HAJDUK je u sinoćnjoj utakmici doživio najveću blamažu u povijesti. Ispali su u 1. pretkolu od Gzire United, kluba s Malte koji je 418. u Europi, nakon pobjede 2:0 u prvoj utakmici.

Jedini ogled s kojim bi se to moglo mjeriti bio je ispadanje rezultatom 8:0 od Debrecena, kad se Hajduku nakon lošeg rezultata iz prve utakmice i nadanja da će se sve preokrenuti, odmah na početku uzvrata dogodio klasičan raspad sistema. Na kraju krajeva, onaj Debrecen bio je kudikamo kvalitetnija momčad od Hajdukovog sinoćnjeg protivnika.

Hamed Kone zabio je Hajduku dva prekrasna gola, Juranović je pri rezultatu 1:1 pogodio stativu, ali nisu detalji ni sreća ono što je presudilo o pobjedniku. Presudila je prije svega motivacija, odnosno nedostatak motivacije kod igrača Hajduka. Jedan trener motivirao je svoje igrače podcjenjivačkim tekstom u novinama, a pred kraj utakmice na rubu svojeg prostora kao manijak skakao je u kratkim hlačicama i još ih više od nervoze navlačio, vikao na svoje igrače i time im dao onaj posljednji i odlučujući impuls. Drugi je više-manje stajao s rukama u džepovima i mirno gledao kako se sve raspada. To je jedan od ključnih detalja sa sinoćnje utakmice.

Kakvi su to mladići koji nemaju želju za pobjedom? 

Koliko god da su u klubu isticali kako je fokus samo na Gziri, nakon prve utakmice na Malti svi su već planirali Istru, a vjerojatno lagano i Ventspils. Sasvim opravdano jer uz rezultatsku prednost od dva gola protiv jedne poluamaterske ekipe, trebalo je misliti na važnije utakmice. Nije problem ni to što je trener čuvao neke igrače za nedjelju, to je s obzirom na okolnosti bilo sasvim očekivano, već to što je jedna mlada i poprilično perspektivna momčad potpuno zakazala, a jedini pravi krivac za to u ovoj utakmici je trener. Sve ono što se događalo u klubu izvan terena samo je još dublje gurnulo Oreščaninu ruke u džepove. 

Primjerice, jedan Dolček sinoć je prvi put zaigrao na Poljudu u dresu Hajduka i bilo je posve jasno da je impresioniran atmosferom. Nekoliko očitih pogrešaka pri predaji lopte i pozicioniranju, na sreću, u ne toliko važnim situacijama, jednostavno su ono što svaki igrač mora proći jer ne igra se debi na Poljudu u Hajdukovom dresu svaki dan. Na kraju krajeva, bolje da osjeti atmosferu protiv "tamo neke" Gzire nego, recimo, Rijeke ili Dinama. No nakon 1:0 nije zakazao samo jedan igrač već su svi potonuli u, kako trener kaže, "neki mindset iz kojeg se teško izvuku". A sinoć se nisu uopće izvukli.

Prosjek godina igrača koji su nastupili za Hajduk bio je 23,3. Među tim igračima su i neki koji bi kroz par sezona trebali biti ozbiljni kandidati za A-reprezentaciju te je vrlo izvjesno da će igrati, ako ne već u najjačim, onda barem u osrednjim europskim klubovima. Malteška je ekipa imala prosjek od 30 godina, o njihovoj kvaliteti ne treba previše govoriti, stoga nije jasno kako je moguće da mladići željni dokazivanja, rezultatskih uspjeha i, naposljetku, velikih transfera kod rezultata 1:0 jednostavno stanu.

Posljedice tog pristupa su samo četiri udarca u okvir, a neodlučnost ili možda samo nedostatak vještine pojedinaca u napadu posebna su priča. Razumijevanje manjka motivacije za razbijanje slabijeg protivnika bilo bi lakše kod nekih prekaljenih igrača koji su odigrali stotine utakmica pa su se možda malo uspavali, ali u ovom je slučaju to nedopustivo.

Stanje u Hajduku već dulje je jako turbulentno, sigurno je to utjecalo na rezultat na terenu, ali utjecaj tih turbulencija u ovoj konkretnoj utakmici zapravo je bio minoran, pogotovo nakon 2:0 na Malti. Ovakva katastrofa morala se dogoditi, a iz puno razloga možda je bolje da to bude prije nego kasnije. Oreščanin je vrlo vjerojatno već bivši i čeka se samo službena objava, spominju se neki kandidati koji bi uskočili na upražnjeno mjesto, a prvi favorit svakako je Damir Burić, intimus predsjednika Marina Brbića.

Igra loša, prekidi još gori

Prije dva tjedna, nakon pripremne utakmice protiv Slaska, Oreščanin je govorio o tome kako ekipa mora poraditi na prekidima. Sinoć smo, i to protiv momčadi "velikog kalibra", mogli vidjeti da se nije napravilo apsolutno ništa. Hajduk je izveo osam kornera i imao još četiri nabačaja iz slobodnih udaraca od kojih nijedan nije mirisao ni na ozbiljnu priliku. Izdvojena je samo jedna malo opasnija situacija iz koje je Jairo pucao glavom, ali za takav dojam više možemo zahvaliti paradi vratara Justina Habera nego samoj toj šansi. Ofenzivni prekidi generalno su bili jedno veliko ništa.

S druge strane, u defenzivnom dijelu vide se ogromne nesigurnosti, pogotovo s čišćenjem lopte nakon što je obranjen prvi ubačaj, s tim da treba naglasiti kako Hajduk nije imao deficit u visini. Talijanski trener od svojih je igrača i tu izvukao maksimum, što se u ovoj utakmici nije naplatilo kroz klasičan prekid, ali jest kroz izjednačujući gol. Pored trojice Hajdukovih braniča, Jefferson se kod jedne "svijeće" uspio izboriti za udarac glavom te je taj gol bio okidač za katastrofu koja je uslijedila.

Hajduk tek čeka mučenje u HNL-u

Pred Hajdukom je još jedna duga i mučna sezona. Bez laganih golova iz igre teško će probijati i prosječne HNL-ovske obrane te bi puno utakmica moglo biti odlučeno kroz prekide, koje Hajduk također ne koristi. Recept za uspjeh protiv ovakvog Hajduka nije teško pronaći, trenutno su jako ranjivi i nakon ovoga i najslabije ekipe u ligi moći će nastupati protiv Hajduka bez imalo respekta.

Novi trener, vjerojatno Burić, dolazi u nikad gorem trenutku. Ali očekivanja za prvenstvo će usprkos povijesnoj sramoti u Europi, opet biti velika. Kad dođe novi trener, to znači i novi početak, bezuvjetnu podršku i povjerenje novom strategu - do prvog većeg kiksa ili čak i krize... Ponovno se rađa stara priča koja ide u krug iz stotinu drugih razloga koji su izvan dosega bilo kojeg trenera, a sinoćnja utakmica mogla bi biti samo najava jednog užasnog perioda.