OSVOJIO je jednu od tri zlatne hrvatske medalje na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. Bacio se na tlo, poslušao himnu pa otišao kući u Novigrad i vratio se - konobarenju. Otac ga je u obiteljskom restoranu dočekao riječima "Bježi da te ne vidimo" i hrvatski olimpijac talijanskih korijena rođen u slovenskom Kopru otišao je na zasluženi odmor.

Domaća javnost tako je upoznala Giovannija Cernogorza (42). Svjetski prvak iz 2023. i višestruki europski prvak vrlo vjerojatno ušao je u posljednje četiri godine fantastične karijere. Nakon što je nastupio u Londonu 2012., Rio de Janeiru 2016. i Parizu 2024., želja mu je odraditi još jedan olimpijski ciklus i pokušati dohvatiti novo odličje u Los Angelesu 2028. godine.

Giovanni Cernogoraz u Indexovom Intervjuu tjedna

Cernogoraz je dao veliki intervju za Index godinu nakon pariških Igara na kojima je noseći hrvatsku zastavu plovio rijekom Seineom na povijesnom otvaranju najvećeg sportskog natjecanja.

Govorio je o tome kako se uz oca Valtera počeo baviti streljaštvom na lovačkim streljanama u Istri i poručio kako lov na divljač nije nehumano iživljavanje, već uključuje i brigu za životinje. Prepričao je kakvi su ga uvjeti dočekali na trima Olimpijskim igrama, objasnio zašto mu se nije svidjela ceremonija otvaranja u Londonu i istaknuo kako je trap sve teža disciplina u kojoj se promašaji ne praštaju.

Najzanimljivija priča jest ona o povratku s Olimpijskih igara u Londonu. Kući je došao sa zlatom oko vrata i kao nacionalna senzacija, da bi svega par dana kasnije uzeo pregaču kako bi odradio smjenu u obiteljskom restoranu u Novigradu. No, roditelji su ga ubrzo potjerali iako je bila sredina turističke sezone.

"Dobro došli u mjesto olimpijskog pobjednika." Stoji li taj natpis još na ulazu u mjesto Bužinija pored Novigrada?

Više ne, stajao je nakon Olimpijskih igara 2012. godine. Puno mi je značilo što mali gradić kao što je Novigrad i Istarska županija prepoznaju moje rezultate. Natpis pokazuje da cijene moj trud.

Prije 20-ak dana osvojili ste brončanu medalju na Svjetskom kupu u Peruu. Napisali ste da ta bronca vrijedi kao zlato. Zašto je tako posebna?

Promijenio sam pušku i municiju, kasno sam krenuo s pripremama i u finalu sam imao bolove u laktu. Stisnuo sam zube, odradio najbolje što sam mogao i zato bronca vrijedi kao zlato.

Razgovaramo nakon što ste nastupili na Cipru u sklopu Svjetskog kupa. Kako je bilo ondje?

Razbolio sam se, imao sam temperaturu, pa sam odustao drugi dan. Još mi se čuje u glasu kako me drži viroza. Svaki sportaš mora biti zdrav kako bi ostvario rezultat. Mozak ne funkcionira dobro kada ste bolesni.

Prošle godine održane su Olimpijske igre u Parizu. Nosili ste hrvatsku zastavu na otvaranju. Što Vam je to značilo?

Puno znači predstavljati svoju državu na velikoj manifestaciji kao što su Olimpijske igre. Bilo je to posebno. Hrvatski olimpijski odbor mi je javio da sam kandidat, a onda su me izabrali glasanjem. Bio sam jako sretan. Zaslužio sam to jer sam 2023. osvojio Svjetsko i Europsko prvenstvo. Prije toga sam također imao jako dobre rezultate.

Igre u Parizu otvorene su na neobičan način. Umjesto ulaska i hoda po stadionu, sportaši su brodovima plovili rijekom Seineom. Što mislite o tome?

Televiziji i medijima je to možda bilo lijepo, ali sportašima nije. Nedostajao je osjećaj koji imaš na stadionu. Nismo mogli razgovarati niti se družiti s drugim sportašima. Vozili smo se sat vremena i izašli, to je to. Rijeka nije bila prljava, ali vrijeme je bilo loše. Jako smo se smočili zbog pljuska, plus još sam se morao voziti tri sata do Chateaurouxa.

Vi niste bili u olimpijskom selu, već u Chateaurouxu. S obzirom na to da ste u Parizu bili na trećim Igrama, je li bolje imati mir u posebnom smještaju ili je veća draž biti susjed s najboljim sportašima svijeta u olimpijskom selu?

Bolje je biti u olimpijskom selu. Ekipa je tu, imaš s kime pričati i družiti se. Osjećaj je drugačiji. Bili smo samo mi iz streljaštva u Chateaurouxu. Smještaj nije bio jako dobar, pa je dio zemalja otišao u apartmane i hotele. Hrana i kreveti nisu bili dobri. Ukupno gledajući, smještaj nije baš bio dobar, osobito kada ga usporedimo s Londonom.

Kažete da hrana nije bila dobra.

Prvo, nije bila dobra. Drugo, bilo je malo vrsta. Manje-više svaki dan jeli smo jako slična jela, a u olimpijskom selu ima indijske, kineske kuhinje... Deset dana možeš jesti raznoliko.

Spomenuli ste uvjete na Igrama u Londonu. A kakvi su bili u Rio de Janeiru 2016.?

London su bile moje prve Igre, stoga su mi bile posebne, no ionako je sve bilo top. U Riju je olimpijsko selo bilo OK, no organizacija na streljani nije bila dobra jer nije bila spremna kada smo došli, pa se nismo mogli zagrijavati.

U trapu se puca 125 hitaca, a Vi ste u Parizu imali svega tri promašaja i već to nije bilo dovoljno za finale. Otišli ste u dodatno raspucavanje i ondje Vas je jedan promašaj koštao finala. Ti podaci dovoljno govore koliko savršeni morate biti u Vašoj disciplini da biste osvojili medalju.

Razina se jako podigla posljednjih godina. Ako su uvjeti idealni, sada moraš pogoditi barem 122 da bi ušao u finale.

Kakva je bila konkurencija u trapu kada ste se počeli njime baviti?

Trebalo je 118-119 pogođenih meta za finale, čak i 117 ako su bili lošiji uvjeti. Prije je nekoliko država bilo na vrhu, dok sada i druge ulažu u trenere i puške. Nekad bi se kupila puška sa serijskim kundakom kojem si se morao prilagoditi i s kojim bi strijelac imao više promašaja. Bolje države su imale kundake po mjeri, što danas ima veći broj zemalja.

Koliko je Hrvatska napredovala tijekom svih tih godina?

Ne znam što bih rekao. Nakon mojeg i olimpijskog zlata Josipa Glasnovića očekivao sam da će se uvjeti poboljšati. Ni dan-danas nemamo izbornika, pa ni trenera, zbog čega svatko mora misliti za sebe. Nadao sam se i sponzorima kako bi situacija išla na bolje. Situacija nije sjajna.

Kako to da nema izbornika?

Što da vam kažem? Imamo komisiju letećih meta, dva-tri aktivna strijelca koji mogu ući u reprezentaciju. Sve to skupa nije dobro. Pravilnik se mijenja iz mjeseca u mjesec... Trebali bismo imati izbornika, osobu koja mora pratiti strijelce i izabrati one koji bi trebali ići na natjecanje. To je neobično.

Kakva je perspektiva Hrvatske u streljaštvu?

Imamo 15-ak juniora. Kvaliteta nije osobito visoka, klubovi se trude i ulažu, ali to je to. Nemamo kampove za mlade koje bi Savez trebao organizirati i koji bi financijski trebao pomoći. Situacija je teška.

Nakon kvalifikacija u kojima niste izborili finale Igara u Parizu, rekli ste da ćete otići u sobu i isplakati se. Zašto vas je to toliko pogodilo i je li tako bilo?

Znao sam da sam spreman za finale, to se vidjelo po rezultatu. No pojavio se problem. Lakat me bolio od veljače do srpnja. Bio sam na terapijama, primao injekcije i uzimao tablete protiv bolova. Dao sam sve od sebe, a nedostajala mi je jedna meta u shootoutu za finale, i to s 11. golubom. Uložio sam puno truda i odrekao se mnogo toga, naravno da mi je bilo žao.

Jedan promašaj može Vas koštati prvog mjesta ili prolaska, kako je to bilo na Igrama u Parizu. O čemu razmišljate dok se natječete? Imate li ritual poput tenisača prilikom servisa?

Imam vježbe disanja te za reflekse i koordinaciju. Prije serije moraš se isključiti iz svega, fokusirati i pogoditi metu.

Na natjecanjima u trapu uglavnom nema publike. Iznimka su Olimpijske igre. Jesu li Vas navijači ikad ometali tijekom pucanja?

Na našem državnom prvenstvu gledaju nas natjecatelji koji nisu ušli u finale. Uvijek netko razgovara sa strane ili namjerno fućka. Moraš se isključiti iz svega, na jedno uho uđe, a na drugo izađe. Na finalu u Londonu bilo je 400-tinjak ljudi. Tada sam prvi put pucao pred takvom publikom. 

Jeste li ikad radili sa psihologom pošto je koncentracija jako bitna?

Radio sam godinu dana. Kako nisam vidio veliko poboljšanje, odustao sam.

Koja je razlika u natjecanju na višoj i na nižoj temperaturi?

Natjecanja su uglavnom ljeti, po velikim vrućinama, na 30-37 stupnjeva, zbog čega pijemo puno tekućine. Najveći problem je kad je kod nas jako hladno u veljači ili ožujku pa treniraš s dvije majice, a onda ideš, na primjer, u Peru, gdje nosiš kratku majicu. U tom je slučaju potrebno prilagoditi se na drugačiji osjećaj u ramenu.

Najniža temperatura? Pucali smo na -3, kiši i vjetru. Izgubi se osjećaj u prstima, mišići su kruti, nemamo fleksibilnost... Možeš se zagrijavati koliko hoćeš, ali kad dođeš na pistu, opet stojiš. Moraš stisnuti zube, nema druge.

U karijeri ste osvojili sve što ste mogli i bili više puta drugi, no ističe se zlatna medalja s Olimpijskih igara u Londonu. U raspucavanju ste pobijedili Talijana Massima Fabbrizija 6:5. Bacili ste se na tlo nakon zadnjeg pogotka, a onda slušali hrvatsku himnu. Prisjetite se kako ste postali senzacija.

San mi je bio otići na Olimpijske igre. Godinu dana prije toga osvojio sam Europsko prvenstvo. Rekao sam: "Ako sam u istoj konkurenciji mogao osvojiti europsku medalju, zašto ne bih mogao i olimpijsku?" Dao sam sve od sebe i, kada sam znao da sam ušao u finale, ostvario sam cilj i mogao sam ići na sve ili ništa.

Smirio sam se pred velikom publikom i u novom okruženju. Odradio sam dobro finale. Kada sam shvatio da pred zadnji hitac imam sigurno srebro, počeo sam plakati i rekao "vau". Slušati himnu je nešto posebno, to treba doživjeti, jako lijepo.

Jeste li se osjećali kao zvijezda kada ste se vratili u Hrvatsku?

Nisam. U prvih mjesec dana nisam shvatio što sam napravio. Kamo bih god išao, ljudi su me pitali za autogram i slikanje. Onda sam shvatio što znači biti olimpijski pobjednik.

Nakon zlata na Olimpijskim igrama u Londonu, vratili ste se konobariti u obiteljski restoran.

Bilo mi je normalno doći s natjecanja i početi raditi. Bila je sredina kolovoza, usred sezone. Par dana nakon Igara obukao sam konobarsku odjeću. Spustio sam se u restoran, a tata mi je rekao: "Bježi da te ne vidimo!" Malo sam radio, a onda su mi rekli da odem odmoriti, haha.

Bili ste olimpijski pobjednik i od Vlade ste dobili 100 tisuća kuna, no nije Vam bio problem konobariti.

Da, dobio sam 103 tisuće kuna. Zašto bi mi bilo ispod časti raditi "običan" posao? To mi je bilo normalno.

Vodi li obitelj i dalje restoran ili ste ga iznajmili?

Iznajmili smo ga prije pet godina. Jedan ga je dečko vodio tri godine, a onda je odustao. Sada stoji, ali imamo plan od njega napraviti tri veća apartmana.

Jeste li u njemu imali izložene trofeje poput Rockyja i jesu li Vas gosti, kao u filmu o boksaču, tražili da im pričate o svojim uspjesima?

U restoranu sam imao izložene manje važne medalje, dok sam veće imao u ormariću u stanu. Puno su me puta tražili da im pričam o svojim rezultatima. Ispitivali su me kako mi je bilo i kako sam se osjećao te bismo se fotografirali.

Danas ste, poput brojnih hrvatskih sportaša, zaposlenik Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Što vam to donosi?

Puno mi znači, imam sigurnost i mjesečnu plaću. Nije nam riješeno mirovinsko i zdravstveno, ne znam zašto, ali rečeno je da je u postupku.

Godina 2023. bila je sjajna za Vas. Postali ste svjetski prvak u Bakuu, pa mjesec dana kasnije u Osijeku drugi put uzeli europski naslov. S obzirom na to da je Osijek tada dobio domaćinstvo Europskog prvenstva, znači li to da Hrvatska ima dobar status u svjetskoj streljačkoj zajednici?

I da, i ne. Osijek ima velik i lijep centar za leteće mete i kuglu. Lijepo je uređen i ugostio je nekoliko natjecanja. Ali to je to, ostale hrvatske streljane nisu nešto. Nogomet je nogomet, sport broj 1. Međutim, i drugi sportovi zaslužuju bolje uvjete i pomoć. Novac bi se trebao bolje raspodijeliti.

Rođeni ste u Kopru, živite u Novigradu, a imate i talijanske korijene te u kući govorite talijanski. Je li uopće upitno koju zemlju smatrate svojom ili je Hrvatska jasan odgovor?

Hrvatska je jasan odgovor. Istra je davno bila dio Italije. Moji djed i baka su ostali ovdje i sada imamo talijansku manjinu u Istri, kao i u Dalmaciji.

Ispričali ste da ste u početku trenirali na lovačkoj streljani.

Počeo sam na lovačkoj streljani jer nismo imali olimpijsku. Najbliža streljana bila je u Sloveniji, gdje smo išli na treninge. A onda smo s vremenom osnovali klub u Novigradu i izgradili streljanu.

Što mislite o lovu na životinje s obzirom na to da strijelci često dolaze iz lovačkih obitelji? Ljudi znaju raspravljati je li lov human i potreban ili nehumana aktivnost za iživljavanje.

Ljudi ponekad krivo gledaju na lov, misle da je to samo ubijanje životinja. No to nije tako. Lovci ne idu samo odstrijeliti divljač, već je i jedu. Ljeti se divljač hrani i dovodi voda u cisterne. Lov nije samo ubijanje životinja, već i pomaganje.

Otac Valter uveo Vas je u streljaštvo. Odmah ste krenuli s trapom i on vam je bio trener. Kako je surađivati s ocem?

Tata je tata, vjeruješ mu i znaš da ti neće reći ništa pogrešno. Otac donosi veliku odgovornost. Naravno, ponekad se posvađamo, ali to je normalno.

Koliko se još profesionalno planirate baviti streljaštvom?

Sigurno još četiri godine, još jedan olimpijski ciklus. Kada ću osjećati da više nije to, to, reći ću stop. Plan mi je nakon karijere biti trener, ali ne u Hrvatskoj s obzirom na to da ona nema izbornika. Želja mi je ići van, već sam imao ponude nekoliko država, ali nisam ih prihvatio jer se još natječem.