POSTOJE klubovi koji su puno veći od onoga što imaju u svlačionici, trenutačne pozicije na tablici ili zbroja trofeja u sportskim almanasima. Postoje klubovi kojima dajemo mistične statuse, koji postaju veći ne samo od zajednica u kojima su nastali, nego i od cijele nacije ili sporta općenito. Takav pogled savršeno je normaliziran u Europi, u kojoj postoji otprilike 17 zilijuna klubova koji su, jednostavno govoreći, veći od života.

Američki sport je nešto sasvim drukčije. Hladna korporativna atmosfera, u kojoj se uspjeh mjeri kroz bilance na kraju mjeseca i godine, stvorila je imidž tamošnjih franšiza kao masivnih i napucanih konzorcija bez emocije i duše. Malo koji Europljanin može uistinu pojmiti navijanje za klubove koji mijenjaju imena, grbove i gradove u razmaku od nekoliko desetljeća.

Američka momčad koju Amerikanci najviše mrze

Jako su rijetki one franšize... pardon, klubovi, koji su uspjeli iskoračiti na drugu stranu nevidljive i zamišljene, ali intuitivno savršeno jasne granice koja dijeli bezlične entitete od onih koji nešto znače. Primjerice, ako ste u Americi odrasli kao dijete sedamdesetih godina prošlog stoljeća, postoji vrlo dobra šansa da biste sanjali jednog dana zaigrati baš za Boston Celticse ili Los Angeles Lakerse.

Ako ste odrastali u poratnoj Americi, bez obzira na životne preferencije sanjali ste da ćete jednog dana postati New York Yankee. A ako ste slučajno odrastali u vrijeme kada je sport osamdesetih i devedesetih masovno provaljivao u američke domove putem malih ekrana, onda ste bez dileme htjeli postati dio najpopularnijeg američkog boy benda. Dallas Cowboysi već su odavno nosili nadimak koji ne treba posebno objašnjavati - The America's Team.

Kauboji su opravdali svoje ime. Nogom su otvorili vrata američkih života i u njih ušli vrlo brzo, agresivno i pucajući iz oba revolvera. Trebalo im je samo nekoliko godina da postanu ne samo najpopularnija nego i najomraženija sportska zajednica u SAD-u.

I ne radi se tu samo o klasičnoj zavisti zbog rezultata ili slave. Cowboysi su često izgledali kao da se trude ogaditi svima termin "Američke momčadi". Njihova povijest jest povijest vrhunskih rezultata, ali i afera koje su ledile krv u žilama. Jedna od takvih odvijala se devedesetih godina i to, a gdje drugdje nego - u Bijeloj kući.

Cowboysi, veći od Beatlesa

Povijest Cowboysa može se, ugrubo, podijeliti u dva razdoblja. Prvo, ono dosadnije, počelo je 1960. godine. U Teksasu, saveznoj državi poznatoj uglavnom po roštilju, puškama i američkom nogometu, tada nije postojala NFL momčad, što je vrlo vjerojatno bilo kršenje američkog Ustava.

Dallas Texansi raspali su se osam godina ranije pa je na cijelom Istoku najjužnija momčad bila pozicionirana u Washington D.C.-u, glavnom gradu cijele države. Te je godine Pete Rozelle preuzeo dužnost komesara lige i prvi potez bio mu je uvođenje 13. momčadi u nju, a to su bili upravo Kauboji.

Imali su velik marketinški kapital i iskoristili su svaki cent. Bili su prva franšiza koja je iskoristila sav potencijal kulture koja je tek nastajala - cheerleadersica. Njihovi energični plesovi postali su "show within show" koji su ljudi dolazili gledati uživo na stadionu.

Relativno brzo postali su stalan inventar u playoffu, a od 1970., kada su se dvije američke nogometne lige (AFL i NFL) udružile u NFL, počeli su prvi uspjesi koji su ih lansirali među zvijezde. U sedamdesetima su čak pet puta nastupili u Super Bowlu i uzeli dva naslova pod vodstvom legendarnog trenera Toma Landryja.

On je udario temelje discipline i izvrsnosti koja je utabala put Kaubojima do najveće moguće slave. "Cowboysi su veći od Beatlesa", vrištalo je s naslovnica New York Posta u godinama u kojima je teksaška momčad postala Američka momčad, nekoliko godina nakon što je britanski bend održao prvi i jedini koncert u Dallasu.

"Landry je znao identificirati mase s klubom. Želja da se stalno pobijedi, bude najbolji i nadmoćan svima, to je američki san i naš DNA. Bez toga nema Američke momčadi", napisao je godinama kasnije Guardian.

Kako je ludi kockar promijenio povijest američkog sporta

Druga era Cowboysa počinje 1989. godine kada je momčad kupio Jerry Jones, čija je životna priča dijabolični arhetip američkog sna. Kao klinac radio je u supermarketu koji su posjedovali njegovi roditelji. Reći da je imao poduzetnički gen ne bi bilo pogrešno, ali bi bilo vrlo neprecizno. Jerry Jones prije svega je bio kockar. I pritom ne onaj koji zdrobi plaću na ruletu, nego puno ozbiljnija vrsta kockara.

Po izlasku s koledža posudio je milijun dolara od Jimmyja Hoffe, čovjeka koji je 13 godina vodio najveći radnički sindikat na svijetu i koji je bio omiljena kasica-prasica Cose Nostre. Nakon što je taj novac uložio u pizzerije u Missouriju, koje su propale, Jones se vratio raditi kod oca, koji je tada bio predsjednik osiguravajućeg društva.

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da se osamostali i obogati, odlučio je ići all-in. Nekoliko životnih ušteđevina, a ni danas ljudi nisu sigurni čijih, uložio je u naftne kompanije američkog Zapada i pogodio jackpot. Već krajem sedamdesetih bio je dobro poznati milijunaš, a 1989. kupio je novčano posrnule Cowboyse za 140 milijuna dolara.

Odlazak legende nakon 28 godina

Prvi veliki potez Jonesa bilo je otpuštanje Landryja, čovjeka koji je bio na kormilu ekipe 28 godina, otkad su Cowboysi nastali. Na njegovo mjesto instalirao je Jimmyja Johnsona, čovjeka bez velikog iskustva u NFL-u, ali s bogatom koledž-trenerskom karijerom.

Otkaz voljenom Landryju bio je želja navijača jer je momčad završila sezonu s omjerom 3-13, ali kasnije će mnogi tvrditi da je jedina Jonesova želja bila ustrojiti klub koji kao da nije ni postojao prije njega i da je to razlog zašto se oprostio sa slavnim trenerom. Još jednom se kockao, ali još jednom je i pogodio.

Novi trener bio je tvrd tip koji je momčad vodio kao da je četa u ratu. Bio je striktan po pitanju svega, od treninga i prehrane do izgleda. Bio je i vrlo arogantan, lagan na jeziku i nije ga bilo briga što itko o njemu misli, osim vlasnika kluba.

Njegov militaristički pristup dao je rezultate. Cowboysi su 1992. osvojili Super Bowl, a onda ga odmah i obranili. No stalni pritisak za igrače postao je nepodnošljiv, a Jonesu je trenerska karizma postala prevelik teret.

Iako je osvojio dvije titule zaredom, Jones mu je već 1994. dao pedalu, bojeći se da je Johnson postao veći od njega. Trener si nije pomogao jer je u intervjuima uvijek isticao svoje zasluge za momčad, dok je Jones govorio kako bi bilo tko bio prvak s tako talentiranim kadrom.

Najtalentiranija i najluđa momčad lige

Bazu momčadi tvorila su tri igrača. Troy Aikman bio je sjajni quarterback rođen u Kaliforniji, a odrastao u Oklahomi. Emmitt Smith bio je jedan od najboljih running backova lige tih godina, koji je 1993. postao i MVP lige.

Konačno, Michael Irvin, problematični, ali suludo talentirani wide receiver s Floride, bio je stup momčadi u svakom smislu te riječi. Još važnije za ovu priču, bio je čovjek koji je mogao danima ostati budan koristeći što god je trebalo.

Da momčad postane bure baruta potrudio se i sam Jones, koji je 1994. u momčad doveo Charlesa Haleya iz 49ersa. Iako mu je dijagnosticirana manična depresija, tablete bi uzimao otprilike svaki treći dan. Prvog dana u novom klubu Haley je došao na videoanalizu ogrnut ručnikom.

Onda se, iz čistog mira, skinuo pred suigračima i stručnim stožerom, legao na pod i počeo vitlati penisom, a nakon toga i masturbirati. Trener ga je potjerao doma, ali to nije bio ni približno posljednji njegov incident u Cowboysima.

Jones je takvu momčad 1994. godine predao u ruke novog trenera, Barryja Switzera. On je bio sušta suprotnost svom prethodniku. Igračima je bio prije svega prijatelj i dopuštao im je da rade što god žele dok god ih je pratio rezultat. Činjenica da je osvojio Super Bowl '95 daje mu za pravo na takav pristup, ali Kauboji su se počeli ponašati kao razularena banda tinejdžera, a ne Američka momčad.

Kauboji su tražili način kako da se opuste

Nije tajna ni svjetsko čudo da sportaši koji relativno brzo dođu do ozbiljne love počnu živjeti u nekoj drugoj dimenziji u kojoj općeprihvaćene društvene norme nisu pretjerano ozbiljno shvaćene. Tako su se ponašali i Cowboysi - kao okorjeli i divlji rockeri na turnejama.

Utakmice su bile njihovi koncerti, a nekako je trebalo ispuniti vrijeme između dvije utakmice. Kauboji su pili, tukli se, završavali u pritvorima i zatvarali birtije u kojem god gradu su se našli, "privodeći" na stotine žena kroz nekoliko godina.

"Nije bilo važno jesi li diler droge, novinar s Channel 5 programa ili savezni sudac", rekao je linebacker Cowboysa Nate Newton prije nekoliko godina. "Nisi mogao imati žene kakve su imali Cowboysi." Jedina stvar koju Cowboysi nisu mogli kupiti bila je privatnost. Onda je Irvin došao na genijalnu ideju.

Kako je obična kuća u predgrađu postala Bijela kuća

"Gledajte, imali smo problem. Kad god bismo vodili žene u hotel, netko bi nas pratio, slikao. Onda bi to saznale i naše žene. U koliku god zabit smo se zavukli, ljudi su znali tko smo i nismo mogli proći neprepoznati", rekao je u intervjuu povodom Netflixova filma "America's Team".

Irvin je svojim kolegama dao briljantnu ideju. Umjesto da strahuju i troše, kako je sam rekao, desetke tisuća dolara na hotele, dogovorili su se da će kupiti jednu malu kućicu nedaleko od njihova trening-kompleksa Valley Ranch.

"Rekao sam suigračima da nam je bolje da svaki da po par stotina dolara mjesečno i da imamo svoj mir. Tamo je bila naša sigurna zona", rekao je Irvin. Kuća je kasnije postala poznata pod nadimkom Bijela kuća, a Irvin je bio njezin predsjednik.

Izvana ništa ne bi upućivalo na to da je kuća drukčija od bilo koje druge u Americi. Bila je to skromna i ne pretjerano velika kuća u georgijanskom stilu, tipična za predgrađa diljem SAD-a. Sve je izvana izgledalo vrlo dosadno, obično i svakodnevno. Ništa unutra nije bilo tako.

Seks, droga, kauboj

Jedino pravilo Bijele kuće bilo je da igrači ne smiju svojim automobilom doći blizu. Parkirali bi na trening-centru, odakle bi pješice, taksijem ili drugim prijevoznim sredstvom išli u svoju sigurnu zonu.

Kuća je unutra imala nekoliko stolova za biljar, pet spavaćih soba, nekoliko suludo velikih televizora i ogroman šank koji se punio novim zalihama svakog dana. Nalazila se na adresi 115 Dorsett Drive i bila je iznajmljena na ime Alvina Harpera, jednog od igrača.

Bijela kuća bila je, ukratko, kuća za orgije, alkohol i drogu. U dvije i pol godine koliko je - barem prema svjedočanstvima Cowboysa - bila aktivna, kroz nju je prošlo više od tri tisuće žena. "Nikad se nije radilo o prostitutkama. Mi smo bili Cowboysi, zašto bismo plaćali za seks", rekao je Nate Newton.

Njegov suigrač i predsjednik Kuće, Irvin, bio je puno iskreniji: "Imali smo pet soba i družio si se s kim si htio", rekao je. "U jednoj sobi pušila se trava, u drugoj su uzimali ekstazi ili kokain, što god. U svakoj sobi bila je skupina djevojaka, a ti bi jednostavno prelazio iz sobe u sobu."

Žene su bile pozvane tek nakon pažljivog skautinga

Žene koje su tamo dolazile nisu bile slučajno odabrane. Godine gostovanja diljem Amerike i druženja sa ženama različitih veličina, oblika i boja stvorile su doslovno popis, onakav kakav NFL skauti koriste, koji su Irvin i društvo davali osobama od svojeg povjerenja.

Njihova je zadaća bila dovesti te djevojke u Bijelu kuću i pobrinuti se da nikome ništa ne kažu o tome. "Charles (Haley) je 'razvaljivao' curu koja je živjela u stanu ispod mene. Doslovno si ih mogao čuti dok to rade.

Bio je deset godina u braku, a cijela Amerika je mislila da su on i njegova žena Karen u savršenoj vezi", rekao je branič Joe Fishback pa dodao: "Bijela kuća bila nam je bijeg od svakodnevnog života i nogometa. Bio je to, u suštini, naš bordel."

Uhićenje zbog kojeg je pala cijela priča

Kako postoje samo tajne koje su se otkrile i one koje će se tek otkriti, tako ni Bijela kuća nije mogla ostati skrivena zauvijek. Jedan radoznali susjed, kojem su tamošnji mediji dali kodno ime "Rick", nazvao je lokalnu redakciju kako bi im prijavio neobične aktivnosti u susjedstvu.

Priča je uskoro stigla do LA Timesa. "Vidio sam neke žene kako stalno dolaze i odlaze u tu kuću. S jednog od prozora mogao sam ih vidjeti kako hodaju u badićima ili gole. Iskreno, nadao sam se da će biti toliko glasne da imam opravdanje da im pozvonim na vrata i vidim što se događa. Rekao bih im: 'Ili se utišajte ili me pustite da vam se pridružim'", ispričao je Rick za Times.

Dva mjeseca kasnije Irvin je povodom 30. rođendana iznajmio hotelsku sobu s dvije plesačice, a na mini zabavu pozvao je svog prijatelja Alfreda Robertsa. Vlasnik hotela pozvao je policiju pod sumnjom da Irvin u njegovu objektu podvodi prostitutke.

Policija je izvršila raciju, a u sobi je našla golog Irvina, njegova prijatelja i dvije žene. Uz njih je bilo i deset grama kokaina, malo marihuane i, kako su američki mediji izvijestili, "ogroman broj seksualnih igračaka za koje nitko nije znao čemu točno služe".

Najbolji Irvinov prijatelj bio je cinker

Irvin je odigrao na kartu Kauboja i prošlo mu je. Jedina optužena osoba bila je jedna od plesačica u čijoj je torbi pronađen kokain. No samo dva tjedna kasnije Irvina je suigrač Leon Lett upozorio da mora zatvoriti Bijelu kuću jer "im se netko infiltrirao". Irvin mu je rekao da ovo nije film i da mu ne pada na pamet ukinuti kuću.

No uskoro je sve puknulo. Denis Pedini, jedan od bliskih Irvinovih prijatelja i osoba od povjerenja, jedan od onih koji je dovodio skautirane djevojke, namjestio je zvijezdi Cowboysa sačekušu. Sjeli su u automobil kako bi se provozali po gradu i kupili tjednu dozu droge.

Ono što Irvin nije znao jest da je njegov prijatelj ozvučio automobil, baš kao što je ranije, bez ičijeg znanja, postavio kamere diljem Bijele kuće. Audiosnimku je proslijedio lokalnoj TV postaji. Kada ju je Jones vidio, prišao je svojem igraču.

Rekao mu je: "Borit ću se s tobom do kraja ako treba, ali moraš mi reći je li istina sve što sam čuo." Irvin je nakon podužeg razmišljanja odgovorio: "Istina je, šefe. Pokušavali smo napraviti krivu stvar na pravi način."

Hollywoodska priča o plaćenom ubojici

Irvin je naknadno ipak optužen za posjedovanje kokaina. Prijetilo mu je 20 godina zatvora, koje je zamijenio novčanom kaznom od deset tisuća dolara, 800 sati društveno korisnog rada i uvjetnom kaznom od pet godina.

Priče o ludim zabavama iz Bijele kuće počele su curiti na sve strane. Prijateljica jedne od dviju žena koje su bile u hotelu postala je svjedokinja, a nekoliko žena povjerilo joj se s detaljima druženja s Cowboysima. U pomalo nevjerojatnom, hollywoodskom zapletu, muž spomenute svjedokinje počeo je sumnjati da je i njegova žena bila posjetiteljica Bijele kuće.

Taj čovjek, po imenu Johnny Hernandez, bio je policajac u Dallasu i našao je plaćenog ubojicu. Obećao mu je dati 30 tisuća dolara ako ubije Irvina. No nije znao da je naletio na tajnog saveznog agenta. Odmah je završio na sudu i osuđen je na 16 godina.

Dinastija se raspala

Nije to bio jedini incident vezan uz Cowboyse tih godina. Mnogi igrači borili su se s alkoholizmom i imali nasilne epizode i u javnosti i u svojem domu. Palo je i nekoliko suspenzija zbog višestrukih padova na testovima na droge - suspendirani su cornerback Clayton Holmes, running back Sherman Williams i defensive lineman Shante Carver.

Offensive lineman Erik Williams gotovo je izgubio život u nesreći izazvanoj vožnjom pod utjecajem alkohola, što mu je praktički skratilo karijeru. "Živjeli smo prebrzo", rekao je Holmes, "jer nas sutra zapravo nije bilo briga."

Da Irvin nije puno naučio, pokazao je i incident iz 1998. godine kada je mlađem suigraču zabio škare u vrat jer mu ovaj nije htio prepustiti svoje mjesto u redu za brijača. Jerry Jones uspio je ishoditi šesterocifrenu nagodbu između dvojice igrača i slučaj nije došao do suda.

Irvin je bio u ekipi do 1999. godine, kada se oprostio zbog ozljede kralježnice. U međuvremenu je uspio, zahvaljujući odvikavanjima, srediti život. Postao je komentator i motivacijski govornik za sportaše i mlade ljude koji se bore s pritiscima i različitim vrstama ovisnosti.

Dinastija Cowboysa posredstvom alkohola, droge i žena odavno se raspala. Tri člana momčadi iz devedesetih su mrtva - jedan od predoziranja, drugi je propucan, a treći je umro od srčanog udara. Od 1995. nisu osvojili nijedan Super Bowl, a u zadnjih 25 godina imaju tek četiri pobjede u playoffu i ukupno deset nastupa.

Za sve one koji ih mrze nema savršenije priče. Dinastija Američke momčadi umrla je nigdje drugdje nego u Bijeloj kući.