PETNAESTO, osmo, deveto, jedanaesto i deveto mjesto. Rezultati su to hrvatske rukometne reprezentacije na pet posljednjih velikih natjecanja, odnosno od zadnje medalje, srebra osvojenog 2020. na Europskom prvenstvu. Gledajući te brojke, otvara se pitanje - što uopće možemo očekivati od hrvatskih rukometaša na nadolazećem Svjetskom prvenstvu?

Prošla godina bila je turbulentna za hrvatski rukomet. Krenulo je s euforijom nakon gaženja Španjolske na otvaranju Eura, a atmosfera je brzo splasnula uzastopnim porazima od Francuske, Mađarske i Islanda.

Goran Perkovac ekspresno je smijenjen, da bi Dagur Sigurdsson, prvi stranac na klupi hrvatske rukometne reprezentacije, opet probudio euforiju tako što je suvereno osvojio kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre. U Parizu se dogodilo novo razočaranje. Porazi od Slovenije, Švedske i Španjolske izbacili su Hrvatsku s natjecanja već u grupnoj fazi.

Ali opet, unatoč svim neuspjesima, Hrvatska je pokazala određeni potencijal. Unutar osam mjeseci triput je uvjerljivo potukla Njemačku, aktualnog olimpijskog doprvaka, a već spomenuto deklasiranje Španjolske bilo je jedna od najboljih utakmica Hrvatske godinama unazad. Kvaliteta je tu, ali se pojavljivala u bljeskovima. A Hrvatskoj će za rezultat trebati kontinuitet.

Može li Hrvatska uloviti kontinuitet?

Sigurdssonova momčad ima kvalitetu da može dobiti (gotovo) svakoga na dobar dan, a ako joj se otvori kao lani protiv Španjolske, onda je sposobna u potpunosti samljeti protivnika. Kako to izgleda, vidjelo se i u petak u prijateljskoj utakmici protiv Slovenije, koja od 12. minute nije uspjela spustiti svoj zaostatak na manje od šest razlike.

Jasno, sve što se dogodi u prijateljskim susretima treba uzeti s dozom rezerve, no Hrvatska je tu utakmicu odigrala sjajno. Do 22. minute hrvatski je šut bio stopostotan, što je nevjerojatno, nerealno i neodrživo, ali očito nije ni slučajno jer nije prvi put da se takvo što dogodilo. Isti scenarij gledali smo i u toj velikoj pobjedi nad Španjolskom.

Hrvatska je ekipa koja se hrani energijom i kojoj samopouzdanje jako puno znači, ali problem nastaje kada ne ide sve tako glatko, kada utakmica uđe u egal ili kada Hrvatska padne u zaostatak od par golova razlike. U tim slučajevima reakcija najčešće nije bila prava i takve utakmice su se gubile. I sam Sigurdsson isticao je da je to najvažnija stvar koja se mora promijeniti ako se želi doći do uspjeha.

Hrvatski igrači su u formi

Ono što svakako može uliti optimizam uoči Svjetskog prvenstva je činjenica da su hrvatski igrači u odličnoj formi. Mario Šoštarić je u Pick Szegedu najbolji strijelac Lige prvaka, a Ivan Martinović u Rhein-Neckar Lowenu za istu titulu konkurira u Bundesligi.

Domagoj Duvnjak u Kielu napadački igra najviše i najbolje u zadnjih desetak godina te je na pola sezone već nadmašio prošlogodišnje brojke. Na listi strijelaca Bundeslige je 22., a pet asistencija mu nedostaje da bude najbolji u toj kategoriji. Marin Šipić najbolji je strijelac Europske lige među pivotima.

Dominik Kuzmanović četvrti je po obranama u njemačkom prvenstvu, a Ivan Pešić šesti u francuskom, gdje s Nantesom predvodi ljestvicu. Obojica imaju uspješnost preko 30%.

Zvuči kao floskula, ali obrana je ključ

Svi ti statistički podaci zaista zvuče sjajno i prije svega pokazuju da Hrvatska ima impresivan napadački arsenal. I baš će zato, iako to već zvuči kao floskula, obrana biti ključ. Prošlogodišnji slabi rezultati velikim dijelom potvrđuju lošu igru u obrani. Švedska je Hrvatskoj zabila 38, Island 35, Francuska 34, Španjolska (na Olimpijskim igrama) 32, Slovenija 31...

I sve to pored golmana, posebice Kuzmanovića, za koje se gotovo jednoglasno govorilo da su bili najsvjetlija točka hrvatske reprezentacije. Jer, pazite, Kuzmanović je u tim utakmicama redom imao 14, 10, 13, 15 i 10 obrana. Toliki broj golova uz takav učinak vratara ukazuje na brz tempo igre, ali i na vrlo poroznu obranu.

Ohrabruje zato podatak da je Hrvatska u pripremnim utakmicama zadržala Makedoniju i Sloveniju na po 25 postignutih pogodaka, i to bez nekih ludih golmanskih izvedbi. U obje utakmice su Kuzmanović i Pešić zajedno imali točno deset zaustavljenih udaraca.

Čini se, dakle, da određenog napretka u obrani ima, a i red je da bude tako jer, kad se opet pogleda na papir, Hrvatska raspolaže s jako dobrim obrambenim igračima. Leon Šušnja predvodi obranu Wisle Plock, kluba s najmanje primljenih golova u Ligi prvaka.

Veron Načinović igra u srcu obrane Montpelliera, Nikola Grahovac ima veliku ulogu u Veszpremu, Zvonimir Srna ključan je u Zagrebu, a Marko Mamić u Leipzigu. Materijala ima sasvim dovoljno da se onaj najvažniji dio obrane, njena središnjica, posloži kako treba, dok igrači poput Davida Mandića (oporavi li se za vrijeme SP-a) i Duvnjaka, kojeg Sigurdsson u obrani zasad prvenstveno odmara, mogu donijeti dodatnu dimenziju.

Kako će Hrvatska izgledati?

Potencijalan problem je to što Hrvatska nikako da definira udarnu postavu te u prvenstvo ne ulazi s ustaljenom rotacijom. Izvrstan primjer je već spomenuti Šušnja, koji je neko vrijeme bio izvan kruga reprezentacije, a sada izgleda kao da će biti glavni igrač hrvatske obrane. Logično je da stvari koje nisu funkcionirale treba mijenjati te je stoga i razumljivo zašto Sigurdsson za nekim rješenjima još uvijek traga, ali bilo bi puno bolje da ih je uspio pronaći ranije.

Što se napadačkog dijela terena tiče, utakmica sa Slovenijom najvjerojatnije je otkrila osnovni plan. Duvnjak bi trebao biti startni srednji vanjski, dok će uz njega igrati Martinović i Srna. Koliko je Duvnjak važan za napadačku koncepciju Hrvatske, govori i činjenica da ga izbornik u obrani, gdje je možda i bolji nego u napadu, sakriva na krilu ili vadi iz igre.

To je i razumljivo jer teško da 36-godišnji Duvnjak može cijeli turnir igrati u oba smjera, a njegova obrana mogla bi biti dodatno oružje i donositi prevagu kad za tim bude potrebe. Luka Cindrić bit će zadužen za organizaciju igre u trenucima kada Duvnjak odmara, ali često ćemo ih i zajedno gledati na terenu jer je dojam da Sigurdsson od dešnjaka na vanjskim pozicijama planira aktivno rotirati samo njih dvojicu i Srnu.

Mamić već godinama ne igra napad, Tin Lučin nije dobio ni minute protiv Makedonije i Slovenije, a Ivano Pavlović teško da će imati veliku minutažu na svom prvom velikom natjecanju. Uz to je opcija na srednjem vanjskom i Martinović, čime bi se otvorio prostor za još jednog ljevaka, bio to Mateo Maraš ili Luka Lovre Klarica. 

Na krilima su trebali biti Mandić i Šoštarić, ali zbog Mandićeve ozljede barem u prvoj fazi lijevo će igrati Marin Jelinić. Filip Glavaš kvalitetna je druga opcija na desnoj strani. Šipić je napadački najbolji pivot Hrvatske i čini se da je prvotni plan rotirati njega i Šušnju izmjenama obrana-napad. 

Nije istina da Hrvatska nema kvalitetu

Loši rezultati proteklih godina u javnosti su se već počeli prihvaćati uz objašnjenje da Hrvatska nema kvalitetu za više, ali to nije istina. Hrvatska nije na razini Danske ili Francuske i ne može na svakom turniru biti u borbi za medalje, ali je dovoljno dobra da se ne smije iz natjecanja u natjecanje miriti s devetim ili desetim mjestima. 

Takvi rezultati ne daju nam pravo da se sad najavljuje borba za medalje, ali s još jednim slabašnim plasmanom Hrvatska se na ovom prvenstvu ne smije pomiriti. Garantirano joj je da će sve utakmice osim eventualnog finala ili susreta za treće mjesto igrati pred domaćom publikom. Igrači su zdravi i u odličnoj su formi, a ždrijeb je povoljan.

Treba napomenuti da Egipat, Slovenija i Island nisu ništa slabiji od Hrvatske i proteklih su je godina pobjeđivali, ali ne spadaju ni u sam vrh svjetskog rukometa. I daljnja križanja otvaraju Hrvatskoj lijepe mogućnosti jer su joj u četvrtfinalu, osim Francuske, mogući protivnici reprezentacije poput Mađarske, Austrije, Nizozemske ili Katara. 

Još jednom ćemo ponoviti, lako se može dogoditi da Hrvatska, primjerice, izgubi od Egipta i Slovenije i ostane bez četvrtfinala. Ne bi to bio nikakav debakl, ali je valjda već jednom došlo vrijeme da i Hrvatska napravi rezultatski iskorak jer bolju priliku od ove teško da će dobiti.

Ako smo mi možda i subjektivni, nisu kladionice, koje Sigurdssonovu momčad uglavnom vide kao petog ili šestog favorita prvenstva, što opet dosta govori o njenim mogućnostima na ovom natjecanju. Hrvatska ima kvalitetu, ima domaći teren, ima dobar ždrijeb. Sada je na stručnom stožeru i igračima da to iskoriste.