U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

Neuobičajeno svježe subotnje popodne za lipanj dočekalo je finaliste američkog teniskog prvenstva 1912. godine, koje će više od pola stoljeća kasnije postati US Open, u kategoriji mješovitih parova u Philadelphiji. Richard Norris Williams i Mary Browne, pobjednica turnira u ženskoj pojedinačnoj konkurenciji i ženskim parovima, tek su nakon 11:9 u trećem setu pobijedili Eleonoru Sears i Williama Clothiera.

Browne i Williams tek su navršili 21 godinu i osvojili su prve kapitalne trofeje u svojim karijerama. Browne će i sljedeće dvije godine osvajati trostruku američku krunu, a Williams će postati ponajbolji američki tenisač do kraja Prvog svjetskog rata te ostati u svjetskom Top 10 sve do 1925. godine.

Međutim, malotko je tog popodneva u Philadelphia Cricket Clubu bio svjestan da je Richard Norris Williams samo dva mjeseca ranije satima plutao ledenim Atlantikom i jedva izvukao živu glavu. U toj strašnoj noći s 14. na 15. travnja 1912. godine, koja sve do danas nije prestala intrigirati globalnu javnost, tragično je stradao i njegov otac Charles.

Williams je rođen 29. siječnja 1891. godine u Ženevi u Švicarskoj kao dijete bogatih američkih roditelja rodom iz Philadelphije, Lydije White i Charlesa Williamsa, biznismena i jednog od osnivača Međunarodnog teniskog saveza (ITF) te izravnog potomka Benjamina Franklina, jednog od utemeljitelja američke nacije.

Obrazovanje u elitnim švicarskim školama

U Švicarskoj je Richard vodio privilegirani život, odrastao je u luksuzu i obrazovao se u elitnim privatnim školama. Otac ga je odmalena usmjerio prema tenisu, u kojem je Richard pokazao talent i 1911. godine osvojio naslov prvaka Švicarske.

No došlo je vrijeme za nastavak školovanja jer je budući teniski šampion primljen na prestižno Sveučilište Harvard. Selidba u Ameriku donijet će iskorak u njegovoj teniskoj karijeri, smatrali su otac i sin Williams.

Američki dvojac namjeravao je putovati preko Atlantika ranije, ali je Richard dobio ospice i putovanje je odgođeno. Potom je Charles kupio dvije karte prve klase za prekooceansku plovidbu novim brodom, golemim i luksuznim, tehnološki impresivnim i navodno nepotopivim. Svaka je karta koštala otprilike 10.000 eura u današnjoj vrijednosti.

Dana 10. travnja 1912. u francuskom gradu Cherbourgu, Charles i Richard ukrcali su se na Titanic i krenuli prema katastrofi. Lydia ih je čekala u Americi. "Dobili smo vrlo lijepu kabinu na palubi C. Imali smo puno povjerenje u Titanic. Bio je tako velik, doimao se kraljevski", napisao je mladi Williams u svojim sjećanjima.

Posljednja večer u društvu kapetana Smitha

Četiri dana putovanja otac i sin proveli su u ugodnom druženju s europskom aristokracijom i američkim bogatašima. Richard se prisjeća kako su posljednju večer prije tragedije proveli u društvu Titanicova kapetana Edwarda Smitha, koji je nestao u dubinama Atlantika zajedno sa svojim brodom.

"Ništa osobito dramatično nije se događalo nakon sudara sa santom. Obukli smo se i izašli na palubu. Nije bilo panike, nitko zapravo nije razmišljao o potonuću. Da je situacija ozbiljna, postalo nam je jasno kad je stigla zapovijed da se popune čamci za spašavanje. Prvo žene i djeca", piše Williams mlađi.

Zajedno s ocem pošao je do brodskog bara, ali vrata su bila zatvorena, pa su se pridružili drugim putnicima prve klase u brodskoj teretani. Richard je vozio sobni bicikl da bi se ugrijao. Titanic je polako tonuo, neki čamci za spašavanje već su bili spušteni u Atlantik i njihove su se svjetiljke vidjele u daljini.

Brod je nosio 20 čamaca za spašavanje koji su mogli prevesti ukupno 1178 ljudi, jedva polovicu Titanicovih putnika i članova posade. Zbog neiskustva posade i pomutnje nakon sudara s ledenim brijegom, mnogi čamci za spašavanje nisu popunjavani do maksimalnog kapaciteta.

Nisu ni pokušali dobiti mjesto u čamcima za spašavanje

Richard i Charles, baš kao i mnogi drugi muškarci iz prve klase, nisu ni pokušali zauzeti mjesto u čamcima. No, kako je Williams objasnio, kad je postalo jasno da su izgledi za preživljavanje mršavi, bilo je i obrnutih primjera.

"Jedan se putnik obukao u žensku odjeću i tako se provukao u čamac. Drugi muškarac i njegova supruga podmitili su dvojicu mornara da ih prime u čamac. Nasuprot njima, nekadašnji američki kongresmen Isidor Straus odbio je mjesto u čamcu dok ne budu spašene sve žene i djeca. A njegova supruga Ida nije ga željela napustiti. Zajedno su otišli u smrt."

Richard piše kako se osim ljudskih glasova kroz hladnu noć čulo samo pucketanje brodskog telegrafa koji je odašiljao Titanicovu lokaciju i poziv u pomoć. Mnogi putnici zbog toga su se pokušavali utješiti pretpostavkom da će brod ostati na površini još satima.

"Potom smo se našli na zapovjednom mostu, tamo su bili kapetan Smith i kormilar. U jednom trenutku brod je lagano zadrhtao. Okrenuo sam se prema pramcu. Nisam vidio ništa osim jarbola koji viri iz mora. Ne sjećam se šoka zbog hladne vode, sjećam se samo plivanja kako bih se udaljio od broda. Tada sam čuo prasak revolvera iz smjera kapetana Smitha", piše Richard u svojim sjećanjima, aludirajući da je kapetan počinio samoubojstvo.

"Kroz tamu su se čuli strašni krici i zapomaganje"

Charles se također našao u moru, nekoliko metara od svog sina. Krenuo je plivati prema njemu kad ga je u padu poklopio jedan od četiri velika Titanicova dimnjaka iz kojeg je i dalje sukljao dim. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Vjeruje se da je tako stradao i najbogatiji Titanicov putnik - John Jacob Astor IV.

"Kako je pramac tonuo, krma se dizala sve više u zrak iznad moje glave. Jasno sam vidio tri propelera i kormilo. Tada je Titanic polako kliznuo u ocean. Kroz tamu su se čuli strašni krici i zapomaganje više od tisuću ljudi koji su se borili za život u ledeno hladnoj vodi", napisao je američki tenisač.

Titanic je potonuo u 2:20 ujutro, 15. travnja. Tri sata kasnije, preživjele je spasio brod Carpathia. Od 2240 putnika i članova posade, spašeno ih je samo 706.

Richard je uspio doplivati do sklopivog čamca za spašavanje koji je dijelom potonuo i primiti se za njegove stranice. U čamcu i oko njega bilo je gotovo 30 ljudi. Na kraju ih je spašeno samo 14. Ostali su umrli od hipotermije, temperatura mora bila je te noći -2 °C.

"Krici onih koji su još plivali u vodi bili su sve slabiji. Nisu se utapali, jer su ih pojasevi za spašavanje držali na površini; umirali su od hladnoće, postupno se smrzavajući do smrti. Deset minuta kasnije sve je utihnulo, ocean je bio sablasno miran", piše Williams.

Sjedio je u vodi do koljena

Od sigurne smrti spasilo ga je to što se uspio prebaciti unutar čamca. Sjedio je u vodi do koljena i pokušavao pomoći svojim supatnicima: "Dok smo se držali za čamac, čovjek do mene pitao je može li staviti ruku na moje rame. Bio je umoran i bilo mu je hladno. Dopustio sam mu da se osloni, a on mi je uputio blagi zahvalni osmijeh. Kad sam se sljedeći put okrenuo prema njemu, polako je tonuo. Bio je mrtav."

Prije nego što je Carpathia u zoru pokupila preživjele, Richard se uspio dokopati sigurnijeg okruženja. Njegov sklopivi čamac A pronašao je Titanicov peti časnik Harold Lowe. Američki redatelj James Cameron u slavnom filmu iz 1997. godine prikazao ga je kako spašava Rose (Kate Winslet). Tako je Lowe otkrio i 14 preživjelih s Richardova polupotopljena čamca i premjestio ih na suho.

Više od 40 godina nakon katastrofe, Williamsa je kontaktirao američki pisac i povjesničar Walter Lord. Njegova je sjećanja, kao i svjedočanstva još 62 osobe koje su preživjele potonuće, uvrstio u svoju knjigu iz 1955. pod naslovom "A Night to Remember" ("Noć za pamćenje"). Navodno je upravo ova knjiga nadahnula Camerona da snimi svoje remek-djelo "Titanic".

Odmah nakon što je brod udario u ledenu santu, Richard i njegov otac naišli su na člana posade koji je pokušavao pomoći uspaničenom putniku zaglavljenom u kabini. Richard je ramenom razvalio vrata i oslobodio putnika, na što mu je stjuard zaprijetio prijavom za naknadu štete. I ova je scena završila u Cameronovu filmu.

"Noge će mi još trebati"

"Kad je sunce napokon izašlo iznad razbacanih čamaca s iznurenim i slomljenim ljudima, svanuo je prekrasan prizor. Prvi put ugledao sam sante leda svojim očima. Bilo ih je nekoliko. Na jutarnjem suncu koje je obasjavalo njihovu svjetlucavu bjelinu, nudile su prekrasnu i nezaboravnu sliku", prisjeća se Richard.

Kad je liječnik s Carpathije pred sobom vidio mladog tenisača u lošem stanju, odmah je predložio amputaciju potkoljenica. Liječnik je strahovao da će zbog ozeblina nastati gangrena, ali Richard je to odlučno odbio: "Ne, gospodine, noge će mi još trebati". Riskirao je život zbog teniske karijere.

"Odlučio sam hodati, iako sam u svakom koraku osjećao kao da me bode tisuću igala. I u sljedeća četiri dana, sve dok Carpathia nije pristala u New York, hodao sam po palubi svaka dva sata. I danju i noću. Isplatilo se, pomalo mi se počela vraćati funkcija nogu", prisjeća se Richard.

Međutim, njegove noge su s godinama postale izvor boli i teških zdravstvenih problema. I tijekom studija i teniske karijere stalno je pohađao terapije i rehabilitacije. U poznim godinama, pola stoljeća nakon havarije Titanica, Richardove noge su poprimile tamnocrvenu boju. Liječnici su mu rekli da je to posljedica višesatnog boravka u ledenom moru.

Dvaput odlikovan u Prvom svjetskom ratu

Do kraja 1912. godine Williams ne samo da je osvojio američki naslov u mješovitim parovima, nego je dva mjeseca kasnije stigao do četvrtfinala u pojedinačnoj konkurenciji, izgubivši u pet setova protiv kasnijeg pobjednika Mauricea McLoughlina. Sljedeće godine, protiv istog suparnika izgubio je u finalu američkog prvenstva.

Williams je u svjetsku tenisku elitu ušao te 1912. godine i ostao sve do 1925. Doduše, uz kratku pauzu zbog Prvog svjetskog rata. Prijavio se u američke ekspedicijske snage, kao topnički kapetan sudjelovao u Drugoj bitci na Marni na zapadnom frontu i dobio dva visoka francuska odlikovanja: Ratni križ i Nacionalni red Legije časti.

U trećem pokušaju Williams je stigao do prvog Grand Slam trofeja prema današnjim mjerilima. U finalu američkog prvenstva 1914. godine napokon je pobijedio McLoughlina, koji je igrao završnicu tog turnira pet godina zaredom, od 1911. do 1915. Mnoge relevantne analize i ljestvice nakon osvajanja te titule Williamsa smatraju najboljim američkim tenisačem, te svjetskim brojem 2.

Putem prema naslovu 1914. godine, Richard je u četvrtfinalu u tri seta bez puno muke pobijedio šest godina starijeg Karla Behra, još jednog preživjelog s Titanica, koji je imao sreću i kao putnik prve klase zahvaljujući predsjedniku White Star Linea Bruceu Ismayu dobio mjesto u čamcu za spašavanje.

Kruna karijere na OI u Parizu 1924.

Kruna Williamsove karijere stigla je u kasnim sportskim godinama. S 38-godišnjom partnericom Hazel Hotchkiss Wightman osvojio je zlato u mješovitim parovima na Olimpijskim igrama 1924. u Parizu. Richard je u svojim sjećanjima sve zasluge prepustio svojoj sunarodnjakinji.

"U polufinalu sam uganuo gležanj i rekao Hazel da bismo trebali odustati i zadovoljiti se srebrom. Hazel mi je odgovorila da u finalnom meču samo ostanem na mreži, a ona će pokriti sve ostalo. Tako je i bilo. Nisam se baš puno micao, a Hazel je trčala po terenu i osvojila zlato za nas."

Zanimljivo je da su Williams i Hotchkiss Wightman "držali" olimpijsku titulu punih 88 godina. Sljedeći put mješoviti parovi igrali su se na Olimpijskim igrama tek 2012. u Londonu, a zlato su osvojili Viktorija Azarenka i Maksim Mirnji iz Bjelorusije.

Richardu ni u četvrtom desetljeću života nije padalo na pamet napustiti tenis. Neposredno prije olimpijskog zlata u Parizu, stigao je do polufinala Wimbledona, što je bio njegov najbolji rezultat u pojedinačnoj konkurenciji na tom Grand Slam turniru. Zaustavio ga je René Lacoste, jedan od legendarnih francuskih Četvorice mušketira.

Šest titula zaredom u Davis Cupu

U tenisku povijest kao pobjednik Wimbledona upisao se još 1920. godine, osvojivši turnir u paru s Charlesom Garlandom. Vrhunske rezultate postizao je u parovima i s druge strane Atlantika.

Triput je igrao finale preteče US Opena od 1925. do 1927. i dvaput stigao do titule. Ukupno je u karijeri 11 puta izborio finala Grand Slam turnira i pritom osvojio šest naslova: dva u singlu, tri u parovima i jedan u mješovitim parovima.

Williams je posebno uspješan bio u Davis Cupu. S američkom reprezentacijom osvajao je ovaj momčadski trofej ukupno šest puta od 1913. do 1926. godine, s ukupnim osobnim učinkom od 10 pobjeda i tri poraza.

Kakav je Richard Williams bio tenisač, najbolje govore rečenice američkog novinara Allisona Danziga, najvećeg teniskog kroničara prve polovice 20. stoljeća, u njegovoj knjizi "The Fireside Book of Tennis":

Nikad nije igrao na sigurno

"Bio je igrač zapanjujuće smionosti u taktici i izvedbi udaraca, koji je pobjeđivao suparnika čistom briljantnošću udarca, udarajući lopticu u usponu. Ili bi porazio samoga sebe pogreškama. Nikad nije igrao na sigurno i tražio pobjedu prozaičnim sredstvima. Mogao je dosegnuti visine ili potonuti u dubine, ovisno o tome je li bio u formi ili izvan forme."

Tada već investicijski bankar u Philadelphiji, Richard je u Tenisku kuću slavnih primljen 1957. godine, gotovo četvrt stoljeća nakon kraja karijere. The New York Times je tom prigodom napisao: "U svom najboljem izdanju bio je nepobjediv, blistaviji čak i od Billa Tildena (najboljeg tenisača svijeta nakon 1920.)".

Prema svjedočenjima njegove obitelji, Williams je tijekom života rijetko govorio o onome što je doživio na Titanicu. Potkraj života napisao je relativno sažeta sjećanja na 35 stranica koja nikad nisu objavljena. Kao da nije želio ni na koji način profitirati na tragičnoj nesreći.

O Titanicu se u obitelji nije razgovaralo

Njegov unuk Quincy Williams sjeća ga se kao povučenog čovjeka koji je volio provoditi vrijeme u svom vrtu: "Titanic nije bio tema o kojoj se raspravljalo na obiteljskim okupljanjima i već smo tu epizodu pomalo zaboravili. A onda je 1997. godine došao Cameronov film i mediji su nas počeli opsjedati".

Njegova druga supruga Frances Williams (prva supruga Jean umrla je 1929. godine) odbila je pogledati Cameronov filmski uradak: "Na mene ovaj film nije ostavio dojam kao na druge, mislim da je grozno zarađivati na tragediji koja je odnijela 1500 života".

Richard Norris Williams umro je 2. lipnja 1968. u Philadelphiji.