DINAMO je sinoć u Maksimiru u infarktnoj utakmici u produžetku pobijedio Bodo 4:1 i nakon tri godine se vratio u Ligu prvaka. Zabili su Oršić, Petković, Drmić i Bočkaj, goste je u igru u 70. minuti vratio Gronbaek, ali je na kraju presudilo Dinamovo iskustvo i rutinerstvo u ovakvim situacijama.

A presudila je i kvaliteta. Momčadska, ali i individualna, a individualne u Dinamu ima jako puno. Kod nekih igrača, kao što je Mislav Oršić, ona je konstantna i vidi se u svakoj europskoj utakmici već godinama. Kod nekih, kao što je Bruno Petković, ona je izvanserijska i, da je konstantna, Petković bi odavno bio u nekom od najvećih europskih klubova, što se umalo dogodilo prije raskola s Bjelicom i gašenja nogometa zbog koronavirusa.

Sammir novog doba

Petković je Sammir novog doba. Iako su, naravno, drukčiji igrači, Petković i legendarni Brazilac slični su po mnogočemu. Ni oko jednog igrača Dinamovi navijači nisu toliko podijeljeni kao oko Petkovića. Za jedne je genijalac koji uvijek mora igrati, pa makar ga trpio, za druge je igrač koji bira utakmice.

Njegov govor tijela na travnjaku često je sugerirao nezainteresiranost i nonšalantnost, što je kraj "manijaka" kao što su Ademi i Oršić jako živciralo navijače. No tu i tamo su došle utakmice u kojima bi kritičarima, barem nakratko, začepio usta i odigrao onako kako je igrao pod Bjelicom, kad su se za njega raspitivali Barcelona i ostali klubovi koji su bili spremni platiti i 15 milijuna eura.

Problem za Petkovića postao je to što je takvih utakmica bilo sve manje, a one koje je rješavao sam dogodile bi se kad bi se planeti i zvijezde poklopili. No dolaskom Ante Čačića Petković je počeo dizati formu, a u zadnje vrijeme igra tako da će ga Zlatko Dalić teško moći ignorirati za Katar.

Povjerenje mu je najvažnije

Čačić mu je dao povjerenje, stao je iza njega, a igračima kao što su Sammir i Petković ništa nije važnije od toga. Ostalo će obaviti sami. Kad se dobro osjećaju u momčadi i momčad s njima, onda im je samo nebo granica. 

Je li Petković imao bolje rješenje od škarica nakon one duge lopte Ristovskog? Vjerojatno jest, ali u njegovoj glavi najlogičnije je bilo primiriti loptu između dva igrača Bodoa i onda škaricama raspaliti po golu. Jer zašto ne? Tko zna, možda je u svom tom ludilu i gađao sami kut. Kad su takvi likovi u pitanju, zaista je sve moguće.

Petkoviću su često zamjerali na premalom zalaganju i trudu, osobito u obrani, ali on vjerojatno nikad u karijeri nije tako igrao za momčad kao u zadnjih nekoliko utakmica. Ganja protivničke braniče kad imaju loptu, poziva suigrače da mu se pridruže, uklizava, osvaja lopte i pokušava na sve načine pomoći momčadi.

Od njegova dobivena skoka na centru izrodio se prvi gol protiv Bodoa, onda je zabio spomenute škarice, a kasnije, kad je pao zajedno s ekipom, nije gubio glavu, zatvarao je koliko je mogao i, a to je najvažnije, igrao je za momčad.

Samom sebi je najveći protivnik

Petković odavno nije klinac, za tri tjedna će napuniti 28 godina. U međuvremenu je postao i otac, ispao je iz reprezentacije, a kad je krenula kriza s koronom, psihički je malo pao jer je računao da će ostvariti transfer koji bi se vjerojatno dogodio da nogomet nije stao. Izgubio je dvije sezone u traženju sebe u Dinamu, koji ga se ove godine očajnički želio riješiti. 

No upravo bi Petković mogao biti najveće Dinamovo pojačanje za Ligu prvaka ako nastavi s ovakvim igrama. To je isključivo na njemu. Ako shvati da mu najveći protivnik nisu mediji i kritičari, nego jedino i isključivo on samom sebi, pred Dinamovim navijačima je jako uzbudljiva jesen. Lako moguće s Petkovićem u glavnoj ulozi.