DINAMO je ovog ljeta dovršio dva posla. Prvi, onaj medijski manje atraktivan, je dovođenje Stjepana Radeljića kojem je istekao ugovor s Rijekom i koji je sve dogovorio s Plavima. Drugi je bilo vraćanje Mislava Oršića, jednog od najvećih igrača u povijesti kluba.

Njegov dolazak za Dinamo nema samo igračku vrijednost (iako se ona ne smije zanemariti) ni onu koja je vezana uz njegov karakter. Ovaj povratak mogao bi biti vjesnik nekih boljih i zdravijih odnosa u trokutu između kluba s Maksimira, njegovih navijača i bivših igrača. 

Dinamo treba više municije na krilima

S aspekta kadroviranja, stvari su jednostavne. Dinamo na krilnim pozicijama traži prodorne i okomite igrače koji mogu raditi razliku i u europskim utakmicama, rastezati obranu driblingom i utrčavanjima te otvarati Luki Stojkoviću, Mihi Zajcu i drugim osmicama koridore za ulazak u završnicu.

Cardoso Varela nije pokazao da je spreman za seniorski nogomet, iako se digao u samom finišu sezone. Arber Hoxha nosio je Dinamo na svojim leđima u jednom dijelu sezone, ali i dalje nije pokazao da to može raditi u kontinuitetu.

Gabriel Vidović i dalje je na razmeđi između krila, osmice i desetke. Mateo Lisica mora se do kraja vratiti nakon mononukleoze. Fran Topić odigrao je solidnu ulogu, ali ne može biti nositelj igre. Moguće je da će biti i odlazaka, a krilna pozicija bila je označena jednim od prioriteta još zimus kada je Dani Rodriguez iz Barcelone bio na korak od dogovora s Plavima.

Iza Oršića je najbolja sezona u životu što se tiče asistencija i čini se da se uspio naći nakon teške ozljede koljena. Dobro je igrao i u Ligi prvaka gdje je zabio Bayernu i Slaviji Prag, a protiv Monaca i češkog kluba imao je i asistenciju. Možda nije najbolja verzija samog sebe ikad, ali Dinamu sigurno može pomoći, a financijski aspekt posla također je pozitivan.

Igrači kakvi su u Europi jako nedostajali

Najveća zamjerka Dinamu u prošloj sezoni bile su utakmice u Europi. Ne toliko zbog rezultata, jer prolazak ligaške faze i ispadanje u produžecima protiv Genka daleko su od neuspjeha, nego zbog dojma. Protiv suparnika iz liga Petice Dinamo je bio potpuno nedorastao.

Bila je vidljiva kriza igre u tim trenucima, ali i činjenica da je nova momčad oformljena pretežno od igrača koji se nikad nisu susreli s ovakvim pritiskom i koji nemaju puno europskih utakmica u nogama. Dolazak Dominika Livakovića bio je možda i važniji zbog utjecaja na ekipu nego u striktno igračkom smislu.

U Maksimiru često ponavljaju da je vrijeme vrijednost koja se ne može kupiti. Nešto najbliže tome je dovođenje igrača koji ima iskustvo igranja na toj razini i koji je u 70 europskih utakmica za Dinamo rušio Atalantu, Sevillu, West Ham, Tottenham i druge teškaše.

Slijedi li nova era u odnosu Dinama i bivših igrača?

Povratak tako značajnog igrača u Dinamo u godinama u kojima još može nešto dati ekipi nije pretjerano česta pojava na Maksimiru. U zadnja dva desetljeća Dinamo je bio važna odskočna daska mnogim nogometašima, ali rijetki su ga se sjetili nakon što bi otišli.

Nije ih za kriviti. Uprave klubova desetljećima su sustavno ubijale ikakav odnos između navijača i igrača od kojih većina nije nikad razvila posebnu emotivnu vezu s klubom. Veliki neiskorišteni kapital Dinama je da bivši igrači ostanu vezani uz klub, vrate se i pomognu mu svojim znanjem. Nove generacije igrača lakše je odgajati kada je uz njih na terenu Oršić, Joško Gvardiol ili Mateo Kovačić.

Povratak broja 99 plus je u svakom smislu, ali nije produktivno niti mudro očekivati čuda. Dinamo je pregazio SHNL, ali je ovo i dalje momčad koja uči i raste kako bi bila konkurentnija u Europi. Jedan igrač to ne može promijeniti, pa makar se zvao Mislav Oršić.