KRISTIJAN LOVRIĆ (28) službeno je napustio Osijek sporazumnim raskidom ugovora poslije dvije i pol godine. Nakon sjajnih predstava u Gorici, gdje je u 120 nastupa zabio 54 gola i upisao 28 asistencija, zaradio poziv u reprezentaciju Hrvatske i stekao reputaciju jednog od najboljih igrača lige, u veljači 2022. došao je u Osijek u transferu vrijednom više od dva milijuna eura.

Njegov dolazak bio je obilježen spektakularnim dočekom i očekivanja su bila velika. Na kraju priče iza njega ostaje 11 golova i 11 asistencija u 64 nastupa za klub. Dojam je da je mogao više i da je klub s njim mogao više te je odlazak na ovako tih način sušta suprotnost njegovom bombastičnom dolasku. Sam priznaje da je imao veća očekivanja od sebe iako su priču u Osijeku obilježile i ozljede, a za Index je progovorio i o svemu što se događalo od njegovog dolaska do konačnog odlaska iz kluba.

Priča u Osijeku počela je na prekrasan način, dočekom na stadionu, ali prva polusezona u klubu nije bila naročito efikasna s vaše strane. Je li vam trebalo razdoblje prilagodbe na klub koji ima puno veća očekivanja i ambicije nego Gorica?

Prije svega, još jednom bih htio zahvaliti svima na onoj dobrodošlici. Taj doček je nešto što će me obilježiti za cijeli život. To je neopisivo, nešto najljepše. Tko to nije iskusio, ne može znati o čemu pričam. Htio ja to ili ne, to je bio i određeni teret.

Očekivalo se da ćemo napraviti odličan rezultat. I ja sam očekivao da ćemo te godine pritisnuti Dinamo jer smo imali fenomenalnu ekipu i karakterno i igrački. Sve je bilo vrhunski, ali jednostavno nije se poklopilo.

Ja nisam pružao igre kakve sam pružao u Gorici i smatram da je velik udio u tome bio pritisak koji sam sebi nametnuo. Očekivao sam da ću nastaviti u istom ritmu u kojem sam bio u Gorici, ali to nije bilo ni blizu toga. Kad si sam sa sobom, kad se pogledaš u ogledalo, sebi ne možeš lagati. Tako je bilo i to je istina.

Nova sezona trebala je predstavljati i novi početak uz pune pripreme s klubom, ali u zadnjem kolu protiv Gorice ste zaradili izravni crveni karton i dobili suspenziju od dvije utakmice. Koliko je to utjecalo na ulazak u drugu sezonu?

Još jednom se želim ispričati Cheicku Keiti, svom nekadašnjem suigraču, zbog starta za taj crveni karton. Bilo je to nesretno i nespretno, nisam ga vidio i dogodio se grub prekršaj. Opravdano sam dobio taj crveni karton, nemam riječi prigovora za to. Utjecalo je to na početak druge sezone.

Bilo je teško jer prolaziš pripreme, a znaš da se na tebe ne može računati prva dva kola. Trener je na pripremnim utakmicama morao isprobavati druge varijante jer jednostavno nije mogao računati na mene protiv Gorice i Lokomotive u prva dva kola.

A između te dvije utakmice bio je onaj nesretni Kizilžar… Još uvijek mi je teško pričati o toj utakmici. To ispadanje od Kizilžara obilježilo je sve nas u Osijeku. To je bila prekretnica na kojoj je sve puklo.

Za vas ili za klub?

Meni je bilo jako teško nakon toga. Baš sam se užasno osjećao bar mjesec dana nakon toga. Jednostavno nisam mogao povezati dvije dobre utakmice jer sam bio glavom stalno u tom ispadanju. Morali smo to proći. I ždrijeb nam se bio otvarao za dalje. Baš sam to teško podnio, kao i svi suigrači.

Zaredali smo neke loše rezultate nakon toga, totalno nas je to izbacilo iz ritma. Ni u primisli nam nije bilo da bismo mogli ispasti, pogotovo kad smo dobili prvu utakmicu 2:1 u Kazahstanu. I doma smo dominirali, nismo uspjeli zabiti i nevjerojatno je da smo ispali. Prvi gol koji smo primili nas je presjekao, drugi nas je dotukao i otišlo je sve u krivom smjeru.

Nakon tog posrtaja u Europi zadesila vas je ozljeda trbušnog zida, zbog čega ste završili na operaciji...

Vukao sam tu ozljedu od priprema. To su mi bile prve pripreme s Osijekom jer sam u prethodnoj sezoni došao usred prvenstva. Bile su jako intenzivne jer smo znali da nas odmah na početku čeka europski ritam, da igramo svaka tri dana.

To mi je bilo nešto novo jer u Gorici nismo nijednom igrali Europu, što mi isto ostaje jedna od bolnijih stvari u životu jer smo također imali povijesnu priliku koju nismo uspjeli iskoristiti, kad nam je trebao samo bod u zadnjih par utakmica.

Kako sam došao u klub s većim očekivanjima i većom tradicijom, ušao sam u te pripreme najintenzivnije što sam mogao, baš na maksimumu, i imao sam nesreću da mi je popucao trbušni zid. To je sve sada prošlost i ne želim se ni vraćati na to niti si tražiti alibije, ali ozljede su utjecale na priču u Osijeku, to je jednostavno tako bilo.

Bili ste izvan pogona do kraja polusezone, a u međuvremenu je otkaz dobio trener koji vas je doveo u klub. Kakav je bio vaš odnos s Nenadom Bjelicom?

Imam ogromno poštovanje prema Osijeku i svim ljudima koji su radili tamo sa mnom, pa tako i prema gospodinu Bjelici, koji je inzistirao da dođem i kojem ponovno zahvaljujem na tome. Kao čovjek prema meni se ponio fenomenalno, kao i svi iz kluba. Ne mogu reći jednu lošu stvar o njemu ni o bilo kome s kim sam radio. Bio je gušt i imao sam privilegiju surađivati sa svima tamo jer su prije svega dobri ljudi.

Klub je imao velika očekivanja od vas, a niste mu mjesecima mogli pomoći zbog te ozljede. Kako ste se tada osjećali?

Jako teško mi je bilo. Nema goreg za nogometaša nego kad ne može igrati i ne može ništa napraviti osim biti strpljiv. Teško je to uopće opisati, kao da ste došli na more s obitelji i onda ne smijete u more, nego ga možete samo gledati. Katastrofalan osjećaj.

Za igrače je nogomet život, ono što nas čini sretnim, i kad ti to viša sila oduzme, baš je grozno. Nema goreg nego gledati kako tvoja ekipa igra utakmice, a ti joj ne možeš pomoći.

Čim ste se vratili, odmah ste imali težak pad na utakmici protiv Slaven Belupa i morala vas je odvesti hitna pomoć. Što vam je tada prolazilo kroz glavu?

Bio sam u pravom strahu. Leđa su me užasno boljela nakon tog pada i dok su me vozili, samo mi je kroz glavu prolazilo da sam se tek vratio i odigrao par utakmica, je li moguće da ću opet morati pauzirati… Još sam odradio prije toga odlične pripreme i zabijao, a Rene Poms mi je rekao da sam opet stari ja iz Gorice, da se vraćam u ritam - i onda mi se opet dogodi tako nešto.

Srećom je na kraju tu sve dobro završilo i preskočio sam samo jednu utakmicu protiv Istre u Puli. Bogu hvala i liječnicima u KBC-u Osijek koji su sjajno reagirali, provjerili sve i otklonili sumnje da se radi o nečem ozbiljnijem.

Prošle sezone vam je odlično krenulo. U prva tri kola imali ste dva gola i dvije asistencije, ali onda ste odjednom izgubili mjesto u početnoj postavi. Što se tu dogodilo?

Kad se igraju kvalifikacije u Europi, morate ekipu malo podrediti protivnicima kao odgovor na specifične kvalitete koje imaju, više nego u domaćem prvenstvu. Počeli smo igrati sustav 4-4-2 u rombu, u kojem nisam mogao participirati. Mogu igrati krilo ili desetku, ali na desetki je igrao Mijo Caktaš, koji je bio u vrhunskoj formi i zabio sedam golova u pet utakmica.

Naravno da sam htio igrati, ali nemam problem s tim. Trener je mislio da je to najbolji način da dođemo do rezultata i to je njegova odluka koju sam poštovao i koju i dalje poštujem. Moje je da se izborim za mjesto na treningu i to je to.

Kad smo ispali iz Europe, vratili smo se na sustav u kojem je bilo pravo mjesto za mene. Startao sam, zabio i asistirao za neke golove i sve je bilo dobro dok rezultati momčadi nisu počeli biti lošiji. Utakmica s Dinamom koju smo izgubili 3:2 u sudačkoj nadoknadi nakon što smo vodili 2:0 nas je ubila.

Izazvala je velik psihološki pad u cijeloj ekipi jer smo 20 minuta prije kraja vodili 2:0 i već smo si mentalno bili upisali veliku pobjedu, a na kraju smo izgubili. Dinamo je tu zasluženo pobijedio iako je možda bilo nekih sudačkih grešaka, ali ne treba se na to više vraćati ni vaditi se na suce.

Treba gledati samo sebe i što si ti loše napravio da se ta utakmica izgubi. Od te utakmice su opet krenule promjene sa sustavima, a tako se nastavilo i sa Zoranom Zekićem na klupi. Tražili smo se u 4-2-3-1, 3-4-1-2, 3-5-2... Sve dok trener nije pronašao dobitnu formulu, u čemu je i uspio jer smo na kraju sezone nizali pobjede i ostvarili minimalni cilj da se uđe u Europu.

Kažete da poštujete odluke trenera, ali ste dovedeni u Osijek kako biste bili nositelj igre i praktički zvijezda kluba. Je li vas živciralo što se stalno isprobavaju formacije koje vas nekim automatizmom isključuju iz priče?

Ne mogu reći ništa protiv nijednog trenera niti ikome išta zamjeram. Ja sam igrač, a oni treneri i moram poštovati odluke. Slažem li se s njima je druga stvar, ali ih poštujem. Prihvatio sam to sve i nisam tražio izlaz iz kluba, što se pogrešno pričalo, nego sam se htio zadržati u njemu što dulje i napraviti top rezultat koji se očekivao.

Naravno da me to na jednoj razini pogodilo jer mislim da sam mogao dati Osijeku puno više da sam imao neki kontinuitet na terenu. Ali to je nogomet i to je tako, ne mogu sad ništa napraviti da to promijenim. Očito je tako moralo biti, pomirio sam se s tim.

Na kraju jesenskog dijela i početku prošle polusezone igrali ste jako dobro. U tom razdoblju imali ste niz od tri utakmice u kojima ste zabili tri gola i upisali tri asistencije, ali u veljači ste opet nekako nestali. Dva puta vas je trener vadio na poluvremenu i onda ste do kraja sezone jako malo igrali. Što se dogodilo da je kraj sezone bio takav?

Opet sam se ozlijedio. Bila je to sitna ozljeda lista, zbog koje sam morao preskočiti neke utakmice, ali još bitnije, morao sam preskakati treninge. Pokušavao sam se vratiti u puni ritam, a stalno sam bio malo ozlijeđen pa malo zdrav, i tako u krug. Ne možeš biti na 50 posto i igrati utakmice.

To je bio glavni razlog za takav kraj. Borili smo se grčevito za Europu i igrali su samo oni koji su 100% spremni, što je i normalno, u toj situaciji nema prostora za oporavljenike da hvataju formu koliko god mi nije bio osobno problem da poluzdrav igram da pomognem ekipi koliko mogu. Trener je tako odlučio i tako je ostvario postavljeni cilj.

Kad je sezona bila pri kraju, jeste li se i dalje vidjeli u Osijeku?

Da budem potpuno iskren, za kvalitetan brak je potrebno dvoje. Da bi se suradnja nastavila, morali smo biti sretni i ja i klub, a na kraju se više nismo nalazili. Nakon razgovora svi smo zaključili da je najbolje da pronađem novu sredinu.

Nije to bilo nešto ružno, nego se jednostavno nisam više uklapao u priču. Imam 28 godina, a klub se okrenuo sustavu rada s mladima i želi igrati na način na koji ja ne bih mogao donijeti što se očekuje.

Sam sam na kraju i rekao da je bolje da potražim novi klub jer ne želim biti teret Osijeku, a mogao sam to postati. Novac nije sve u životu, ali sam igrač koji apsolutno mrzi sjediti na klupi i teško to prihvaćam. Bolje je bilo za sve da se raziđemo.

Osijek može stvarati novu priču, a ja mogu naći sredinu gdje ću igrati i biti sretan. Ponovit ću opet, Osijek je prema meni bio iznimno korektan i vjerujem da sam ja bio korektan prema Osijeku. Ne zamjeram nikome ništa i nadam se da meni isto nitko ništa ne zamjera.

Kad su se ti razgovori o odlasku događali?

Nakon pobjede protiv Rijeke u predzadnjem kolu, kad je osigurana Europa. Tada je otišao i trener i tada smo razgovarali o budućnosti i sve dogovorili. Klub se okrenuo radu s mladima i ja to poštujem i pozdravljam koliko god to mene isključivalo iz priče. Iz samog kluba mi je rečeno da je najbitnije da svaki igrač bude sretan, a ja to nisam mogao biti ako ne igram.

Tijekom ljeta ste snimljeni kako igrate malonogometni turnir u Velikoj Gorici, i to navodno pod lažnim identitetom. Kako komentirate tu priču i mislite li da je bilo pametno to raditi?

Tko snima i onda šalje medijima takve stvari, mora imati velike komplekse i probleme sam sa sobom. Ja to nikad nikome ne bih napravio. Razumijem da ljudi to gledaju na način da je to problem jer se igrač može ozlijediti, ali radilo se o humanitarnom turniru i stvarno mi je nejasno da se od toga stvorila priča. Uvijek ću se odazvati na humanitarne turnire kad mi vrijeme to dozvoljava.

Stvarno ne mogu vjerovati da netko to snima i prodaje medijima kao skandal s ciljem da mi napakosti. Isti je slučaj imao Marko Livaja. Pa, mi smo ljudi od krvi i mesa, imamo neke gušte u životu i stvarno mi je žalosno da se to problematizira.

Nitko iz kluba mi to nije zamjerio, ni najmanji prigovor nisam imao. Igrao sam nogomet na humanitarnom turniru i to je to. I apsolutna je laž da sam igrao pod nekim skrivenim identitetom, stvarno ludo kuda je ta priča otišla.

Budući da je bilo jasno da odlazite iz Osijeka, niste prošli pripreme s momčadi. Što ste radili posljednja dva-tri mjeseca?

Treniram i radim samostalno cijelo vrijeme, ali najviše od svega uživam s obitelji. Dvanaest godina sam stalno ljeti bio na pripremama, pa je sad lijepo što mogu s njima provesti vrijeme. Moji agenti rade na tome da mi pronađu klub, upita ima jako puno, ali želim biti pametan i strpljiv te odabrati sredinu u kojoj će stil igre odgovarati mojim karakteristikama i način života odgovarati mojoj obitelji.

Jeste li razmišljali o tim stvarima kad ste dolazili u Osijek, posebno o tome kako ćete se uklopiti u sastav?

Nisam. Gajio sam emocije prema Osijeku jako dugo prije samog dolaska. Sviđali su mi se i klub i grad kad sam igrao protiv njega. Uopće tada nisam razmišljao o stilu igre ili kako ću se uklopiti.

Prvenstveno sam se tada vodio srcem, uopće nisam dvojio trebam li doći u Osijek. Bez obzira na to što nije sve ispalo kako smo se svi nadali, drago mi je što sam tako odlučio jer sam doživio neke od najljepših stvari koje nogometaš može uopće doživjeti.

Zanima li vas ostanak u Hrvatskoj ili tražite samo opcije u inozemstvu?

Vidjet ćemo. Nema tu puno filozofije, zakon ponude i potražnje će na kraju napraviti svoje. Ne isključujem ništa, svaka priča u kojoj mislim da mogu napraviti nogometni iskorak mi je privlačna i tako ću na kraju odlučiti što je najbolje za mene. Ako sve bude kako treba, trebao bih vrlo skoro imati novi klub.

Upisali ste jedan nastup za hrvatsku reprezentaciju 2021. godine kao igrač Gorice, što će vjerojatno ostati raritet, ali bilo je puno priče oko toga da biste mogli nastupati za Bosnu i Hercegovinu. Koliko je ozbiljna bila ta priča?

Nastup za hrvatsku reprezentaciju, i to kao igrač Gorice, nešto je na što sam najponosniji u karijeri. Iskreno, bilo je konkretnog razgovora prije toga s ljudima iz Nogometnog saveza BiH i bio sam jako blizu da taj poziv prihvatim, ali kada je došao poziv Hrvatske, nikakva dvojba nije postojala.

Možda sam mogao puno više igrati i napraviti u reprezentaciji BiH, ali ne može se ništa mjeriti s pozivom za našu reprezentaciju. Bio je samo jedan nastup, ali to je za mene nezaboravno iskustvo. Upoznao sam tamo najboljeg igrača svijeta Luku Modrića, idola Ivana Perišića, Matea Kovačića, Dejana Lovrena…

Ma, bolje da ne nabrajam dalje jer sve su to nogometne veličine. To su sve fenomenalni ljudi prije svega, ni u najluđem snu nisam očekivao da će se odnositi prema meni kako jesu kad sam tamo došao. Oni su napravili da se osjećam kao da sam godinama s njima bio i stvarno im hvala na tome. Ostaje mi uspomena za cijeli život i ne bih ništa mijenjao.

Je li vas mučilo kasnije da su vas možda zvali samo zbog situacije s BiH, da osiguraju da ne možete tamo igrati ako vas Hrvatska zatreba u nekom trenutku? Ipak je sve ostalo na tom jednom pozivu.

Ma ne, poziva više nije bilo jer sam pao u formi i jednostavno nisam bio na toj razini da poziv zaslužim. Ne mislim da je bilo ikakvih skrivenih namjera oko te priče. U krajnjoj liniji, Hrvatska ima toliko talenta i kvalitete da bi bilo arogantno razmišljati da sam bio bitan u tom smislu da me se spriječi da ne odem drugdje.

Zahvalan sam izborniku što me zvao, dobio sam priliku kao igrač slušati svoju himnu i nema većeg ponosa od toga. Većina nogometaša nikad ne dobije tu privilegiju u karijeri.

Iz vaše perspektive nakon nekoliko godina u klubu - što nedostaje Osijeku da napravi iskorak i ozbiljno konkurira za trofeje, što je želja i kluba i navijača?

Mislim da nas je često ograničavao manjak samopouzdanja i istovremeno velik teret na leđima da opravdamo očekivanja da baš mi budemo oni koji će klub povući tamo gdje želi biti. Svake godine smo i sami sebi govorili da se "ove sezone nešto mora".

Treba vremena da se pronađe pravi put. Osobno sam doživljavao podršku i navijača kada stvari nisu išle kako treba, i to je ono što je potrebno bilo kojem klubu te treba nastaviti vjerovati da će stvari doći na svoje.

Samo svi zajedno to mogu i vjerujem da će se dogoditi. Realno, svaki put kad je trebalo napraviti taj zadnji korak u pravom smjeru, mi smo kao momčad posrnuli. Teško mi je reći zašto je bilo tako, vjerojatno nismo psihološki bili spremni na taj iskorak. Trebali smo osvojiti nešto, ali nismo uspjeli i ne mogu to više promijeniti.

Kakav je dojam na vas ostavio sportski direktor Jose Boto?

Čovjek je koji ima iskustva i zna posao. Osjetilo se u klubu kad je došao da se od svakoga očekuje da digne razinu odgovornosti prema klubu i prema sebi. Nije da se prije neozbiljno radilo, ali osjetilo se odmah koliko zna i koliko je predan. Treba mu dati vremena da napravi dobar posao.

On će sam pokazati može li to ili ne može, nije na meni da to komentiram, ali vjerujem da ima dovoljno iskustva i znanja da može okrenuti ovu situaciju na najbolji mogući način. Osobno sam s njim imao korektan odnos, nikad nije bilo nikakvih problema, pa ni u trenutku kad se rastajemo. Nemam nikakvu zamjerku prema njemu.

Što vam na kraju priče u Osijeku ostaje najljepša, a što najgora uspomena?

Najgora uspomena, i to daleko najgora, jest ispadanje od Kizilžara. To još uvijek boli i mislim da će me boljeti cijeli život. Najljepši trenutak mi je, pak, teško izabrati. Ima ih više. Pamtim svoj debi i pobjedu protiv Dinama, kad je Mance zabio, a igrali smo u posebnim dresovima za 75 godina kluba.

I sad se naježim kad se sjetim oproštaja od Gradskog vrta, pa onda otvaranje prvenstva na Opus Areni… Ima previše toga. Najviše zapravo pamtim ljude i odnose koje smo stvorili. Upoznao sam toliko dobrih ljudi.

Moram izdvojiti svog cimera Marka Malenicu, Vedrana Jugovića i Petra Brleka. To su ljudi s kojima ću ostati u kontaktu cijeli život. Ta prijateljstva su ono što ostaje ispod te površine nogometa. Kad te netko nazove od njih i krene s razgovorom "ej Kiki, sjećaš se onoga..", bude ti toliko drago jer su sve to lijepe uspomene.

Cijelom klubu i svim dečkima želim svu sreću i da se što prije iščupaju iz ove nešto lošije rezultatske situacije i svima pokažu koliko su kvalitetni - jer jesu i jer to sigurno mogu. Hvala svima u Osijeku, za mene je to razdoblje karijere nezaboravno i takvo će ostati.