ŽARKO ŠEŠUM (39) prije četiri godine završio je bogatu igračku karijeru koja ga je odvela od rodne Bačke Palanke preko najvećih europskih rukometnih klubova do reprezentativnih nastupa za Srbiju. Šešum je u dresu Sintelona iz Bačke Palanke izrastao u jednog od najvećih srpskih rukometnih talenata, što mu je s 20 godina donijelo transfer u mađarski Veszprém.

Tamo je proveo tri i pol sezone osvajajući tri naslova prvaka Mađarske, no već 2009. godine njegov život obilježila je tragedija kada je u huliganskom napadu u Mađarskoj ubijen njegov suigrač Marian Cozma, dok su hrvatski reprezentativac Ivan Pešić i on zadobili teške ozljede.

Žarko Šešum u Indexovom Intervjuu tjedna

Vrhunski lijevi vanjski uspješno je nastavio karijeru u njemačkoj Bundesligi, gdje je igrao za Rhein-Neckar Löwen i Frisch Auf Göppingen. S ovim klubovima je osvojio tri EHF kupa, a kao igrač Göppingena je 2016. proglašen i najboljim igračem završnog turnira.

Sa srpskom reprezentacijom osvojio je srebrnu medalju na Europskom prvenstvu 2012. pred domaćom publikom u Beogradu i nastupao na Olimpijskim igrama u Londonu. Karijeru je završio 2021. u švicarskom klubu Kadetten Schaffhausen. Danas je ostao vezan uz sport kroz stručni rad i promociju rukometa u Srbiji.

U velikom intervjuu za Index dotaknuo se mnogobrojnih tema njegove bogate karijere. Od rane dominacije i osvajanja zlatnih medalja na europskim i svjetskim prvenstvima mlađih kategorija, preko velikog transfera u Mađarsku i tragedije koja se dogodila, pa sve do polufinalne utakmice s Hrvatskom na EP-u 2012. i propuštanja finala zbog incidenta tijekom dvoboja.

Za početak, gdje se nalazite i čime se trenutno bavite?

Nalazim se u Bačkoj Palanci, mom rodnom gradu i rodnom gradu moje supruge. Nakon završene karijere i 15-ak godina provedenih u inozemstvu, odlučili smo se vratiti kući. Tu smo već četiri godine, uživamo.

Što se posla tiče, bavim se menadžerstvom. To je nekako spontano počelo jer je rukomet u krvi i dalje. Nastavio sam gledati utakmice, počeo češće ići na njih po Srbiji, kako na one u domaćem prvenstvu tako i u Europi. I reprezentaciju, naravno.

Rukomet je mali svijet, brzo se pročulo da sam se vratio kući i onda je puno igrača tražilo savjete i pomoć. Bivši klubovi, treneri, suigrači, koji su postali rukometni djelatnici, počeli su me zvati za mišljenje o nekim igračima jer vjeruju u moje procjene i ono što ću im reći.

Tako je to počelo. Pomogao sam nekim igračima u pronalasku angažmana, nekima sam pomogao pri odlučivanju između više opcija i malo po malo, počeo sam se ozbiljnije time baviti i to ide svojim putem. 

Nakon završetka karijere ostali ste u rukometu i pomno ga pratite. Kako ste vidjeli nastupe hrvatske reprezentacije i srebro na SP-u ranije ove godine?

Hrvatska je odigrala fantastičan turnir. Finale Svjetskog prvenstva je izvanredan uspjeh i time je Hrvatska nastavila kontinuitet osvajanja medalja, što je za svaku pohvalu. Stalno dolaze nova imena, novi igrači, koji posebno dobro igraju za reprezentaciju i to je opet donijelo rezultat. Naravno da je onakva podrška s tribina i igranje u transu doprinijelo dobrom rezultatu.

Što biste rekli koje su osnovne razlike između vremena u kojem ste vi igrali na najvišem nivou i ovog danas? Dojam je da je sada rukomet puno brži.

Definitivno je brzina najveća razlika. Puno trčanja, puno igre 1 na 1. Sport je postao dosta više atletski. Nisam ni ja toliko davno završio s karijerom, ali rukomet se baš puno promijenio na tom najvišem nivou u prethodnih 5-6 godina i postala je ogromna razlika.

Jednostavno je trend takav da su igrači, bekovi pogotovo, nešto nižeg rasta, ali definitivno brži i eksplozivniji. Pravila su im omogućila da se takva igra forsira, uz brzi centar koji se izvodi iz trčanja, uz netoleranciju bilo kakvih jačih prekršaja koji su prije 10-15 godina prolazili lako. Igra je sama po sebi ljepša za gledanje, atraktivnija i dinamičnija, postiže se puno više golova, manje je grubosti.

Međutim, ono što se također promijenilo je vještina koja se izgubila nauštrb brzine i dominantnosti atletike. Stvar je ukusa, nekome se sviđa, nekome ne, ali to je po meni činjenica.

Vratimo se na same početke. Kako ste se i kada počeli baviti rukometom?

U osnovnoj školi. Već smo krajem četvrtog razreda imali sekcije s upoznavanjem različitih loptačkih sportova, gimnastike, atletike i slično. Svakog tjedna tema je bio neki drugi sport. Naš nastavnik bio je čovjek iz rukometa. Mi smo prošli sve te sportove, nogomet, košarku, odbojku i rukomet, no on se nama najviše dao baš u rukometu. Meni se to svidjelo.

Naglasio je da će tijekom ljetnih praznika klub iz Bačke Palanke, tadašnji Sintelon, vršiti upise nove djece. Tada smo imali 10 godina i već je nekako bilo vrijeme za opredjeljivanje za neki sport, a ja sam s par prijatelja odlučio vidjeti kako to izgleda. Odmah mi se svidjelo, baš sam dosta brzo to zavolio i na kraju ostao cijeli život u rukometu.

Sintelon već dugi niz godina ne postoji, a proizveo je veliki broj reprezentativaca. Kakav je to klub bio i zbog čega je prestao s radom?

Kada vratim film i prisjetim se kako je tada izgledao Sintelon i kako su izgledali klubovi u kojima sam kasnije igrao kroz karijeru, mislim da je klub bio na najvišem mogućem nivou. To je zasigurno utjecalo na to da mnoštvo dječaka počne trenirati.

Organizacija je bila vrhunska i postojala je masovnost. Ljudi u klubu bili su profesionalci, od trenera mlađih kategorija do predsjednika. Imali smo vrhunske uvjete, dvoranu na raspolaganju tijekom cijelog dana, kao i otvorene terene i školovane trenere.

Klub je sponzorirala tadašnja tvornica Sintelon, tvornica podnih obloga, tepiha i slično. Postojale su sve omladinske selekcije i svi su bili jednako obučeni, u istoj opremi. Novac je igrao veliku ulogu jer je financiranje moglo pratiti klupske ambicije, ali ključni su ipak bili profesionalni treneri koji su bili školovani za rad s djecom i samo su se time bavili.

Samim time što je klub igrao prvu ligu u Srbiji, što je punio dvorane, rasla je popularnost i djeca su samo dolazila.

Postoji li konkretan trenutak u kojem ste shvatili da će rukomet za vas biti više od hobija?

Konkretnog trenutka se ne mogu baš sjetiti, ali otprilike kada sam napunio 14-15 godina, kada smo bili prvaci tadašnje SR Jugoslavije i kada sam na tim turnirima u pionirskom i kadetskom uzrastu bio proglašavan najboljim igračem, onda sam shvatio da mi to dobro ide.

I prije toga se to meni sviđalo, nisam pomišljao na to da prestanem ili da se prebacim na neki drugi sport. Jednostavno sam svaki dan rado išao na treninge, igrao utakmice i viđao se s prijateljima s kojima se i danas viđam.

U nekom trenutku, kad sam shvatio da mi to ide, da drugi ljudi to prepoznaju, da osvajamo trofeje, a ja sam među najboljima i često sam proglašavan najboljim igračem turnira, prvenstva i Srbije, odlučio sam da to želim i dalje raditi.

S 14-15 godina ne možeš shvatiti i odlučiti što ti je cilj i gdje želiš igrati iako naravno da imaš neke snove, ali dovoljno sam znao da se želim baviti rukometom. Onda sam brzo ušao i u seniorski tim pa sam s nekih 16-17 godina znao da ću se stalno time baviti. 

Generacija '86 jedna je od, ako ne i najuspješnija generacija u novijoj povijesti srpskog rukometa. Godine 2004. postali ste europski prvaci uzrasta do 18 godina, a u finalu ste pobijedili Hrvatsku. Čega se sjećate iz tog dvoboja?

Sjećam se skoro svega. Savez je tada radio organizirano i planski. Domaćinstvo je dobiveno otprilike dvije godine prije toga i onda se ta generacije često okupljala. Malo vikendom, malo tijekom ljetnih praznika pa su tu bili i neki kampovi i selekcije, regionalni turniri. Vidjelo se da se posvetila pažnja toj generaciji. Naravno, uz talent i kvalitetu tih igrača.

Mi smo pred prvenstvo imali skoro dva mjeseca priprema. Imali smo bazu u Beogradu, u jednom hotelu blizu fakulteta gdje smo trenirali naporno i krvavo svaki dan. Stalno smo bili zajedno. Najupečatljivije mi je bilo to što smo u to vrijeme, sa samo 17-18 godina, punili dvorane diljem Srbije.

Pobjeđivali smo i to je baš odjeknulo. U finalu protiv Hrvatske bila je skroz puna dvorana, mislim da je bilo 6000 gledatelja na utakmici. Zlatna medalja, sve je to super, ali čitavo uzbuđenje oko toga nam je svima kao klincima ostalo u pamćenju.

Samo godinu dana kasnije postali ste i svjetski prvaci do 19 godina. U finalu ste razbili Južnu Koreju, no finale prije finala odvilo se u polufinalu kada ste golom Andrije Pejovića par sekundi prije kraja ponovno pobijedili Hrvatsku. Je li ta pobjeda posebno proslavljena?

Baš mi dobro osvježavate pamćenje. Sada vraćam film, da, Andrija Pejović u završnici daje gol. Hrvatska je i u toj generaciji imala odlične igrače koji su kasnije igrali i za seniorsku reprezentaciju poput Ivana Čupića i Alena Blaževića. Bila je baš jaka reprezentacija.

Igrom slučaja smo se u tako kratkom razdoblju sastali dvaput i, eto, mi smo tada možda i malo sretno pobijedili na SP-u. To je sigurno bilo finale prije finala. Bilo je to prvo Svjetsko kadetsko prvenstvo i uglavnom je sva kvaliteta bila koncentrirana u europskim reprezentacijama. Bili smo mi, Hrvatska i Danska.

Južna Koreja je svojim stilom igre i polu-presingom u obrani došla do brojnih iznenađenja, a mi smo u finalu pronašli odgovor na to. Koliko se sjećam, igrali smo s četiri brza beka, mislim da ni pivot nije igrao u napadu za nas zbog tog presinga. Možda smo čak igrali i s tri krila. Probili smo njihov sustav te divlje obrane i na kraju smo dobili 16 razlike.

To nam je bio prvi susret s takvim protivnicima iz Azije i Afrike, no definitivno su reprezentacije Srbije, Hrvatske i Danske bile najbolje ekipe.

Bili ste kapetan reprezentacije i najbolji igrač turnira, a 2005. postali ste i najbolji mladi sportaš Srbije i Crne Gore. Kako je to sve utjecalo na vas?

Bilo mi je to veliko priznanje. Tih godina su košarkaši Srbije i Crne Gore bili europski i svjetski prvaci u mlađim kategorijama, rukometaši također, mislim da je i ženska odbojka imala puno uspjeha. Tako da sam proglašen za najboljeg mladog sportaša u stvarno jakoj konkurenciji i to mi je jedno od najdražih priznanja.

Ipak je tu bilo dosta ozbiljnih igrača i rezultata pa mi je stvarno laskalo. Tada sam prvi put bio na velikom događaju i gala-večeri. Definitivno mi je godilo kao mladom čovjeku, ali bila je to i obveza jer je stavilo određeni pritisak na leđa, što je u sportu sasvim normalno.

Tada vas je s klupe vodio Veselin Vujović. Kakva je bila vaša suradnja s njim?

Vujović je tada vodio sve reprezentacije Srbije i Crne Gore. Vodio nas je i do finala juniorskog Svjetskog prvenstva iste godine. Puno su nam značila ta dva ljeta koja smo proveli s njim. Bilo je to razdoblje tijekom kojeg smo svi strahovito napredovali i puno naučili od njega, kako rukometno, tako i kako jedan sportaš treba živjeti i ponašati se.

Bilo je to razdoblje koje je imalo veliki utjecaj na moju karijeru, ali i na karijeru suigrača jer je on, uz stručni stožer, donio nivo više od svega onog što smo vidjeli dotad. To je u konačnici donijelo rezultat i profiliralo mnoge karijere jer su se brojni igrači poslije toga nastavili baviti rukometom i živjeti od njega. To je jako važno za mlade ljude.

Sintelon ste napustili s 20 godina u siječnju 2007. i niste se odlučili na određeni međukorak, već ste odmah otišli u redove mađarskog Veszpréma. Kako ste se odlučili na taj potez?

Došlo je vrijeme za odlazak. Napunio sam 20 godina, srpska liga je i tada bila prilično jaka, imali smo dobrih utakmica, ali poslije svih tih turnira, naročito reprezentativnih, dosta klubova je pokazalo interes za mene.

Bilo je raznih ponuda, a za Veszprém sam se odlučio nakon konzultacija sa svojom obitelji. Shvatio sam da je to najbolja opcija za mene. Danas se, kao menadžer, susrećem s time kada mladi igrači imaju neke ponude. Teško je odbiti veliki klub.

Svi imamo mišljenje da treba ići stepenicu po stepenicu, ali koji je to put koji je siguran? Uzmimo za primjer da mladog igrača zove Barcelona, da bude dio prve ekipe, ne da ide u školu ili na posudbu, i zove ga neki klub, ne želim podcjenjivati nikoga, tri četiri ranga niže. Rijetko koji igrač će se odlučiti na taj klub nižeg ranga pa tim putem pokušati doći do Barcelone.

Teške su to odluke. Sigurno može otići na obje strane i potrebno je dobro razmisliti u tom trenutku. Ja sam tada odlučio tako i to je bio moj put. Davao sam svoj maksimum na putu. U tom trenutku smo smatrali da je to najbolje za mene.

Tamo vas je dočekao legendarni hrvatski trener Zdravko Zovko. Bila je to u konačnici prva sezona u kojoj Veszprém nije bio prvak nakon šest godina dominacije. Kako su izgledali njegovi treninzi i vaša suradnja s njim?

Došao sam na polusezoni i imali smo nekih problema s ozljedama, kao i dosta novih, mladih igrača. Bila je to Zovkina posljednja sezona. Prvi put sam se susreo s takvim drillom. Kod Zdravka se treniralo na 100 posto od prve do posljednje minute, i prijepodne i poslijepodne. Njegovi treninzi su bili baš intenzivni.

Došao sam u momčad punu "zvijeri" od igrača. Tako je tu bio jedan Carlos Perez, Kiril Lazarov, Dejan Perić, Istvan Pasztor, Gergo Ivancsik, Gyula Gal. Sve redom mađarski reprezentativci i reprezentativci svojih zemalja, osvajači Lige prvaka i slično. To je za mene bio svemirski brod.

Zdravko je to vrlo profesionalno vodio i jako mi je žao što tada nismo osvojili titulu. Tada su se opraštali i Zovko i Lazarov. Završetak sezone bio je prilično tužan, a za mene jedna nova stvar i nova energija. Rado se sjećam tog razdoblja jer sam kod Zovke imao dobar tretman, igrao sam dosta, posvećivao mi je pažnju. Pozitivan dio moje karijere.

Nakon Zovke, klub je preuzeo Lajos Mocsai. S njim ste imali turbulentan odnos u kojem ste osjetili i određenu nepravdu. Što nam možete reći o tome?

Dobro ste rekli. Što se tiče odnosa i profesionalizma, sve najbolje o njemu. Vrlo kulturan i obrazovan čovjek, poznavatelj rukometa. Međutim, ja sam kod njega tijekom tri godine koliko smo surađivali imao lijepih i manje lijepih sportskih trenutaka.

U jednom razdoblju sam igrao non-stop i razvijao se kako treba, pa odjednom klupa na tri mjeseca, pa onda minute na kapaljku. Onda se dogodi par ozljeda, pa opet igram non-stop. U to vrijeme mi je najviše nedostajalo kontinuiteta na terenu, a nikada nisam dobio objašnjenje zašto je tako bilo.

Dobro sam trenirao, dobro se ponašao, bio sam timski igrač, nikada nisam pravio razdor među ekipom. Nikada u prvi plan nisam stavljao svoje nezadovoljstvo. Kada sam dobio šansu, davao sam maksimum. Jednostavno, moja uloga se promijenila u ekipi, dobivao sam sve manje vremena, a točan razlog za to nisam dobio.

Možemo pretpostaviti, diskutirati, ali mislim da je po mene moglo biti bolje, a i sigurno sam klubu mogao dati više kao igrač. Da sam dobio više minuta, sigurno bi i moja karijera išla u drugom smjeru.

Nažalost, vrijeme u Veszprému obilježila je tragedija sa smrtnim ishodom. 8. veljače 2009. skupina napadača izbola je vašeg tadašnjeg suigrača Mariana Cozmu koji je preminuo od posljedica uboda, Ivana Pešića koji je ostao bez bubrega, a i vi ste iste noći doživjeli tešku ozljedu. Čega se sjećate i što nam možete reći o toj tragičnoj noći?

To je najgori trenutak, ne samo moje karijere već i cjelokupnog života. Mlad čovjek je ubijen u bezazlenoj noći. Bio je to običan subotnji izlazak u mirnom gradu, u kojem je sve krenulo naopako. Izbila je tuča, sve se brzo dogodilo. Bio sam upleten, pokušao razdvojiti, no malo toga se sjećam jer sam dobio strahovit udarac u glavu zbog kojeg sam dobio potres mozga i polomljena mi je kost na licu.

Međutim, kosti zarastaju, ali jedan život je tada izgubljen, a zamalo i drugi. Ivan Pešić je imao sreće da je jedan suigrač u pravom trenutku naišao i na rukama ga odnio u bolnicu. Tako je spašen jedan život.

Policija je utvrdila što se dogodilo, tuča je izbila zbog neke netrpeljivosti, noževi su bili uključeni. Strašna stvar i tragedija koja nema veze sa sportom, a utjecala je na sve, ponajviše na njegovu obitelj, a onda i na nas.

Kako ste nastavili dalje? Koliko je vremena bilo potrebno kako biste, koliko god bilo teško, zaboravili na to?

Sedam dana, a možda i više, ležao sam u bolnici, a ekipa je poslije tjedan dana već igrala utakmicu Lige prvaka. Nije se mogla odgoditi. Gledao sam je na televiziji, nisam smio izaći iz bolnice i otići u dvoranu.

Bilo je to nešto najemotivnije što sam ikada doživio. Navijači u Veszprému su poznati po tome da pune dvoranu, da žive za taj klub i vole ga iskreno. Mogu samo zamisliti kako je bilo igračima na terenu.

Vratio sam se nakon dva mjeseca. Pokušao sam nastaviti s rutinom, ali to je nemoguće zaboraviti i potisnuti čak i dan danas. Imao sam cilj oporaviti se i što prije vratiti na teren. Tijekom tog oporavka sam puno više bio u dvorani i jače trenirao pa sam tako skrenuo misli.

Mora se živjeti s tim i te silne obveze, treninzi, utakmice, analize, pomogle su u svakodnevici. Podrška prijatelja, tadašnje djevojke i sadašnje supruge, suigrača i obitelji itekako znači. Kao ekipa smo se držali zajedno jer samo smo mi mogli razumijeti kako je to kada dođeš u svlačionicu i čovjeka više nema. Tragično, ne može se to opisati onome tko to nije doživio. Izgurali smo sezonu do kraja, ali ostalo je to urezano u sve nas.

Godine 2010. napuštate Veszprém i odlazite u njemački Löwen. Bundesliga već godinama ima status najbolje lige na svijetu. Kako ste se odlučili na taj potez i tko vas je dočekao tamo?

Uvijek mi je bio cilj zaigrati u Bundesligi. Gledajući od kuće i igrajući europske utakmice u Njemačkoj, Bundesliga mi je ostavila najsnažniji utjecaj. Najviše zbog punih dvorana i mnoštva jakih utakmica. To me motiviralo da odem tamo. Osjetio sam da trebam ići iako sam imao još jednu godinu ugovora.

Nisam bio zadovoljan svojim statusom, što sam već ranije objasnio, htio sam to promijeniti pod svaku cijenu i oprobati se negdje gdje ću više igrati. Mađarska je specifična jer igrač dobije minute protiv nekih ekipa koje dobijemo 20 razlike i to ne može popraviti taj osjećaj. Kažu "evo, igrao si", što je točno, ali igrao sam protiv nekog koga smo mi razbili još jučer.

I onda me tih 45 minuta nije zadovoljavalo. Uvijek sam govorio i to govorim svojim igračima, 20 minuta igre u Bundesligi svaki vikend puno više znači od takvih 45 minuta. Bolje se osjećaš, više napreduješ i veći je izazov.

Igrom slučaja sam jedan dio te posljednje sezone u Mađarskoj odigrao jako dobro i došla je, između ostalih, ponuda Rhein-Neckar Löwena. Prilično brzo se to izdogađalo. Počeo sam pripreme s Veszprémom i onda sam u rujnu prešao u Löwen.

Tamo su me dočekale rukometne legende. Olafur Stefannson, Henning Fritz, Uwe Gensheimer, Karol Bielecki, Bjarte Myrhol, Andy Schmid, Slawomir Szmal. Nije lako odbiti takve ponude. Bio je to miks starih i mlađih, nadolazećih igrača. Bilo je dosta zvijezda poput jednog Grzegorza Tkaczyka, koji je u jednom trenutku bio i moj idol. Za mene najbolji igrač na svijetu.

Klub mi je pomogao organizacijski sa svime što mi je bilo potrebno izvan terena i odmah sam gurnut u vatru. Tako je to u Njemačkoj i to mi je bilo malo čudno, ali brzo se uđe u rutinu, brzo se navikne i to krene. Na početku mi je promjena bila malo šokantna jer je sve drukčije, ali i dalje sam fan Bundeslige.

Otprilike u to vrijeme postajete i jedan od nositelja reprezentacije. Pred nastup na EP-u 2012., Srbija je bila redovita na velikim natjecanjima, ali bez većih uspjeha na zadnja četiri turnira. Kako je izgledala reprezentacija pred nastup na domaćem EP-u?

Reprezentacija Srbije, koja je postala samostalna 2006. godine, prošla je golgotu dok se nije kvalificirala na prvo veliko natjecanje, a to je bilo Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj 2009. godine. To su bile pretkvalifikacije za pretkvalifikacije i milijun utakmica s protivnicima niskog renomea, bez ikakvog podcjenjivanja i s organizacijom Saveza koja se tek stvarala.

Bilo je baš teško, ali izvelo se na pravi put zbog odnosa igrača, stručnog stožera i ljudi koji su tada bili u Savezu. Svi smo radili zajedno i bili usmjereni na isto. Nekako smo, za jedan gol, uspjeli otići na SP u Hrvatsku i poslije toga smo povezali par turnira zaredom, ali bez većih uspjeha.

Do 2012. godine nas je koštao ili jedan gol, jedna stativa, jedna ozljeda, sudačka odluka i mi se ne plasiramo među osam najboljih. No, svi su tada bili u najboljim godinama, imali smo dosta igrača koji su igrali dosta minuta i u velikim klubovima. I onda se 2012. poklopilo dosta toga na turniru na kojem smo bili domaćini.

Cilj Saveza bio je da generacija tada bude na najvišem nivou i da se pokuša napraviti veći uspjeh. U tome smo i uspjeli.

Taj turnir završili ste sa srebrom, najvećim uspjehom samostalne Srbije. Pamtimo polufinalni dvoboj Srbije i Hrvatske i svega što se događalo u i oko dvorane. Koliko je to bila zahtjevna utakmica?

Bio je to nenormalan pritisak. Javnost je poludjela kada smo doznali da ćemo igrati protiv Hrvatske. Osjećala se tenzija u zraku na sve strane. Srećom, bili smo izolirani i smješteni u hotelu malo izvan Beograda.

Pokušali smo spustiti tu tenziju, ali bezuspješno. Sama utakmica po sebi je za nas bila najveća u karijerama. Nitko prije toga nije s reprezentacijom igrao tako važnu utakmicu. Uz to, još je tu poznati rivalitet s Hrvatskom.

Javnost se tada zapalila za rukomet u siječnju i sav fokus je bio na nama. Redali smo pobjede i poznato je da naš narod voli uspjehe i tada odjednom svi prate rukomet. Stvarno je bio veliki pritisak. Najteži su bili trenuci prije početka, odnosno prije zagrijavanja. Kada to krene, znate da dvoboj počinje za pola sata. Sve dotad je poremećena rutina jer iščekuješ početak.

Kada je sama utakmica krenula, onda je koncentracija bila samo na terenu. Bio je spektakl, mislim da je to najgledanija utakmica u povijesti srpskog sporta, ako ne najgledanija, onda svakako jedna od, što se tiče televizije i svega. Prepuna dvorana i na svu sreću pobijedili smo. Mislim da je na terenu bilo sve fer i korektno.

Rukomet je muški sport, ali nije bilo nikakvih problema. Ima jedna scena gdje se Nikčević i Lacković bacaju na loptu, bore se, tuku, udaraju na podu i na kraju se pozdravljaju i utakmica se nastavlja najnormalnije. To je baš odjeknulo svuda.

Dojam je da gotovo u pravilu nije bilo ekscesa između rukometaša Hrvatske i Srbije u međusobnim utakmicama.

Pa da. I na SP-u prije toga kada je bilo neriješeno i na nekom turniru gdje smo pobijedili i onda na Olimpijskim igrama u Londonu kada je Hrvatska slavila uvjerljivo. U par godina je bilo dosta duela i svi su bili korektni.

Na kraju krajeva, mi smo se susretali u klubovima, neki su i zajedno igrali, tako da ne može to prijeći sportsku granicu. Rukomet je kontaktni sport i doći će do udarca, ali ništa nije bilo zlonamjerno.

Vjerujem da je vama ta utakmica ostala gorko-slatkog okusa. Na poluvremenu je netko s tribina gađao u smjeru hrvatskog izbornika Goluže i Balića, no pogodio je vas i teško ozlijedio rožnicu oka. Provedite nas kroz taj incident.

Koja je vjerojatnost da se to dogodi? Zato sam apostrofirao da je na terenu sve bilo korektno. Uvijek će u tolikoj masi ljudi biti netko tko prijeđe granicu. Reprezentativci Hrvatske i Srbije išli su zajedno u tunel i neki ljudi su bacali svašta. Ne znam je li to bila kovanica ili šaraf, ali pogodilo me izravno u otvoreno oko. Šansa za to je valjda 1 na milijardu.

U tom trenutku sam osjetio veliku bol i kada sam pokušao otvoriti oko, ništa nisam vidio. Prevezen sam u bolnicu gdje mi je utvrđena teška povreda. Uslijedilo je ležanje u bolnici 4-5 dana u Beogradu i povratak u klub u Njemačku.

Stvarno je gorko-slatki okus u ustima. Svi tu utakmicu prepričavaju kao highlight i dalje, a meni je onako. Niti sretan niti tužan. I onda finale. Utakmicu-dvije prije toga sam podizao formu i dobivao veću minutažu. Odigrao sam baš dobro i bio sam prilično svjež jer sam nešto manje igrao prije. Možda bih... A ne znam, to možda nikada nećemo znati.

Zbog tog incidenta ste propustili finale. Izbornik Vuković je nakon finala izjavio da vas je neki idiot možda koštao zlata. Znamo da je u domeni što bi bilo kad bi bilo, ali imate li i vi takav osjećaj?

Imam taj osjećaj, ne zbog toga što sam ja neka legenda ili rukometaš svjetske klase ili nešto, već sam bio svježiji od ostalih u tom trenutku. Recimo, Momir Ilić je izvukao prve 3-4 utakmice pa je počeo padati sa snagom i trebala mu je zamjena. Ja sam u drugoj fazi ulazio pa igrao malo više i podigao formu i bio sam odmoran.

Jedino to jer je finalna utakmica bila dosta kilava. Bio je mali broj golova i dugo je bilo na knap. Mi smo se dosta ispraznili poslije utakmice s Hrvatskom jer je to za nas bilo ogromno pražnjenje jer smo cijelo prvenstvo i pripreme bili pod velikim pritiskom, ovako smo osigurali medalju, onda brojne povrede i emotivno pražnjenje. Bio sam odmoran, podigao formu, a nama je nedostajalo malo više svježine.

Tko zna što bi bilo kad bi bilo. Možda bi bilo zlato, a možda bismo izgubili 10 razlike, ali opet je bolje imati zdravog igrača i još jednog u rotaciji. Na kraju, ne možemo znati i to je to.

Nakon tog Eura, Srbija na velikim natjecanjima ima tek epizodne uloge. Propustila je četiri od sedam SP-a i ostvarila tek tri pobjede u 21 utakmici na EP-u. Što se dogodilo i čemu treba težiti u budućnosti?

Statistika stvarno ne zvuči lijepo. Rukomet nije toliko popularan i masovan u Srbiji. Drugi sportovi su preuzeli primat iz raznih razloga. Prije svega, u Srbiji svi treniraju nogomet i košarku, djevojčice treniraju odbojku.

Kod nas fali masovnosti, većih selekcija, veće kvalitete. Mi i dalje imamo igrače u jakim inozemnim klubovima, ali nešto nam uvijek fali. Možda fali plana i organizacije. U svojoj reprezentativnoj karijeri promijenio sam 8-9 trenera. Možda i više. Vuković je bio trener tijekom tri od mojih 13 godina u reprezentaciji, a u ostalim godinama promijenjeno je oko 10 trenera. Ni to nije odraz sustava rada.

Onda se dogodi da ti zafali jedan gol da prođeš dalje, pa igraš za 10. mjesto, pa onda u kvalifikacijama izvučeš reprezentaciju koja je puno jača jer si u slabijem šeširu. Ima puno faktora, treba i sreće, ali definitivno nam fali popularnosti, organizacije i masovnosti oko svega.

Godinu dana nakon spomenutog Eura doživjeli ste tešku ozljedu koljena zbog koje ste se osam godina kasnije i umirovili. Kako je došlo do nje?

I tada sam rekao da mi je to prva ozbiljnija sportska ozljeda, haha. To se događa. Imao sam kontakt u skoku, gurnut od strane jednog igrača pao sam na drugog i noga mi se zaglavila. Puknuo je zadnji križni ligament u koljenu i glava potkoljenične kosti. Radi se o prilično kompliciranoj ozljedi koja se dogodila u nezgodnom trenutku, pred kraj sezone. Ulazio sam u posljednju sezonu ugovora s klubom.

Šok, bol i sve što za sobom vuče jedna povreda. Moram priznati da sam tada bio u najboljim mogućim rukama jer je Löwen jedan od najbolje organiziranih klubova na svijetu s fantastičnim medicinskim osobljem. Imao sam vrhunsku njegu od prvog do zadnjeg dana. Oporavak je tekao kao na papiru.

Poslije sedam mjeseci vratio sam se igranju i onda sam završio posljednju sezonu. Nakon toga 7-8 godina nisam imao nikakvih problema s koljenom što se tiče igranja. Imao sam deficite u pokretu, ali mogao sam igrati.

Nakon Löwena, igrali ste još za Göppingen i Kadetten Schaffhausen u kojem ste se i umirovili. U oba kluba ste osvajali trofeje. Kako je bilo igrati za te klubove?

U Löwenu sam sudjelovao na Final Fouru EHF Kupa gdje sam se ozlijedio u osvajanju prve titule u povijesti kluba. Bio je to highlight za klub i sve. Kada mi je istekao ugovor, bilo je ponuda, a želja mi je bila ostati u Bundesligi. Navikao sam, svidjelo mi se i izbor je pao na Göppingen gdje sam proveo četiri godine. Imali smo tri fantastične sezone što se rezultata tiče, a i individualnih nastupa.

Imao sam pravu ulogu, onu koju sam priželjkivao tijekom cijele karijere, bilo mi je fantastično. Provodio sam puno vremena na terenu i lopta je često bila u mojim rukama. Imao sam puno povjerenje trenera. U mojoj posljednjoj godini plasirali smo se na Final Four EHF Kupa, a podbacili smo malo u prvenstvu.

Sve u svemu, to razdoblje bilo mi je izuzetno lijepo. Osvojio sam dva EHF Kupa i bio All Star Bundeslige. Bili smo peti i šesti u prvenstvu u dvije uzastopne sezone, što je veliki uspjeh za taj klub. Stvarno se rado sjećam tog vremena.

U rukometu se često spominje važnost sudaca. Dojam je da sudac u potpunosti može usmjeriti utakmicu i da pravila nisu baš najjasnija za prosječnog gledatelja. Slažete li se s time?

Slažem se. Postoji mnogo nejasnoća. Recimo, kada trebam laiku objasniti zašto u određenom slučaju igrač može napraviti četvrti korak, a dozvoljena su tri, kažem mu da je to zato što nema nikoga oko njega pa se pušta prednost. Onda je problematično jer to ni meni nije jasno, haha.

Prođeš igrača u tri koraka i onda napraviš još jedan kako bi se namjestio na šut. I sudac to pusti jer, eto, već si prošao. A recimo da je napadač morao šutnuti iz tog trećeg koraka, možda bi šutnuo iz mnogo teže pozicije i onda bi golman obranio pa bi obrambeni igrač bio pohvaljen jer ga je prisilio na težak šut.

Pasivan napad se sada malo konkretizirao, ali ima sitnica koje utječu da laici to ne shvaćaju i zbog toga ne uspijevamo privući šire mase, već rukomet gledaju bivši igrači, njihove obitelji i fanatici. To je ono što nam fali da se kao sport marketinški proširimo.

Ondje gdje je rukomet praćen i stvarno voljen, a to su Njemačka, Francuska i Skandinavija, to je na vrhunskom nivou. Tu će uvijek biti pune dvorane i Final Four Lige prvaka je najjači dvoranski događaj možda i u cijelom svijetu, ali za nešto više, potrebno je još nešto više. Pravila bi morala biti jasnije definirana, organizacija bi se trebala profesionalizirati.

Nakon završetka karijere pokušali ste se baviti i trenerskim poslom, ali niste se dugo zadržali u tome. Kako je to izgledalo?

To je bilo više iz entuzijazma kod kuće. Došao sam tu, moji prijatelji rade u klubu iz mog rodnog grada i često sam išao u dvoranu kako bih gledao treninge i utakmice. Vodio sam kćer na odbojkaški trening pa bih ostao gledati rukometni.

Oni su mi prišli i rekli da su mi vrata otvorena za sve što želim. Rekao sam da ću početi raditi s djecom i vidjeti kako to izgleda. Mislim da sam dobro radio i da mi je dobro išlo, ali dugoročno se nisam u tome vidio. Htio sam biti fer prema sebi i drugima i raditi na 100 posto ili uopće ne raditi. Trenerski posao je specifičan i zahtijeva mnogo vremena i odlučio sam da se time ne bavim.

Prije otprilike mjesec dana, hrvatski golman Filip Ivić potpisao je za Vojvodinu, ali njegov ugovor ubrzo je raskinut zbog njegovog odlaska na Thompsonov koncert. Kako komentirate tu situaciju?

Iskreno, taj Ivićev potez nije dobro odjeknuo u srpskoj javnosti. To sam primijetio izvana. Odluka je kluba da zbog toga tako odreagira i raskine ugovor s igračem. Ono što je meni tu bilo zanimljivo jest to da rukomet nema veliki publicitet u Srbiji jer ostali sportovi imaju prednost, ali naši mediji vole skandale i tome je predana pozornost.

Tako je kod pojedinih ljudi koji se i dalje bave tim stvarima, koje bi u jednom trenutku trebali prevladati, a mislim da je veliki dio ljudi i zemalja u regiji, a pogotovo sportaša, upravo to i učinio. Njegov odlazak i objave na društvenim mrežama su odjeknule i klub je tako odlučio. To je njihova interna stvar i nemam tu što posebno kazati.

U Hrvatskoj je vječna debata oko toga koji je rukometaš najbolji svih vremena. Je li to Ivano Balić, Nikola Karabatić ili netko treći... Tko je to po vama?

Po meni je najveći igrač svih vremena, bez dileme i tu je sa mnom jako teško diskutirati, Nikola Karabatić. Igrao je 20 godina na jednom takvom nivou, igrao je napad i obranu, i to obranu u sredini, na dvojci i na petici.

Odigrao je toliko velikih utakmica i toliko velikih natjecanja za Francusku. Igrao je godinama u Bundesligi, Francuskoj, igrao za najveće klubove. Naosvajao se trofeja, titula, priznanja. Bio je pravi lider. Za mene je on.

Kroz povijest je bilo fantastičnih igrača. Naravno, Ivano, Stefansson, Vujović, Stefan Lövgren, Andrej Čepkin, golmana da i ne spominjem. Onda igrača iz Sovjetskog Saveza i Rumunjske prije nego što sam se rodio, Nijemaca, Francuza. Pa Jerome Fernandez, Daniel Narcisse, Thierry Omeyer. Patrik Ćavar, Mikkel Hansen. To su sve igračine. Ali, ako moram izdvojiti nekog, to će biti Karabatić.

Mislite li da Mathias Gidsel ima što za reći u toj priči? Fascinantno je na kojem nivou igra posljednjih godina.

Mogao bi, sigurno. On je igrač koji vuče ekipu, pravi razliku. Ugodan je za gledanje, lepršav i efikasan. Ali, nikad neću moći u tu GOAT debatu staviti nekog tko ne igra obranu. Gidsel u reprezentaciji igra krajnjeg u obrani. Bez imalo podcjenjivanja, zna se zašto je tu, a to je da bi se štedio i u napadu odradio sve sam i osvojio svjetsko zlato.

Poštujem to i on je stvarno vrhunski igrač. Međutim, opet se vraćam na Karabatića, sredina obrane s najvećim i najtežim igračima pa napad 60 minuta, 20 godina. To je za mene vrhunac. Nadam se da će doći neki igrač bolji od Karabatića, što će nama biti samo za uživanje.

Za kraj, možete li složiti idealnu sedmorku od igrača s kojima ste igrali?

Auf. Neću nikoga iz Srbije staviti, odmah će me netko zvati, haha.

Golman: Arpad Šterbik

Lijevo krilo: Uwe Gensheimer

Lijevi vanjski: Carlos Perez

Srednji vanjski: Andy Schmid

Desni vanjski: Olafur Stefansson

Desno krilo: Ivan Čupić

Pivot: Bjarte Myrhol