U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. 

ZAŠTO šahom dominiraju muškarci i zašto postoje odvojena ženska natjecanja? Pitanja su to o kojima se vrlo često diskutira i na koje nije jednostavno pronaći egzaktan odgovor. Premda postoje teorije prema kojima muškarci od rođenja imaju bolje prostorne vještine, takvo što nikad nije dokazano.

Ključni faktori zapravo nisu toliko komplicirani. Muškaraca u šahu je puno više - procjenjuje se da na svakih deset muškaraca dolazi tek jedna žena. U mnogim sredinama šah je i dalje percipiran kao muška igra, a sve to demotivira djevojčice i žene.

Također, zbog tradicije muške dominacije, roditelji, treneri i mentori od djevojčica često nemaju ista očekivanja kao od dječaka, a kada očekivanja nisu najviša moguća, teško da će i rezultati biti vrhunski. 

Ipak, prije više od 50 godina u susjednoj nam Mađarskoj pojavio se jedan čovjek koji je u svoje kćeri imao ogromno povjerenje i koji je smatrao da mogu dosegnuti sami vrh. To se na kraju i dogodilo. 

Eksperiment tog Mađara stvorio je tri vrhunske šahistkinje, od kojih je jedna postala najbolja svih vremena te se ravnopravno nosila s najboljim šahistima svojeg doba. No put do tog uspjeha bio je dug i trnovit. Nesvakidašnja obitelj izazivala je čuđenje i osude okoline, a u njihovom naumu sputavao ih je i sustav, kako u domovini tako i van nje.

"Geniji se ne rađaju, oni se stvaraju"

"Geniji se ne rađaju, oni se stvaraju". To je bila teza mađarskog učitelja i školskog psihologa Laszla Polgara. Polgara je pojam genija zanimao još od studentskih dana. "Kada sam proučavao životne priče genija, kod svih sam primijetio jednu zajedničku stvar. Svi su počeli vrlo mladi i intenzivno su učili", objašnjavao je.

Polgar je smatrao da je svako dijete, ako je rođeno zdravo, dovoljno talentirano da postane uspješno u onome čime se bavi, posveti li se tome od rane dobi i dobije li pravovaljanu edukaciju. Tako je i sam Polgar 60-ih godina prošlog stoljeća kovao plan i promišljao kojim bi metodama mogao testirati svoju tezu te stvoriti genija.

Ljudi obično svoje supružnike upoznaju na razne načine: u srednjoj školi, na fakultetu, na poslu, u izlasku, preko zajedničkih prijatelja, a odnos s njima razvijaju na temelju zajedničkih interesa, karakteristika, osjećaja, kemije. Kod Laszla Polgara baš i nije bilo tako. Njemu je bilo važno samo jedno - da pronađe suprugu koja će beskompromisno podržavati njegov naum da stvori genija.

Srećom po njega, u pismima koja je razmjenjivao s ukrajinskom učiteljicom Klarom shvatio je da ona dijeli njegovo razmišljanje. Ne bi bilo točno tvrditi da u njihovom braku, koji i danas traje, nije bilo ljubavi, ali sve je bilo podređeno zadatku kreiranja genija.

I prije nego što im se rodilo prvo dijete, Laszlo i Klara razmišljali su koji je idealan način da se njihova teza provjeri. Trebali su nešto što ima jasne i objektivne kriterije uspjeha kako nitko ne bi mogao osporavati nalaze istraživanja. Odabir je pao na šah, u kojem rejtinzi i titule jasno ukazuju na to koliko je netko dobar. Takve mjerljive parametre ne bi bilo moguće pronaći u, recimo, umjetnosti.

Djevojčice u svijetu muškaraca

Laszlo i Klara dobili su troje djece, i to tri kćeri. Zsuzsannu (Susan), rođenu 1969., Sofiju, rođenu 1974., i Judit, rođenu 1976. godine. U tim bi trenucima mnogi smatrali da je Laszlo pogriješio u odabiru metode istraživanja, s obzirom na to da je šah kroz povijest bio dominantno muška zanimacija. U godinama kada su mu se rađale kćeri, nijedna žena nije bila vlasnica titule velemajstora.

Ipak, Laszlo nije ustuknuo. Svojoj najstarijoj kćeri Susan opisivao je šah kao bajku s kraljevima, kraljicama i vitezovima. Malenoj curici to je bilo vrlo primamljivo, dok su joj figure bile poput igračaka. No Laszlo je itekako znao što radi, a i Susan je znala što je svrha tih igračaka.

Kada su joj bile samo četiri godine, osvojila je šahovsko prvenstvo Budimpešte za djevojčice do 11 godina, s deset pobjeda iz deset partija. Jednom prilikom ju je otac doveo u "dimom ispunjeni šahovski klub u Budimpešti", a ona je ondje pobjeđivala odrasle muškarce. "Ne znam tko je bio više iznenađen, oni ili ja", prisjećala se.

Bilo je očito da je eksperiment na dobrom tragu pa je, dodatno motiviran tim uspjesima, Laszlo u nadolazećim godinama sa svojim kćerima počeo još intenzivnije raditi. Susan je kao najstarija imala najzahtjevnije zadatke, no Sofia i Judit uz nju su sve upijale kao spužve. Kada je došlo vrijeme da Susan upiše školu, Laszlo je odlučio da to neće učiniti.

"Narav današnjih škola postavlja važno pitanje: pomažu li one zaista učenicima da ostvare svoj puni potencijal? Kada sve škole u jednoj zemlji slijede isti sustav, određeni problemi postaju očiti. U tipičnoj tradicionalnoj školi uvijek postoji nekoliko iznimnih učenika, mnogo prosječnih i nekoliko ispodprosječnih. Većina prosječnih učenika po sposobnostima je bliža onima ispod prosjeka nego najboljim učenicima", zapisao je Laszlo i dodao:

"Čak i s najboljim namjerama, učitelji imaju ograničenja. Ne mogu prilagoditi nastavu potrebama svakog učenika, osobito u velikim razredima s učenicima različitih sposobnosti. Zbog toga se uglavnom usmjeravaju na upravljanje cijelom grupom, što često znači da se potencijal pojedinih učenika ne razvija u potpunosti."

"Izvana smo djelovali kao vrlo čudna obitelj"

Laszlo i Klara, oboje učitelji, svoju su djecu poučavali kod kuće. Šah je bio u središtu eksperimenta i samim tim u središtu učenja, no ni ostala područja obrazovanja nisu bila zanemarena. Roditelji Polgar svoju djecu su poučavali, primjerice, naprednoj matematici i mnogobrojnim stranim jezicima - esperantu, engleskom, njemačkom i ruskom.

Jasno, u takvim okolnostima je sestrama Polgar nedostajalo puno toga što djeca njihove dobi obično imaju. Rijetko kad su mogle sklapati prijateljstva i družiti se s drugom djecom te su kasnije i same znale natuknuti da su im zbog toga patile socijalne vještine. Ipak, uz sebe su imale jedna drugu i 32 figure - to im je uglavnom bilo dovoljno. "Naravno, nisam odrastala u običnoj obitelji", prisjetila se kasnije Judit i nastavila:

"Vrlo rano sam shvatila da smo izvana djelovali kao vrlo čudna obitelj. Kad bih imala priliku razgovarati s drugom djecom svojih godina, uvijek su me gledali kao da sam nešto posebno. Bili su jako znatiželjni kakvo sam to stvorenje, zašto ne idem u školu, već umjesto toga putujem svijetom i igram šah. To sam često doživljavala, ali sam se na to prilično brzo naviknula i već s 13-14 godina osjećala sam se potpuno ugodno s tim."

Polgari nisu bili siromašna obitelj, ali podrediti sve jednom cilju u početku im nije bilo financijski jednostavno. Njihovi poznanici iz tog razdoblja prepričavali su kako je obitelj živjela "u skromnom stanu u srcu Budimpešte, a uska dnevna soba bila je zatrpana šahovskim knjigama"."Bio je to hram ustrajnog šahovskog treninga", tvrdi drugi izvor.

Otpor sustava

Puno ozbiljnije od financijskih prepreka bile su prepreke koje je pred njih postavljao sustav. Školovati djecu kod kuće usred komunističke zemlje kakva je bila Mađarska smatralo se elitističkim i protivno komunističkim načelima jednakosti. Laszlo je neprestano morao nadležnima prodavati priču da će od školovanja kod kuće profitirati ne samo njegove kćeri, nego i komunizam i cijela Mađarska.

Pored toga, Laszlo je vrlo brzo počeo inzistirati da se njegove kćeri natječu protiv muškaraca, čemu su se u Mađarskom šahovskom savezu oštro protivili i zahtijevali da sestre Polgar nastupaju isključivo na turnirima s drugim djevojkama. Judit se prisjeća da im je zbog toga vlast u jednom periodu čak i oduzela putovnice kako ne bi mogle igrati na otvorenim međunarodnim turnirima.

Unatoč tome, Susan je kao 15-godišnjakinja postala najbolje rangirana žena na svjetskoj ljestvici, a sa 17 godina natjecala se na Mađarskom nacionalnom prvenstvu u Budimpešti. Kako prepričava, svim natjecateljima je bilo rečeno da će najboljih troje izboriti plasman na Zonal turnire, koji, pojednostavljeno rečeno, ulaze u ciklus kvalifikacijskih turnira za meč za svjetskog prvaka.

"Tek sam napunila 17 godina i nitko dotad nije ni pomislio da bi se žena mogla boriti za 'mušku' titulu svjetskog prvaka. Ali mene su moji roditelji odgojili drugačije i naučili da mogu postići što god želim ako za to dovoljno radim. Nažalost, nisu mi rekli da ću, zato što sam žena i zato što sam Židovkinja, završiti na crnoj listi", opisala je Susan.

"Znajući da moram biti među najboljih troje, tako sam i postavila taktiku. Završila sam na diobi drugog mjesta s međunarodnim majstorom Laszlom Hazaijem. Bila sam sretna jer sam postala prva žena koja je ušla u kvalifikacije za 'mušku' svjetsku titulu. Ipak, moja sreća nije dugo trajala. Mnogi su bili nezadovoljni te je Mađarski šahovski savez odlučio da će samo najboljih dvoje predstavljati Mađarsku", nastavila je.

Očekivala je da će za to drugo mjesto imati dodatan meč s Hazaijem, no odluka je bila da će na Zonal turnire ići Hazai. Njezinu žalbu nije uvažio ni FIDE, Svjetska šahovska federacija. "Nakon što sam se legitimno kvalificirala i probila rodnu barijeru, naučila sam da se pravila mogu promijeniti u bilo kojem trenutku. Odbio me i FIDE. Razlog? Naziv 'Muško' svjetsko prvenstvo sve govori", uzdahnula je Susan.

Najmlađa sestra ispisala je povijest

U svemu tome Susan je vidjela i jednu pozitivnu stvar. "Do trenutka kada su moje mlađe sestre počele igrati ozbiljan šah, borbe koje sam vodila otvorile su put njima", izjavila je.

Tako je tri godine kasnije 14-godišnja Sofia zapanjila svijet kada je osvojila jaki turnir u Rimu na kojem je pobijedila četiri velemajstora. Ostvarila je 8.5 od maksimalnih devet bodova, a analize su pokazale da je njena igra u Rimu zavrijedila performans rejting od 2879, što je tada bio jedan od najbolje odigranih turnira u povijesti.

Sofia takav uspjeh ipak nikad nije uspjela ponoviti, a najviša titula koju je dobila bila je ona međunarodnog majstora, odnosno majstorice.

Susan je zato u siječnju 1991. postala tek treća žena s titulom velemajstora i s nepune 22 godine najmlađa među njima. Taj njen rekord nije dugo stajao. Već u prosincu iste godine velemajstorsku normu ispunila je i 15-godišnja Judit.

Judit je time postala ne samo najmlađa žena u povijesti s titulom velemajstora, nego i općenito najmlađa osoba koja je izborila najviši šahovski status. Srušila je rekord koji je duge 33 godine držao Bobby Fischer - Judit je titulu dobila s 15 godina, četiri mjeseca i 28 dana, dok ju je Fischer dobio kada je bio mjesec dana stariji. Tri godine poslije, rekord koji je postavila Judit srušio je njezin sunarodnjak Peter Leko u dobi od 14 godina i četiri mjeseca.

Kasparov nije bio impresioniran

Juditin rekord bio je monumentalan uspjeh, ali ne i iznenađenje. Već krajem 80-ih je 12-godišnja Judit bila među 50 najboljih igrača svijeta, engleski velemajstor Nigel Short nazvao ju je jednim od tri-četiri najveća talenta u povijesti šaha, dok je Britanski šahovski magazin ustvrdio da su izvedbe Fischera i Garija Kasparova u istoj dobi blijede u usporedbi s tim kako igra Judit.

Sam Kasparov, pak, nije bio impresioniran. "Ima fantastičan talent za šah, ali na kraju krajeva, ona je žena. Na koncu se sve svodi na nesavršenosti ženskog psihičkog sklopa. Nijedna žena ne može izdržati dugotrajnu borbu", izjavio je Kasparov.

Time se samo nastavio na ranije tvrdnje u kojima je govorio kako su žene "bespomoćne" kad igraju protiv muškaraca te ih je nazvao "slabim borcima". Kasnije je bio i grublji te je Judit nazvao "cirkus-lutkom", a navodno je bio i jedan od elitnih šahista koji su se na sestre Polgar referirao kao "dresirane pse". Također, cjelokupna obitelj Polgar često je nazivana cirkusom, a Susan je jednom prilikom pokazala i karikature kojom je ismijana u jednom šahovskom magazinu.

S druge strane, Judit je odlučila pokazati da nije ni slab borac ni ikakva cirkus-lutka. Nastavila se razvijati u pravom smjeru te je 1996. prvi put ušla među deset najboljih igrača svijeta - i dalje je jedina žena koja je to postigla.

Vrhunac joj je bio osmo mjesto na ljestvici FIDE-a. Godinama se ravnopravno nosila s najjačim velemajstorima, a jedan od najvećih uspjeha joj je drugo mjesto na turniru u Wijk aan Zeeu 2003., završivši iza budućeg svjetskog prvaka Viswanathana Ananda i ispred aktualnog prvaka Vladimira Kramnika.

Povijest je još jednom ispisala 2005. godine, kada je zahvaljujući svojem rejtingu izborila mjesto na FIDE-ovom turniru kojim se određivao prvak svijeta. Na turniru je sudjelovalo osam igrača, a pobijedio je Veselin Topalov ispred drugoplasiranog Ananda. Polgar je igrala slabo te je završila posljednja, no samim nastupom je postala jedina žena koja je bila u izravnoj borbi za naslov svjetskog prvaka.

Kontroverzni meč protiv Kasparova

Sama nikad nije bila prvakinja (ni u ženskoj konkurenciji jer se u njoj odbijala natjecati), ali je kroz karijeru zato pobijedila čak 11 prvaka u klasičnom ili ubrzanom šahu. Na tom se popisu izdvajaju stare legende poput Anatolija Karpova i Borisa Spaskog, već spomenuti majstori Kramnik, Topalov i Anand te na koncu i aktualni broj 1 Magnus Carlsen.

Jedan od 11 prvaka koje je pobijedila jest i Kasparov, s kojim je kroz godine razvila neočekivano rivalstvo. Sve je počelo s već spomenutim ponižavajućim Kasparovljevim izjavama, a kulminiralo je na uglednom Linares turniru 1994. godine. Kasparov, tadašnji prvak, protiv 17-godišnje Polgar imao je bolju poziciju do 35. poteza, da bi na 36. izveo jedan od najkontroverznijih činova svoje karijere.

Kasparov je uzeo skakača u ruku i njime odigrao potez koji je bio katastrofalna pogreška. U trenutku kada ga je postavio na prvotno zamišljeno polje, shvatio je što je napravio, pa ga je brže-bolje pomaknuo na drugo polje.

Polgar je pogledala u suce smatrajući da je Kasparov ispustio skakača iz ruku te da ga stoga, po šahovskim pravilima, više nije imao pravo micati, ali suci nisu reagirali i Kasparov je na kraju pobijedio.

Kasparov se naljutio i tri godine nije razgovarao s Judit. Na kraju se ispričao

Judit je nakon meča u razgovoru s novinarima objasnila zašto nije ništa poduzela: "Igrala sam protiv prvaka svijeta i nisam htjela izazivati neugodnosti tijekom svojeg prvog poziva na ovako važan događaj. Također sam se bojala da će me kazniti oduzimanjem vremena ako moja žalba bude odbijena."

Čuvši to, Kasparov je pobjesnio. "Upravo me javno optužila da sam varao. Mislim da bi djevojku njezinih godina prvo trebalo naučiti pristojnosti, a ne da daje takve izjave", poručio je Kasparov, kojemu je Polgar navodno prišla u hotelu nakon kontroverznog meča i samo ga upitala: "Kako ste mi to mogli napraviti?"

No Kasparov nije mario za povrijeđene osjećaje tinejdžerke te je iduće tri godine odbijao razgovarati s njom, pritom ističući da je njegova savjest čista i da nije bio ni svjestan da je na spornom 36. potezu ispustio figuru iz ruku.

Judit se s Kasparovom nastavila sučeljavati na ploči i u nadolazećim godinama, a do dugo iščekivanog trijumfa napokon je stigla 2002. godine. Bilo je to na događaju u kojem su ruski šahisti igrali protiv ostatka svijeta u ubrzanom šahu.

Pogođen porazom, Kasparov je izjurio iz prostorije i putem ignorirao novinare. Ipak, vrlo brzo se posuo pepelom i ispričao za sve ranije navode i neugodnosti koje je prouzročio mađarskoj kolegici i ostalim šahistkinjama.

"Pogriješio sam u vezi žena u šahu. Davno sam iznio mišljenje u koje više ne vjerujem. Obitelj Polgar pokazala je da ne postoje urođena ograničenja njihove sposobnosti. To je ideja koju mnogi muški igrači nisu htjeli prihvatiti sve dok ih nije bez pardona pobijedila dvanaestogodišnja djevojčica s repićem", izjavio je.

Sestre Polgar preobratile su i Fischera

Kasparov nije bio jedini tvrdoglavi velikan kojeg je preobratio susret sa sestrama Polgar. Dok je bio bjegunac od američkog pravosuđa zbog meča protiv Spaskog u sankcioniranoj SR Jugoslaviji, Bobby Fischer je jedno vrijeme živio u Budimpešti i redovito posjećivao obitelj Polgar.

Fischer je još 30-ak godina ranije javno ponižavao žene i u jednom intervjuu govorio: "Žene baš i nisu dobre u šahu. Vjerujem da bih im svima mogao dati skakača prednosti i opet lako pobijediti."

Na pitanje voditelja zašto je tome tako i jesu li žene loše u šahu, Fischer je odgovorio: "Uh, užasne su u šahu. Ne znam zašto je tome tako, pretpostavljam da nisu baš tako pametne.. Kakvo je moje mišljenje o ženama? Kada govorimo o šahu, nemam veliko mišljenje o njima. Izvan šaha? Mislim da se ne bi trebale miješati u intelektualne poslove. Trebale bi se strogo držati kućanstva."

Dolazeći kod Polgara, 50-godišnji Fischer je igrao šah protiv sestara, i to najčešće svoju verziju šaha - Fischer random ili Chess960. U toj vrsti šaha su figure iza pješaka nasumično raspoređene pa se igrači ne mogu oslanjati na poznavanje teorije. Najčešće je igrao protiv Susan, koja ga je u jednom trenutku upitala: "I Bobby… Vjeruješ li i dalje da možeš pobijediti bilo koju ženu u svijetu, čak i da joj daš skakača prednosti?"

Susan je u svojoj autobiografiji nastavila: "Znala sam što će odgovoriti, ali htjela sam se uvjeriti i sama to čuti. 'Više ne vjerujem', rekao je. Dobro sam zapamtila taj trenutak. Ne zato što sam se mogla nositi s velikim Bobbyjem Fischerom, nego zato što sam promijenila mišljenje jednog od najtvrdoglavijih ljudi koje sam ikad upoznala. To sam učinila na jedini način koji sam znala - tako što sam otklonila sve sumnje da sam ja, žena, među najboljima na svijetu."

I zaista, dok je u nadolazećim godinama otvoreno kukao kako je žrtva "međunarodne židovske zavjere", dok je Holokaust prozivao izmišljotinom i dok se javno radovao terorističkom napadu na New York, Fischer je ipak prestao davati seksističke izjave.

Fischerov antisemitizam na kraju ga je i udaljio od obitelji Polgar, a Susan je zaključila: "Sigurna sam da sam mu promijenila mišljenje o ženama u šahu, ali nisam mu uspjela promijeniti mišljenje ni o jednoj drugoj temi."

Upitno je je li Laszlo potvrdio svoju tezu, ali napravio je nešto puno važnije

Laszlo Polgar htio je promijeniti mišljenje svijeta o tome kako nastaje genij. I dalje su aktualne rasprave oko toga je li on zbilja potvrdio svoju tezu i je li eksperiment bio uspješan. Premda su sve tri sestre, a posebice Judit, nesumnjivo postale vrhunske u šahu, ne može se isključiti i mogućnost da su za to jednim dijelom možda bile i prirodno nadarene. 

Također, postavlja se i pitanje koliko je novih saznanja Polgarov eksperiment uopće donio, s obzirom na to da su gotovo svi vrhunski šahisti s treningom krenuli u vrlo ranoj dobi pa ni sestre Polgar u tome nisu ni po čemu posebne. Ipak, Polgarov eksperiment ima jedan puno važniji doprinos, a to je spoznaja da se žene mogu ravnopravno nositi s najboljim muškarcima u šahu.

Trenutačna situacija u svjetskom šahu, doduše, to baš i ne pokazuje. I dalje dominiraju muškarci - najbolje rangirana šahistkinja svijeta Hou Yifan nalazi se tek na 102. mjestu svjetskog renkinga, dok iduća najbolja nije ni u prvih 200. Judit Polgar smatra da se to mora promijeniti, ali i da taj proces neće biti jednostavan.

"Čak i da žena postane svjetski prvak, a u top 100 nema nijedne druge žene, što smo postigli? Samo smo nadmašili moja postignuća? Mislim da se moramo zapitati kako podići ukupnu razinu kvalitete šahistkinja te kako ih motivirati da se trude postići više", smatra Judit i zaključuje:

"Mislim da se prije svega sve svodi na očekivanja roditelja, trenera i društva. Za mene je jedna od najsretnijih okolnosti to što su moji roditelji imali ista očekivanja od mene kao što bi imali da sam rođena kao dječak. Mislim da vrlo malo djevojčica dobije takvu razinu vjere u svoj talent i potencijal od svojih roditelja."