 posto od onoga što osjetiš dok voziš motor.

U vožnji inercija gura motor ravno i teško mu je skrenuti. Onda ti ne možeš kao u autu rukama skrenuti, već moraš tijelom, odnosno mišićima prebaciti motor u položaj koji je odgovarajući za skretanje. I to moraš napraviti tisuće puta. Tu dolazi do izražaja fizička sprema. 

Ne smije se dogoditi ni pad koncentracije jer možeš izletjeti sa staze ako nisi koncentriran. Devet mjeseci su mi trajale pripreme s kondicijskim trenerom, to se zove HIIT trening, gdje se simuliraju visoki otkucaji srca koji su kao na motoru. Non stop se rade vježbe u trajanju od sat i pol, koliko traje utrka, bez odmora.

Usto, radi se i snaga. Povećao sam mišićnu masu jer će mi biti napornije u tri klase se natjecati. Generalno, treba za utrke biti kondicijski iznimno spreman i u vrhunskoj formi. Vozit ću 2600 kilometara u punom gasu u tih 14 dana. To je jako puno vožnje, kao od Zagreba do tamo u punom gasu i bez greške.

Radi se o najopasnijoj utrci na svijetu...

Sportaš sam, nisam neki luđak koji ima death wish kako mi neki znaju reći i kad vidim neke naslove na portalima. Mrzim naslove da idem na utrku na kojoj je poginulo 269 ljudi. Oni zavaravaju ljude. Je, poginulo je 269 ljudi, ali u 117 godina koliko se održava utrka. Činjenica je da je više od 20 tisuća sudionika preživjelo tu utrku. 

To se mora gledati kroz sport. Nisam ja neki luđak ni mudonja, već sportaš koji se bavi utrkivanjem. Pripremam se kao da mi život ovisi o tome. Usporedio bih to s free divingom, oni koji se bacaju s planina u odijelima pa kao lete. 

To je isto sport za koji se moraš fizički i psihički spremiti. Ekstreman je sport, netko mora to raditi, a očito sam ja taj za ovo podneblje. Bio mi je san nastupiti na Isle of Man, ostvario sam ga i nastojim doći do vrha.

Financijski nije lako doći na utrku. Rekli ste da je potrebno prikupiti oko 80 tisuća eura?

Sam nastup na utrci je besplatan, ne plaća se kotizacija, čak ti i organizatori daju nešto novca - 500 funti po klasi. Ali treba doći do tamo, kupio sam dva nova motora i preradio ih za utrke, što košta ukupno 70 tisuća eura. Treba kupiti novi kombi, treba do tamo doći, treba iznajmiti smještaj, kupiti gume koje su 7000 funti, treba kupiti gorivo za utrke posebno, koje je 5000 funti. 

Treba imati sve rezervne dijelove... Mi smo sad na svoti od 80 do 100 tisuća eura, koje smo skupili pomoću naših sponzora i donacija. Hvala im, hvala svima koji nas podržavaju i bez kojih ovo ne bi bilo moguće. Ipak je ovo svjetski nivo. 

Nisam iz bogate obitelji. Nemam bogate roditelje. Sve smo stekli radom, trudom i odricanjem. Dio sam privatnog tima Croatia TT, u kojem sve vodim. Bilo bi mi lakše logistički da sam član nekog engleskog tima.

U Hrvatskoj ste osvojili sve. Što Vam je sljedeći cilj u karijeri?

Cilj mi je redovito nastupati na Isle of Manu i pobijediti. Svakom sportašu ultimativni cilj je pobjeda. Učinit ću sve da to ostvarim. U svojim najboljim godinama od 20. do 25. nisam imao dovoljno novca, nekad nisam imao čak ni za dobre gume na razini Hrvatske pa sam padao i lomio se. Prošao sam brojne ozljede. 

Tek sad s 26-27 godina su mi se posložile neke stvari financijski. Uspio sam doći na nekakav nivo. Hvala Bogu, na Isle of Manu možeš se natjecati jako dugo i biti konkurentan. John McGuinness, legenda ovog sporta, još se uvijek natječe s 53 godine. U top 10 je. Meni je cilj napredovati pomalo i doći u vrh. To je ultimativni cilj.

Još uvijek niste položili A kategoriju za vožnju motora po običnim cestama?

Tako je. I ne planiram. Motorom se ne vozim po cesti niti me to previše zanima. Nemam cestovni motor. U prometu ovisiš o puno faktora na koje ne možeš utjecati i ja to ne želim.

Za razliku od utrke?

Konkretno, na Isle of Man utrkuješ se protiv štoperice, a ne direktno protiv drugih ljudi. Svakih deset sekundi kreće jedan vozač. Ako možeš nekog preteći na stazi, učiniš to, ali nisi u direktnoj borbi s njim. Utrkuješ se protiv staze i svima su uvjeti slični. Malo čudno zvuči da nemam vozačku, a vozim najopasniju utrku na svijetu. 

Ali to je zatvorena cesta na kojoj nema prometa. Zato se zove disciplina Road racing. Ima Circuit racing kao što je Superbike, a ima Road racing koji se odvija po zatvorenim prometnicama. Isle of Man je najbolje od Road racinga, u rangu Moto GP-a. Činjenica da je jedan Hrvat tamo je sama po sebi uspjeh.

Navijač ste Dinama, izjavili ste da Vam je bilo stresnije gledati Dinamo u SHNL-u nego voziti utrke. Je li to još tako?

Situacija je sad malo bolja i lakša. Ali ove godine je stvarno bilo stresno. Velik sam navijač Dinama i to ne skrivam. Navijam uvijek i za sve hrvatske klubove koji se natječu u Europi. Ali Dinamo mi je uvijek na prvom mjestu. Stresiram se jako kad Dinamo gubi. Više mi je stresno gledati Dinamo nego voziti na Isle of Man. Kad vozim, pripremljen sam i sve ide po automatizmu.