DOK JE VEĆINA svjetske publike u uzvratnim utakmicama Lige prvaka bila fokusirana na Santiago Bernabeu, mnogi od njih vjerojatno vjerujući da Real Madrid može još jednom napraviti čudo, u Milanu je gotovo tiho, bez prevelike pompe, Inter izbacio Bayern iz četvrtfinala.

Isti taj Inter koji su kladionice na početku sezone stavile na osmo mjesto favorita, iza sada već ispalih Manchester Cityja, Liverpoola, Bayerna i Real Madrida, kao i iza preostalih PSG-a, Barcelone i Arsenala.

S jedne strane, teško se može reći da su stavljeni u podcijenjeni položaj s obzirom na kadar, financije i činjenicu da im u ligi ne ide baš glatko, no s druge, Inter je već godinama u toj skupini klubova stepenicu ispod onih elitnih. Barem ako pitate kladionice, analitičare i superračunala.

Gledati Inter u polufinalu Lige prvaka nije uopće iznenađujuće. Pogotovo ako znamo da ih vodi ponajbolji taktičar, a možda i najbolji kup trener svijeta, Simone Inzaghi.

Kup majstor

Za Inzaghija je ovo gotovo još jedan dan u uredu ako uzmemo u obzir kako se snalazi u ovakvom tipu natjecanja. S Laziom je osvojio talijanski kup i igrao finale. S Interom je osvojio dva kupa, juriša prema potencijalnom trećem. Uz to je igrao finale Lige prvaka, dok je dva puta ispadao na dosta nezahvalan način.

Prošle je godine Atletico prošao na penale iako je Inter imao priliku u prvoj utakmici zabiti više od jednog gola koji su postigli. Prije tri su godine kod kuće Liverpoolu radili ozbiljne probleme do 75. minute kada su primili dva gola, da bi u uzvratu slavili na Anfieldu 1:0, no samo par minuta nakon gola ostali su s igračem manje i tako igrali zadnjih pola sata.

Inzaghijeva čitava trenerska karijera prožeta je uspjesima ili barem ozbiljnim otporom u ovakvom tipu natjecanja, a to se jasno ocrtava i ove sezone. Nakon ligaške faze Lige prvaka, Inter je primio samo jedan gol i to u 90. minuti od Leverkusena, dok su favorizirane engleske klubove potpuno zatvorili. S Cityjem su odigrali 0:0, dok su Arsenal pobijedili s 1:0.

Ono što smo vidjeli od Intera kroz cijelo ovo natjecanje jest odlika koja krasi Inzaghija i koja savršeno upotpunjava priču njega kao vrsnog kup trenera, a radi se o nevjerojatnoj taktičkoj fleksibilnosti i mogućnosti prilagodbe bilo kojem protivniku.

Nogomet kakav ne igra europska elita

Za razliku od preostalih klubova koji su se kvalificirali za polufinale, Interov nogomet je nešto drugačiji. Čak i ako proširimo sliku na još ona preostala četiri kluba koji su bili veći favoriti od njih, Inter je naspram njih prilično jedinstven.

Radi se o jedinoj momčadi koja postavlja igru s tri braniča u zadnjoj liniji, o ekipi koja dribla uvjerljivo najmanje u Europi (od 96 klubova u najjačih pet liga u Europi oni su posljednji po tome) te o ekipi koja je uvjerljivo najbolja u zračnim duelima u Europi.

Unatoč tome, od Intera su u dodavanjima samo tri ekipe progresivnije: Bayern, Barcelona i Real Madrid. Razlog tome je što Inter u sredini terena u formaciji 3-5-2 igra s tri izuzetno jaka igrača na lopti. To su Nicolo Barella, Hakan Calhanoglu i Henrikh Mkhitaryan.

Elementi koje Inter koristi u igri s loptom prilično su atipični naspram ostalih modernih ekipa. Iako igraju s tri stopera, redovito jedan od njih maršira prema naprijed te se često pridodaje i napadu. Nevjerojatno je da je u tome jako učinkovit 37-godišnji Francesco Acerbi. Pridodavanje stopera često stvara brojčanu prednost za Inter, a tome pridonosi i činjenica da Inter igra s dva napadača.

Jedan od te dvojice, najčešće Marcus Thuram, također je igrač viška između protivničkih linija čime Inter dobiva na kombinatorici. Istovremeno, u slučaju da jedan od protivničkih stopera izađe na Thurama, stvara se rupa koju iskorištava Lautaro Martinez.

Bočni igrači ne driblaju, ali osvajaju prostor

Ovakva igra djeluje rizično jer korištenje braniča u napadu znači da se negdje otvara prostor za potencijalnu protivničku tranziciju. Inzaghi je svoju ekipu doveo do razine da oni gotovo nikad ne gube loptu u provođenju takvih akcija, a čak i kad gube imaju neki oblik osigurača. Naime, ekipa je uvijek u pozicijskom napadu dobro postavljena pa čak i ako primjerice Acerbi ostane visoko i izgubi loptu, njegovo mjesto pokrio je netko od veznih igrača.

Interovi bočni igrači izuzetno su bitni, no ne toliko u probijanju po krilu već u korištenju praznog prostora. Upravo oni kada protivnik radi presing napadaju prostor koji se otvorio u protivničkoj obrani tim izlaskom u presing, a također je od presudne važnosti i njihovo pozicioniranje kada Inter radi brojčanu nadmoć po jednoj od strana.

Inter je u Europi jedna od najboljih ekipa po pitanju točno poslanih dijagonala i promjena strane, a upravo takva igra gdje će primjerice lijevi stoper u kombinaciji s veznjacima i jednim od napadača fokusirati lijevu stranu napada, a onda poslati dijagonalu na desno gdje je sam njihov bočni igrač, način je na koji Inter osvaja prostor po bokovima bez driblinga.

Savršenstvo izvođenja kornera

Još jedna od njihovih taktičkih specifičnosti jest način na koji izvode kornere. Inter je uz Cagliari jedina momčad koja je izvela više od 100 kornera na način da putanja lopte ide od gola, umjesto prema njemu. Nijedna od top europskih ekipa to ne radi, dapače preferiraju da lopta rotira prema golu. Arsenal je od svojih 196 kornera njih 193 izveo tako.

Protiv Bayerna je Inter oba svoja gola postigao takvim načinom izvođenja kornera, a ukupno su ove sezone zabili čak 16 golova na taj način. Ogromna je prednost što je Inter najbolja skakačka momčad Europe i što imaju sjajne izvođače, ali Inzaghijeva postavka ipak je presudna.

Inter šalje jednog od stopera, najčešće Bastonija, unutar šest metara, dok svi ostali igrači stoje u dijagonalnoj liniji kako bi imali priliku napasti loptu s različitih visina u različito vrijeme. Tako ako lopta preleti prvog igrača, iza njega su još tri ili četiri igrača koji će ju napasti dok ona već pada.

U teoriji zvuči kao nešto potpuno jednostavno, no Inzaghi je tu rutinu doveo do savršenstva zbog čega su uz Arsenal najopasnija ekipa Europe u izvođenju kornera.

Umor i godine su problem, no i dalje su krema Europe

Sve spomenute taktičke pikanterije tek su mali detalji šire slike, a ona je da je Inter izuzetno prilagodljiva ekipa koja tijekom utakmice ima spremnih nekoliko planova. Inzaghi to od Intera nije napravio ove godine, već je u svojoj filozofiji ustrajan već četvrtu sezonu.

Bilo da utakmica zahtijeva niski blok, visoki presing, izlaz s loptom uz pomoć golmana, povlačenje veznjaka među stopere, Inter je za vrijeme Inzaghijeva mandata postao momčad koja može raditi sve, no problem koji bi mogli imati jest izgaranje u ovoj fazi sezone.

Inter ne samo da je po prosjeku godina najstarija momčad od preostale četiri u Ligi prvaka, već su bili i najstarija momčad općenito u tom natjecanju. I dok se bore za potencijalni ulazak u finale, istovremeno se bore i s Napolijem za naslov prvaka te s Milanom za ulazak u finale kupa. Već smo za vikend u porazu protiv Bologne vidjeli da bi upravo borba u ligi mogla patiti, pogotovo ako znamo da je Napoli redovito najjači u sezonama kada ne igra Europu.

Što se Europe tiče, koliko god je njihov model igre potencijalni kriptonit za Barcelonu, toliko je poletnost mladića Barcelone opasna po njih, a to se ponekad teško kompenzira taktičkim rješenjima. Neovisno o tome koji će faktor biti presudan, dvije stvari su jasne. Ona prva je da je Inter već neko vrijeme klub kojeg se mora svrstati bok uz bok s uobičajenim sumnjivima na vrhu Europe, a druga da je Inzaghi najzanimljiviji, pa možda čak i najbolji trener Europe.